.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijeli ovo s prijateljima!

 

Prošle smo nedjelje razmišljali o ženi Samarijanki koja je razgovarala s Isusom. Isus joj je otvorio srce i dušu, pa se ona obratila i povjerovala. Bila je to žena bez imena i zato je poistovjetismo s cijelim čovječanstvom koje se sa svojim pitanjem nalazi pred Isusom.

 Danas se susrećemo s čovjekom, također bez imena, koji se nalazi pred Isusom, ali ga ne može vidjeti, jer je slijep. Slijepac od rođenja ne moli Isusa da progleda, niti ga Isus pita želi li progledati. On je jednostavno izabran da se na njemu očituje djelo Božje.

Nama je poznato kako izgleda slijepac. Svi znamo kako se ponaša, jer smo koji put već vidjeli to njegovo ponašanje, njegov hod uz pomoć štapa, ili uz vodstvo psa. Slijepac je okružen svojim svijetom, stvarima koje mu trebaju. Svaka stvar je na svom mjestu: sobica, stol, stolica, krevet, čak i sat na zidu. Ali on ne vidi te stvari. To je čovjek kakvog je Isus sreo na putu. Isus ga vidi ali on ne vidi Isusa, kao što ne vidi ni djecu, drve,će, ptice i cvijeće… 

Isus uzima kal, blato i stavlja ga na ugasle slijepčeve oči i taj slijepac odmah sve vidi, ne samo Isusa  nego i sve što ga okružuje. A zanimljivo je da slijepac vidi i više. Njemu se ne otvaraju samo tjelesne oči već i oči duha. To je vidljivo iz njegove diskusije s fari-zejima gdje raspravlja s njima o Bogu, suboti, grijehu i znakovima, o Isusu i svojoj vjeri u Sina čovječjega. Dok on postaje sposoban da sve jasno vidi, oni drugi, poznavatelji zakona postaju slijepi i izbacuju ga. 

Ovaj slijepac koji je bio u tami, a po Isusovoj riječi je progledao, slika je ovog svijeta. Svi su ljudi živjeli u tami, ali pojavio se Isus koji je rekao za sebe: „Ja sam svjetlo svijeta“

od tada to svjetlo ne prestaje osvjetljivati svu stvarnost. Oni koji su Isusa prihvatili, ti novim očima gledaju oko sebe, prosuđuju svu stvarnost i na novi način djeluju. Hodaju sigurnije putem što ga rasvjetljuje Krist. Osjetimo se i mi u ovoj Misi prosvijetljenima Kristovim svjetlom! 

Slijepac od rođenja – slika svih nas: svi smo slijepi od rođenja: slijepi za Boga i Božje stvari, ali svi možemo ozdraviti, progledati; blizu nam je uvijek božanski liječnik – Isus Krist: otvara nam oči; prihvaćajući vjeru i milost krštenja, progledali smo: dobili smo božansko znanje, božanski vid, nove oči duše… Ali mnogi taj dar nisu čuvali ni sačuvali. 

Što je važno za nas kod ovoga ozdravljenja? Duhovna stvarnost.

Čovjek je po naravi slijep; ako uzvjeruje u Isusa, progledat će.

Ovdje se radi o nama. 

Kao prvo opis želi postići to da svaki od nas rekne: Ja sam slijep; ja sam slijepac od rođenja. Kao drugo opis želi postići ovo: da svaki od nas shvati: čim susretnem Isusa, progledat ću, i kao treće opis želi postići da se svaki od nas zapita: vidim li ja uistinu?

Ja sam slijepac od rođenja. Ali ja mogu vidjeti. Moramo dakle biti slijepi u duhovnome smislu. To je je ipak teško utvrditi. Teško je sebe samoga upoznati kao slijepca. Gorka sudbina slijepca od rođenja sastoji se upravo u tome, da nije mogao procijeniti što mu nedostaje, budući da nikada nije vidio što je boja i svjetlost.

Kako ću susresti Isusa kad sam slijep? Mi imamo posla s mnogim i različitim ljudima: s vjernicima i nevjernicima s takvima koji u crkvu idu i koji ne idu, s onima koji se mole i koji se ne mole. Gdje i kako me susreće Isus koji može ukloniti moju sljepoću?

Možda me on već susreo, a ja ga nisam zapazio?

Prigodice se u životu događa kad kažemo da nam je pred očima puklo, bljesnulo, tj. shvatili smo nešto. To se može dogoditi u jednom razgovoru s nekim čovjekom čije nas se držanje dojmilo i o kojem smo saznali da je čovjek osvjedočeni vjernik. To može biti i čitajući kakvu dobru duhovnu knjigu…

Kad je slijepac progledao, počinje vjerovati u Isusa. Bivši slijepac prepoznaje u Isusu božansku moć i u čvrstoj vjeri i pouzdanju mu se klanja. Isus upravo traži takvu vjeru. Vjeru uspoređujemo s vidom, pa kažemo da nam vjera dariva duhovne oči kojima vidi-mo stvarnost onako kako je vidi Bog. Vjera je divno Božje svjetlo u nama. Dopustimo da nas to svjetlo stalno vodi u životu.

“Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno ne će ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život.” Tako Isus. On je Svjetlo, Sunce svijeta: vječno svijetli, gori, grije. – A ipak, mnoge su duše ledene; mnogi su se grijali na tom Suncu, na Kristovu srcu; svijet-lila im je luč njegova evanđelja; danas su daleko od njega: u tami zla, nevjere, otpada, grijeha… Zašto?

“Ja sam došao na svijet…: da vide koji ne vide, da oslijepe koji vide!” Došao je u naš svijet da progledaju slijepi, da oslijepe koji misle da vide. Svima koji traže svjetlo pruža ruku da se oslobode tame; sve koji sebi umišljaju da dobro vide – da su i pravedni i pametni, sami sebi dostatni – ostavlja tami: njihovoj slabosti, ograničenosti, grijehu, a grijeh je najveća tama. Neizlječivi su to bolesnici – ne žele progledati, vole tamu. Ne traže liječnika, umišljaju sebi da su zdravi… Ni najveće čudo ne otvara njihove oči. Čini im se: lakše zatvoriti oči nego mijenjati mišljenje, srce i život.

Upitajmo se: Jesmo li i mi od onih koje Isus učinio da progledaju? Odgovor može biti u isto vrijeme potvrdan i niječan. Mislimo na farizeje u evanđelju. U mnogome bili su to ljudi koji vide.

Poznavali su Stari Zavjet, znali su za obećanja, za riječi. Božje, pouke i zapovijedi. Ali u odlučujećem trenutku, onda kad je Isus stupio u njihov život, bili su slijepi.

Ne bi li to tako i kod nas moglo biti?

O Isusu znamo mnogo, uvijek smo htjeli dobro, pokušavali smo izvršiti zapovijedi, nikome ne učiniti bilo kakvo zlo. Ipak se u nama nikakva promjena nije dogodila; nije nas obasjalo nikakvo svjetlo. Ostali smo onakvi kakvi smo i uvijek bili.

Pitamo se: vidim li ja? Ne dajimo prebrzo odgovor. Radije molimo: Gospodine, daj da i ja progledam! 

“Kad biste bili slijepi, ne biste imali grijeha. Ali sad vi velite: ‘Vidimo’. Tako vaš grijeh ostaje.” Isusove riječi farizejima. Oholost, umišljenost, licemjerje nije im dalo da u Isusu vide Boga: Božju mudrost u njegovim riječima, Božju moć u njegovim djelima. Zato na svaki način hoće da zaniječu tako jasno i vidljivo čudo – ozdravljenje slijepca. Oholost, umišljenost pretvara se u sljepilo, sljepilo u mržnju, a mržnja je spremna na sve zločine. 

Napisano je: “Svjetlo je došlo na svijet, a ljudi su više voljeli tamu nego Svjetlo, jer su im djela bila zla.” Evo, ljudi su u tami, jer su im djela tamna. Tko Kristu okreće lice, on će ga osvijetliti; tko mu okreće leđa, on će ga oslijepiti – taj ostaje u vječnoj tami. To je sudbina tvrdokožaca – grješnika. Tko god grli grijeh, mora odgurnuti Krista. “Svjetlo ne može biti zajedno s tamom; Krist ne može biti zajedno s ohološću, škrtošću, častohlepljem, međusobnom mržnjom, bludnosti i preljubničkim životom” (sv. Bernardo). Tko želi živjeti u grijesima, bježi u tamu, bježi od Svjetla – Krista – “da se ne otkriju njegova djela”. 

 

Grijeh čovjeka osljepljuje – i mnogi radije ostaju bez očiju nego da bi ostavili grješni život. 

Mirne duše možemo reći: Svaki je grješnik slijepac u blatu: ne vidi, gdje je njegovo dob-ro, gdje mu je sreća. Veliki grješnik redovito je i veliki slijepac: “voli svoje blato” i rijetko traži da progleda. Molimo stalno Gospodina da pregledamo ako smo slijepi; da ne oslijepimo ako kršćanskim očima gledamo svoj put i život. Neka nas kroz život vodi Svjetlo – Isus, njegova riječ i njegova ljubav…! Živimo kao djeca svjetla i pretvarajmo svaki trenutak života u trenutak spasenja za sebe i svoju braću i sestre. 

Pripravljamo se za Uskrs. Ovo vrijeme trebalo bi nam pomoći da progledamo. Poruka uskrsnuća je poruka novoga života. 

Božanski Spasitelju, hvala Ti na ovom milosnom vremenu! Probudi moju pozaspalu vjeru i ražari plamen ljubavi da bih po Tebi postao svjetlo svijeta i sol zemlji da bi Te mnogi ljudi upoznali i prihvatili kao svoga Spasitelja.

 

 

Podijeli ovo s prijateljima!

Komentari

Komentari