.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

 

Pada mi napamet, čitajući prve retke današnjeg Evanđelja, što bi današnji mediji dali da im je bilo biti u Palestini 30–te godine Naše Ere? 

Za vrijeme one tri godine dok je Isus vodio život javne osobe?
Koji bi to naslovi bili?
Koje konstrukcije? Senzacije?
I to sve u nastavcima.

Isus od njih ne bi imao ni trenutka mira.
Slijedili bi ga. Uhodili. Progonili. Virili bi u svaki kutak njegovog života.
Pisali bi kako se druži, jede, razgovara, čak i smije s tamo nekakvim marginalcima, fanaticima, ribarima, carinicima, prostitutkama, gubavcima, grešnicima.

Naslovnice bi bile prepune pitanja: „Kad jede i pije s njima znači li to da i odobrava postupke onih koje inače svi osuđuju? Kakvu to poruku Isus šalje?“

Ajde povirimo malo i mi i pogledajmo što to Isus ove Nedjelje čini i govori.
Poslušajmo ga.

Evanđelja po Luki zorno pokazuju da Isus ljubi neljubljene, da traži izgubljene, ide za onima koje su drugi odbacili, ide za prosjacima, sakatima, slijepima i hromima, neprivilegiranima, za onima koji lutaju, za onima koji se bune, za izgubljenima.

I sve to Isus čini na način da ih uzima za ozbiljno, ne čeka nego odlazi do njih i ljubi ih neodoljivom ljubavlju Boga Oca i na taj ih način privlači sebi.

Pokušajmo kroz današnju parabolu ući malo dublje u Isusove postupke i namjere.

Na samom početku vidimo mladića koji razvaljuje obitelj čiji je član i koji svojim postupkom donosi u obitelj pravu tragediju. Njegov zahtjev je za ono doba bio čisti užas. Kažu stručnjaci da je nemoguće, u literaturi Srednjeg Istoka, bilo drevnoj bilo suvremenoj, pronaći slučaj gdje sin traži od oca dio nasljeđa koje će možda jednog dana, po očevoj smrti, njemu pripasti. Nigdje. Nikada nije bilo sina koji bi to i spomenuo sve dok tu temu eventualno ne bi načeo sam otac.

Ali ovaj je buntovan i svojeglav i gura li ga gura. Svojim djelima kao da govori ocu: „Oče, ja ne mogu čekati da ti umreš. Daj mi ono što želim i ne tjeraj me da se ovdje sada s tobom dalje raspravljam. Ja želim otići iz tvog života.“

Je li otac eksplodirao i doveo u red svog buntovnog sina, onako kako bismo mi očekivali da to učini? Je li možda odobrio zahtjev, ali ga je uvjetovao da sin vodi brigu o ocu do kraja očevog života?

Ne. Otac ga je jednostavno pustio neka ode. Tužno i tiho pomaknuo se je u stranu i dopustio je prkosnom sinu da krene u svoju budućnost. Okrenuo se je onome što mu je ostalo kada je sinu dao njegov dio. Okrenuo se je i suočio se je s velikim problemima. Svi planovi su mu pali u vodu i budućnost obitelji ozbiljno je došla u pitanje.

Nakon nekog vremena glasovi, o životu kojeg je taj mladić provodio, sigurno su dolazili do obitelji, do oca. Selo je sigurno potiho govorilo koja je budala otac bio i kako bi oni na njegovom mjestu sve to drugačije riješili. Stariji sin je sigurno dobivao napadaje bijesa kada bi sjedio u lokalnoj kavani i slušao šaputanja o svome bratu. Nitko u toj obitelji nije bio pošteđen boli i neugodnosti.

Bol je bila duboka.
Nanesena je namjerno.
Iz užasne sebičnosti.

A mladić? Što je bilo s njim? Nalazimo ga na poslu koji je apsolutno nezamisliv za Židova. Pase svinje. Trče za skvičećim svinjama, željan hrane koje one dobivaju. Rogača!

A bio je naučan jesti za fino ukrašenim stolom, iz porculanskih tanjura, s srebrnim priborom, a sluge su stajale uz njega očekujući zapovijedi. A sada? Sada bi bio sretan kada bi se najeo otpadaka iz nekakve kante za smeće.

Sav očajan donosi odluku – vraća se doma.

Što je prolazilo njegovom glavom dok je donosio ovu odluku?
“Došavši k sebi …“ on donosi odluku jer ne zna kako odgovoriti na probleme u kojima se je našao. U krizi koja ga je pogodila. A to je – glad. Nema što jesti.

I odluči vratiti se kući ali kako će se suočiti s grijehom kojeg je počinio prema svome oocu, prema svojoj obitelji? Spiskao je sav novac i nije u stanju vratiti se doma i uzdržavati starog oca. On nema ništa. I šta reći ocu? „Žao mi je. Zgriješio sam.“ Ali sve to zvuči užasno šuplje. Zato on donosi odluku – vraća se doma kao – najamnik.

U ono vrijeme najamnik je bio neovisan poslovni čovjek koji bi sklapao poslove i obavljao ih. Živio je u gradu i bio je sličnog društvenog položaja kao i onaj za koga je odrađivao neki posao. Sin, u biti, poručuje ocu, da će ostati neovisan i da će njegov društveni položaj biti daleko od očevog i da će radeći otplaćivati novac kojeg je profućkao, u biti da će na taj način izbrisati svoj dug prema ocu. Sam će se izdržavati. I ne će od svog oca moliti milost.

U ovoj paraboli se ne spominje jedna grupa ljudi, a koja je jako važna za razumijevanje ove parabole. To je lokalna ekipa. Sumještani. Obiteljske veze su izuzetno važne na Srednjem Istoku i netko tko je napakostio svojoj obitelji, pogalvito ocu, mora osjetiti gnjev čitave zajednice.

Ono što je ovaj mladić učinio bilo je užasno za pojmove tih ljudi.

Sada se je vratio jer je došao do zida i više nema izbora. Ali on ipak oklijeva, jer zna da onog trenutka kada dođe u selo i kada ga prepoznaju da će se okupiti i izazivati ga i vrijeđati. Možda će ga gomila pokušati i napasti, a onda je sve moguće.

Isus tumači što je ovaj jadnik sve učinio svojim najbližima i u koju situaciju je doveo i sebe samoga. I sada Isus svu pozornost upravlja na oca. Na oca i na njegove postupke.

Ovo je „Parabola o povratku izgubljenog sina“ ali glavni je fokus na ocu.
On je glavni lik. Onaj koji stvari kontrolira.
Ono što se događa mlađem sinu ali i ono što će se dogodit starijem sinu rezultat je onoga što otac čini.

Otac je čuo glasine i očekivao je sina kući svakog dana. I otac također zna koja će vjerojatno biti reakcija sela. Zato on osmatra kada će njegov sin naići.

I onda … jednoga dana … negdje u daljini … DA … to je on … njegov izgubljeni sin!“

Stari su mudraci znali govoriti: „Način na koji čovjek hoda govori što je on. Veliki ljudi nikada u javnosti ne trče.“

A Isus nam govori da je otac bio – ganut. On zna kroz koje probleme njegov sin, prolazeći selom, može naići – poniženje, bijes gomile. Možda je mogao poslati sluge neka ga potajno okolnim sokacima uvedu u kuću na stražnji ulaz.

Ali što otac radi? Skuplja svoje haljine oko pasa, sve kako bi mogao biti brži, sve oko njega i na njemu klapa i povija se kao ludo, sandale klepeću kao nikada do sada – i otac trči!

U očima suseljana otac postaje osramoćena budala.
Umjesto sina on biva ponižen.

On se sa sinom miri javno, na rubu sela i vodi sina kući pod svojom zaštitom. Sin je zapanjen. Umjesto grube negostoljubivosti sumještana, koju je zaslužio i očekivao, on svjedoči neočekivanoj, javnoj demonstraciji ljubavi u poniženju. Očev čin zamjenjuje svaki govor. Nema ni jedne izgovorene riječi prihvaćanja i dobrodošlice. Iskazana ljubav preduboka je za bilo koju riječ. Samo djela govore.

I svi se sinovljevi planovi ruše na zemlju poput obične prašine. Njegov pripremljeni govor se je raspao pred očevom neodoljivom ljubavi.

I sin sada shvaća da nije bio problem novac kojeg je razasuo nego je to bio odnos koji je raskinut kao otrgnuta ruka u nekoj teškoj nesreći.

‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ To je bilo sve što je uspio izgovoriti. Ni riječi o tome da bi želio biti najamnik. Za to više nije bilo potrebe.

Odnos koji je bio slomljen, otac je, kroz svoju silnu ljubav, ponovno uspostavio u svoj njegovoj punini i slobodi. Riječi „Nisam više dostojan…“ zagušili su očevi poljupci.

Otac poziva sluge koji čekaju očevu odluku. I otac traži najbolje haljine, svoje vlastite haljine, haljine koje nosi isključivo u posebnim prigodama i daje ih svome sinu kao znak njegovog statusa – da je opet član obitelji – iako nema nikakvih prava i vjerojatno je zaslužio da ga seoska gomila linčuje.

Stavlja prsten na njegov prst, znak autoriteta, čime pokazuje da njegov ponovno usvojeni sin posjeduje svako pravo sina. Nema nikakvih probnih rokova. Testova. Kvalifikacija. Rokova kušnje u kojima bi trebao pokazati hoće li opet učiniti neku sličnu ludost. Svjedočimo potpunom, bezuvjetnom prihvaćanju.

Stavlja mu sandale na njegove noge, znak slobodnog čovjeka, a ne roba. Samo gospodar kuće nosi u kući sandale. Gosti ih pri ulasku skidaju. Ovaj sin pripada u očevu kuću. Ovo je njegova kuća.

I glas se širi selom da slijedi velika fešta. Koliko će ljudi biti pozvano? Dovoljno da bi se ugojeno tele ispeklo i poslužilo. Čitavo selo je pozvano!

Koji zadivljujući, beskrajno milostiv otac.

I dok je za promatrače ovaj prizor obična jeftina kapitulacija otac u njemu vidi blagosovljeni povratak kući jedne nesretne duše.

Duboka ljubav.
Nezasluženi oprost.
Bez oklijevanja.

A sada dođimo do nas.
Vidimo li mi kako Nebeski Otca pruža svoje ruke prema vama i prema meni?
Da, taj izgubljeni sin, to smo mi.
To smo mi, zar ne?
A Otac? – Koja zadivljujuća milost.

Prihvaćanje koje poseže do čuđenja. I ma koliko naši koraci bili neodlučni, on trči prema nama iako mi možda jedva puzimo prema Njemu.

Pokazuje nam poptpunu ljubav, koje možda u potpunosti i nismo svjesni ili ako u svojoj zbunjenosti puno toga i ne shvaćamo.

Vidimo li mi ispružene ruke našega Oca?
Promotrimo.

Ne opirimo se Njegovom zagrljaju.
Ne uzmičimo pred Njegovim poljupcima.

Opustimo se u Njegovom naručju, prihvatimo mjesto na gozbi koju je pripravio za nas.

I nemojmo misliti kako bismo sada trebali početi s nekakvim govorom kako bi se pred njim opravdali ili o tome kako ćemo mi sve svoje dugove vratiti ili da mi i nismo baš toliko loši.

Nemojmo.

Izgubljen i – nađen.
I nebesa se raduju.
Tako jednostavno, a ujedno tako zadivljujuće.

I vratimo se na početak.
Pozvao sam vas da virnemo kroz prozore kuće u kojoj se Isus nalazi i u kojoj se druži s nekim čudnim likovima. Sjećate li se mojih pitanja? Evo, Isus je upravo završio pričati ovu svoju priču. Sve svoje postupke i sebe samog objasnio je kroz figuru oca.
I sada je zastao.
Promatra nas.
I kao da nas … ispituje?

„Rasipnici, kojima je sve oprošteno, što vi sada činite? Kako odgovarate? Koja su djela vaša? Što vi činite?“

Ali još je netko tu. Netko tko viri iza ugla. To je stariji sin. Stariji sin uvijek vrijedan i uvijek vjeran. Satima u polju. Svojim trudima pomaže održati domaćinstvo na životu. I ne želi se time hvaliti. Miran i povučen.

Stariji sin predstavlja one koji su u našim crkvama tisućama godina, one koji su uvijek podmetali leđa i koji su izgrađivali kršćansku zajednicu na zemlji. Uvijek Nedjeljom na misi, nikada ne izostaju s proslava, u tišini daju milodare, rado volontiraju kad god je to potrebito – čvrsti stupovi društva.

Što to prolazi njihovom glavom kada vide Isusa kako čavrlja s prostitutkama, varalicama, lopovima, gubitnicima?

Sin Božji vidi kako se oni osjećaju. On koji pozna srca čitavog čovječanstva zna kako oni razmišljaju. On razumije njihovo prirodno oklijevanje kada netko želi poremetiti ustaljeni višestoljetni red i način postupanja.

Baš zbog njih Isus govori o starijem sinu.

I evo ga – stariji sin. Ruke mu još uprljane od teška posla u polju. Otkriva da je fešta u tijeku. Netko ga upozori – brat ti se je vratio kući. Ljutit odbiva ući iako zna da je običaj da najstariji sin uvijek ulazi u kuću i asistira ocu kao domaćinu. Stariji sin uvijek pozdravlja goste na proslavama.

Drugačije razmišljanje bilo je nezamislivo, baš kao što je bilo nezamislivo zahtjevati naslijeđe prije vremena i profućkati ga.

Ali stariji brat nije u stanju ući u kuću. Jednostavno nije u stanju. Nije u stanju oprostiti mlađem bratu ono što im je učinio.

I što više misli o tome to je sve više ogorčen.

Sluga mu prilazi i prenosi mu očevu poruku da ga moli neka uđe unutra. Ovaj okreće leđa i ništa ne zbori. Suprostavlja se ocu. Prkosi mu javno i odbija poslušati ga. Nezamisliva buntovnost.

A prisutni promatraju u tišini i svjedoče pobuni sada starijeg sina.
Što će se dogoditi?

„Otac tada iziđe i stane ga nagovarati.“

Ne naređuje mu. Ne prisiljava ga. Moli ga. Sin mora konačnu odluku donijeti sam. Nikakve prisile nema niti će je biti.

Otac napušta proslavu, prilazi starijem sinu, koji stoji sam u mraku i trese se. Očeva ruka je na sinovljevom ramenu i njih dvojica sjede jedan do drugoga. Neko vrijeme vlada tišina. Gledaju u zvijezde. Postaje sve hladnije.

Sin ne može izdržati …

„Zašto si to učinio? Što je s svim tim njegovim prostitutkama, s tim glupim zabavama, s njegovom ovisnosti o kocki, a što s imanjem koje je izgubio, s ljudima koje je povrijedio? Zar se ne sjećaš svih onih ogovaranja po mjestu nakon što je otišao? Pa zar te sve to nije povrijedilo? Ja znam da jest. Vidio sam te gdje plačeš! Zar ti sve to ništa ne znači? Gdje su tvoji principi? I što misliš postići s tim što si ga pustio da se vrati i da postane zvijezda večeri? Koji ti to signal šalješ drugim mladićima u mjestu? Govoriš li ti njima da je u redu činiti što je taj idiot učinio nama? A što ako se svi počmu tako ponašati? Hoće li se svaki put priređivati zabave kada se neki od njih vrati kući prazna želuca, jer ga nije uspio napuniti nigdje drugdje? Omekšao si i popustio …

I osim toga – što ti misliš kako se ja osjećam? Rintam k’o pas, nikada ni jednu grubu riječ na tvoj račun nisam izgovorio, radim na imanju više od sviju, godinama sam uz tebe, pomogao sam da ovo naše imanje bude bogato … i što sam dobio?

Ništa. Ništa, ništa, ništa, ništa…

Iskoristio si me i odbacio si me i to sve zbog ovog bjednika. Nije pošteno, kažem ti. Uopće nije pošteno. Zar i sam to ne vidiš? Vidiš li me kako sam prljav, a pogledaj njega kako se šepuri u tvojoj svečanoj odjeći. Rintam po polju oko sve te glupe živine, a on sjedi i časti se. Nitko uopće o meni ni ne misli. On je zvijezda večeri”.

Kako otac reagira na ove riječi?

Njegova ramena još su se više prigela. Mislio je kako su oba sina sada kod kuće i da je njegova muka prošla. Ali još se jednom mora suočiti s rasipnim, odbjeglim sinom. Ovaj put je to stariji sin koji je izvan obitelji.

U govoru starijeg sina osjeća se odvojenost, udaljenost, na način kako se obraća ocu.

Obraća mu se sa „Evo …“. Nigdje riječi – oče. Nema ni naznake da su oni otac i sin. Samo hladne riječi i grube optužbe. On sebe vidi kao roba, radnika, a ne sina. On ne vidi nikakvu povezanost s obitelji … ili s ocem. On tu živi, on tu radi … ali to je sve.

Optužujemo li i mi na isti način svojega nebeskog Oca?

Jesmo li crkvu shvatili kao radno mjesto na kojemu obavljamo zadane zadaće, propisane dužnosti, a ne dom u kojem nam je živjeti?

Mislimo li da što budemo savršeniji u obavljanju formalnosti da ćemo na taj način više se svidjeti Gospodaru kuće?

Shvaćamo li mi svojega Boga kao Gospodara umjesto kao Oca?

Stariji sin je sve pobrkao.

On očekuje da mora raditi kao rob i biti plaćen kao najamnik za usluge koje obavlja.

Ali tako ne ide u Očevoj kući.

Sve što otac posjeduje pripada sinu – sve. Uvijek.

Jedino što sin može napraviti jest – otići.
A i onda će otac krenuti prema njemu i zamoliti ga neka to ne čini iako nije obvezatan to činiti.

I Isus koji nam crta ovu sliku, gleda na one okupljene oko sebe. On misli na ono što mu se uskoro ima dogoditi – put na magaretu u Jeruzalem, suđenje, pogubljenje, tri dana u mračnome grobu.

Hoće li oni koji slušaju razumijeti?

Hoće li biti u stanju razumjeti da je sve bilo učinjeno, da su svi grijesi bili isplaćeni, kako bi bilo zajamčeno njihovo posvojenje od Boga samoga?

Jedino što ih je moglo od toga odvući jest njihov odlazak od Njega i njihov zahtjev da ih Bog tretira kao najamnike i da budu plaćeni za posao kojeg su obavili.

I koja bi to tragedija bila, jer sve te nadnice jesu nadnice smrti.
Ali otac dolazi do nas, na verandu, gdje sjedimo.
I sjeda do nas.
I moli nas da uđemo unutra.

Mogao je otac podsjetiti svoga sina na dane kada je loše obavio svoj posao na imanju, kada je slabo trgovao na sajmu i kada se je pokazalo da je i ne baš tako savršen radnik.

Ali otac sve to zanemaruje.

Ili još bolje … otac sve to … oprašta. Baš kao što oprašta i sinovljevu pobunu. Baš kao što je oprostio i pobunu mlađeg sina. I moli sina neka uđe unutra i pridruži se svome bratu.

I sada nam je jasan odgovor na pitanje starijeg sina ocu zašto je mlađi sin zaslužio kraljevski tretman kada se je vratio.

On ga nije zaslužio.
Ali nije ga zaslužio ni stariji brat.

U očevim očima oni stoje jedan uz drugog jednaki.
Jednako im je oprošteno.
Jednako su ljubljeni.

Je li pobuna mlađeg sina bila je strašna, a pobuna starijeg užasna?
Apsolutno!
Ali veće od jedne i druge pobune jest očevo oproštenje.

Je li bol koju su uzrokovali ocu bila duboka i teška?
Apsolutno!
Razdirala je.
Ali jača od boli i trajnija bila je očeva ljubav za odlutalim sinovima.

Koji nevjerojatni otac.
Glava kuće prepune jednako nesavršenih ljudi, koje sve poziva u svoj zagrljaj.

I koji svima oprašta. Ni jedna pobuna za njega nije prevelika, prestrašna.

A što je s nama?

Isusovo djelo je zaokruženo.
Mi više ne moramo robovati.
Nijedno naše zlo nije nepobjedivo za ljubav našeg Nebeskog Oca.
Ni jedan naš grijeh nije neoprostiv za Isusov božanski oprost.

Samo poziv svima – rasipnicima koji su nas napustili i onima koji su ostali kod kuće – poziv da se vratimo kući i da – proslavimo.
I da se radujemo u milosrdnoj dobroti Oca koji ne odustaje od potrage za nama.
Od potrage za izgubljenima.

I jedno konačno pitanje dok se vraćamo kući.
Mlađi sin bijaše mrtav i sada je živ. To nama ova parabola govori.
Ali stariji sin – on je također mrtav. Hoće li se vratiti među žive?

Na to nam pitanje ova parabola ne daje odgovor.
Biblija šuti o tome.

Kao da je … kao da je na nama dopisati kraj ove priče.
Napisati ga pomoću odgovora koje ćemo pronaći u svojemu životu.

Dakle koji su to odgovori?
I kakav je kraj?

Tko će ga napisati?

 

link za preuzimanje radijske emisije

„uvijek nedjeljom“

od 06. ožujka 2016.

 https://jumbo.iskon.hr/dl/76875d6f-838a-4622-8551-5fb7f2648a83

 

 

 


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentari

Komentari