.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

 

Evanđelje koje smo upravo čuli, tiče se svakoga od nas, jer odgovara na pitanje koje svaki postavlja. Samo jedan život imamo i ne možemo ga ponoviti, zato je vrlo bitno: Kako svoj život urediti, da mogu vedra lica stati pred Boga, svoga Gospodara i Suca?
Što bi trebalo činiti da i ja jednom čujem: „Valjaš slugo dobri i vjerni! Uđi u radost gospodara svoga!“
A onda i druga je mogućnost preda mnom: Hoće li moj život proteći prazan, bezsadržajan, pa me dopasti osuda: „Slugo zli i lijeni?“

Budući da se radi upravo o meni, o nama i našoj sudbini, potrudimo se shvatiti riječi današnjega evanđelja i našega budućeg Suca.

Zahtjev evanđelja je jasan: Vrijeme koje nam je Bog darovao, treba tako iskoristiti, da se ono iz dana u dan pretvara u blago vječnosti. Zato se ozbiljno treba upitati: Što činim s onim što sam primio?

Jedno je sigurno: doći će Gospodin. Ali kada će i kako doći, to znade samo Bog. Ako je to tako, oda moramo bdjeti i s pouzdanjem se predati Božjoj odluci.

U čemu se sastojala zasluga prve dvojice sluga, te su primili velike pohvalu i pravo na vječnu sreću?
Gospodar im je darovao svoje povjerenje (talente) i oni se pokazaše toga vrijedni. Uložili su sve svoje sile i sposobnosti da opravdaju povjerenje. Požurili su i prihvatili se odmah posla…
Istina, postojala je mogućnost i neuspjeha. Oni su riskirali i eto uspjeh nije izostao.

Sa svoje strane obojica sluga dali su sve svoje povjerenje gospodarevoj riječi. On im je dao riječ da će se vratiti. To im je bilo dovoljno da se prihvate posla. Stalno su mislili: on će se vratiti.
Upravo s mišlju na taj trenutak vodili su svoj život i rad. Nada da se približava taj trenutak, davala im je snagu i držala ih u pripravnosti: „Željeli su uvijek biti spremni i na svakom mjestu kad „gospodar dođe“.
Nada im je život držala u pripravnoj napetosti.

Obojici ovih slugu stvar gospodareva bila je njihova vlastita stvar. Ispunjavali su sve sa žarom, slobodno i iz uvjerenja. Vidjeli su da ima smisla to raditi i činiti i zato su se zalagali. I upravo zato su stekli dvostruko talenata.
Primjenimo ovo sve do sada rečeno na sebe!

Gospodar je sam Bog. Mi smo njegove sluge. Talenti su naše nadarenosti, darovi milosti, svojstva, snage, sposobnosti, sam život Od Boga smo primili: život, zdravlje, razum, slo-bodnu volju, duševne i tjelesne sposobnosti, vjeru, nadu i ljubav. Sve što imamo, dolazi od dobroga Boga.

On nam je sve to povjerio, darovao. Kako mi s tim postupamo? Kako se služimo darom govora? – Za psovanje, ogovaranje, neistine = laži…

Kako mi odgovaramo na ukazano Božje povjerenje?
Ne zaboravimo, Bog nam sve to povjerava jer smo njegovi prijatelji i jer nas neizmjerno ljubi. On će ponovno doći i tražiti od nas što smo uradili od talenata koje nam je povjerio, tj. kako smo postupali s Božjim darovima koje nam je darovao kako i koliko smo se zalagali i surađivali s Bogom u svom životu.

Da nam se možda ne dogodi kao i onom slugi koji je iz straha zakopao svoje talente. U prvi mah uzeli bismo ga u zaštitu: Nije ništa pronevjerio, nije kao rasipni sin „potrošio“ novac, štoviše, ni kune nije izgubio, sakrio je i zakopao te tako čuvao od svakoga gubitka. I upravo je u tom njegova krivnja: Gospodar je imao u nj veliko povjerenje, a njegov je odgovor bio malodušni strah.

Gospodar mu je dao izvanrednu priliku, on je nije iskoristio. Gospodar se pokazuje velikodušnim, on ga smatra prestrogim. Jednostavno nije htio odgovoriti svojim povjerenjem. Zato nije ušao u rizik. I zato sve gubi. Oduzima mu i ono što ima.

Što nama ovdje ovo svakome pojedinačno kaže: Evo ovo: Samo oni koji imaju povjerenja, hrabri i odlučni, u Kristovoj su blizini. Bojažljivost i neodlučnost nisu kršćanske krjeposti.

Svima zajedno, Crkvi, kaže ovo: nije dovoljno ono što smo naučili, naslijedili, navikli jednostavno čuvati. Kapital, glavnicu koju smo dobili treba ulagati, da mu je prinosimo u kamatama; sjeme Božje riječi trebalo bi sijati da ubiremo plodove. Jer po povratku pitat će nas Gospodar: Što si radio s blagom koje sam ti darovao? Gdje su kamate tvoga zalaganja?

(Krstio sam se. To još nije sve. Po krštenju treba živjeti. Ispovijedio sam se, Bog je oprostio. To još nije sve. Treba se truditi da barem smanjimo grijeh, ako ga ne možemo posve izbjeći. Pričest…)

Dvije stvari možemo učiniti u kršćanskom životu prema današnjem Evanđelju: ili upotrije-biti talente ili ih zakopati.
Ne zaboravimo, svi ćemo polagati jednom račun o tome kako smo postupali sa svojim talentima koje nam je Bog povjerio.
Koliko ima ljudi koji ne rade ništa ili rade sve drugo, samo ne ono, što bi morali, za što su pozvani i što je njihova dužnost. Takvi neka se nad današnjom evanđeoskom zgodom pesebice zamisle.

Jesmo li zaboravili odgovor na ono prvo katekizamsko pitanje: „zašto smo na svijetu?“
Na svijetu smo zato da Boga upoznamo i svim srcem ljubimo, njemu služimo i tako u nebo dođemo! Jedno pitanje prije svih je: zašto sam tu, što je život i koji smisao ima taj često mučni život? Koliko ljudi danas postavlja sebi ovo pitanje? Ovaj život je dar Božji, rad i strpljivo čekanje dok ne svane vječni dan. Živjeti znači: služiti Bogu i ljubiti ga, pomagati braći i sestrama.

Iskoristimo povjerene talente, izgrađujmo bolji, plemenitiji i svetiji vlastiti život, zaradimo vječnu plaću. Nije važno što i koliko smo primili, nego što smo dali – zaradili.
Nije pitanje koliko smo živjeli, nego kako smo živjeli: primili pet, dva ili samo pola talenta – malo je važno. Važno je samo za Boga raditi, zaraditi Boga i njegovu ljubav.
Svijet će biti bolji ako ga izgrađujemo svojom dobrotom i ljubavlju. Tako ostvarujemo Božji plan radeći s talentima. Ispunimo volju Božju, pa ćemo čuti riječi: „Valjaš slugo dobri i vjerni! Bio si vjeran nad malim zato ću te na velikim postaviti. Uđi u veselje Gospodara svoga!“

Izvadite mačeve

Dogodilo se to u Siriji. Živio moćni kralj Nino. Bio je uvijek tužan. Nije se oženio. Tražili su mu na sve strane djevojku, ali nijedna nije odgovarala kralju. Svakoj je našao manu. Nai-đoše na seosko kolo i ugledaju naoku djevojku Mirabelu. Prirediše svečanu svadbu. Kralj joj bijaše uvijek dobar, a ona stalno tužna. Ne mogoše je razveseliti ni zabave ni gozbe…
“Zašto si tužna?” – pitao je kralj.
“Sve mi udovoljavaš, ali jedino bih bila sretna, ako mi ustupiš za jedan dan svoju kraljevsku vlast.”
Kralj joj tumačio kako je to nemoguće. Ipak joj konačno udovolji. Sazove svoje ministre i kaže im: “Za ljubav svojoj ženi, danas joj ustupam vlast. Jedan dan će kraljevati. Evo joj kruna, jabuka i žezlo. Svi je morate slušati!”
Iziđe žena na prijestolje s krunom na glavi i reče: “Sad sam ja kralj i počujte moju prvu na-redbu. Izvadite mačeve! Ubijte kralja! Izvršite naredbu!”

Koje li nezahvalnosti? Nama je Bog dao razum,
slobodnu volju, savjest i svako dobro,
a mi protiv njega radimo. Zašto?

 

Nezahvalnost – Zbog novca vojnik ubija svoga spasioca

U flandrijskom ratu jedan vojni bjegunac, zajedno s drugima bio je za kaznu svoga izdaj-stva obješen na drvo. No, na sreću, prije nego što je izdahnuo, pošto su se krvnici udaljili, tuda je prolazio drugi vojnik. On primijeti na njemu znakove života. Odmah prereže uže i primi ga u svoj naručaj. Potom ga položi na zemlju, s vrata mu skine zamku, okrijepi ga i s najvećom ljubavlju postavi na svoga konja, te ga tako osigura i spasi.
Što se dogodilo dalje?

Dok su bili već dosta poodmakli na putu, spašeni vojnik od smrti pomisli kako njegov os-loboditelj ima sa sobom novca. Zato mu nenadano istrgne s boka bodež kojim je on odsjekao zamku i nekoliko puta zabode u leđa svoga plemenitog dobrotvora. Zatim ga je mrtvog bacio sa sedla. Potom mu je uzeo sve što je imao i ostavio ga onako mrtva na polju za hranu gavranima i psima. Onda je na istom konju, što je brže mogao, pobjegao i tako se spasio.
Koje li crne nezahvalnosti?
To je blijeda slika nezahvalnosti
kršćanina koji griješi.

 

Prosjak usmrćuje biskupa – Svoga dobrotvora ubija njegovim nožem

Godine Gospodnje 1857. došao neki prosjak pariškom nadbiskupu te ga zamolio milostinju. Pobožni mu prelat ganut dade 5 srebrenih franaka. Prosjak žurno iziđe i s onim novcem ode izravno u obližnju trgovinu i kupi nožić.
Dan kasnije, dok je nadbiskup izlazio iz svoje katedrale i vraćao se kući, najednom onaj čovjek skoči iz jednog kutka, navali na njega, udari ga u grudi nožićem i pobjegne.
Sveti prelat izdišući odmah pade u naručaj svećenstva koje ga je pratilo i nakon nekoliko trenutaka ispusti dušu oprostivši svome ubojici.
Kakve li okrutnosti i drskosti!?

Poslužiti se novcem koji je dobio na dar kako bi ubio svoga dobročinitelja! Tko je onaj koji čini teški ili smrtni grijeh? Taj je bezbožnik, nezahvalnik, ubojica!

 

 

Komentari

Komentari