.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijeli ovo s prijateljima!

 

 

fra Petar Ljubičić – Gospodine, ojačaj našu vjeru!
Razmišljanja uz 27. nedjelju kroz godinu

 

 

Današnja Božja riječ nas potiče da razmišljamo o vjeri, svojoj vlastitoj vjeri o svome iskustvu vjere. Isus govori svojim apostolima o živoj, čvrstoj i djelotvornoj vjeri.

To znači da nije dosta samo vjerovati, nego i svoju vjeru i djelima pokazati. Samo živa i djelotvorna vjera čini nas pravim kršćanima katolicima, jer kao što je tijelo bez duše mrtvo, tako je i vjera bez dobrih djela mrtva. Vjera bi trebala prožimati sav naš život. Ona daje poseban smisao našemu životu. Živimo i radimo uvijek sa sviješću da smo pred Bogom.

Vjera je Božji poziv… dar Duha koji nam omogućuje da čitavo svoje biće predamo njemu koji je veći od nas i da prihvatimo njegovu poruku. Vjera je čin povjerenja i potpunoga predanja Bogu. To je osobni susret čovjeka s Bogom… Vjera je naš odgovor na Božju objavu. Bog koji je sama ljubav objavio nam se. Pavao će reći svome učeniku Timoteju: „Raspiruj dar Božji koji si primio. Stalno ga u sebi raspiruj i ustraj u tome. Ne daj se pokolebati, budi stalan!“ (2 Tim 1,6-8. 13-14.) Vjera je uvijek stav čitava čovjeka. To je osobni susret čovjeka s Bogom… 

Vjerovati znači uvijek kroz život slušati Boga, ponizno za Boga biti otvoren, u Boga se pouzdavati, svemu se od Boga nadati. To znači imati udjela u Božjem životu. To znači reći “da” na Božju objavu. A Božja objava je u prvom redu poruka i svjetlo.
Božje svjetlo na naš život, na povijest, na dobro i zlo, na smrt, na samoga Boga i na ljubav kao zadnju vrjednotu. Božja objava je Božji pogled na našu stvarnost. Gledati očima vjere znači gledati Božjim očima. (Sv. Pavao…    svijetlo… zvijezda). Ovjek može birati: prihvatiti taj Božji dar ili ga odbiti. Nije lako vjerovati. Vjera se može pokolebati, može sustati, može se izgubiti. Zato govorimo o slaboj i jakoj vjeri, o živoj i mrtvoj.

Ovaj primjer opominje: Kao maturantica oboljela je. Kad je smrt bila pred vratima, posjeti je svećenik kako bi je pripravio na smrt. Ona ga je odbila.
“Toga ne trebam. Mi današnja mladež tražimo zabavu, ples, užitke, a za drago nas nije briga. Vjeru smo izgubili, ideale su nam srušili, duše su nam otrovane. Preostaje nam samo još užitak i smrt!” Izjava ove djevojke zaprepašćuje. Doista je teško i nepodnosivo stanje osobe kojoj je duša otrovana, kojoj su ideali srušeni i pogaženi i koja je izgubila vrlo dragocjeni dar vjere.

Vjera nam može biti opterećena pritisnuta poteškoćama i mukom, nesmislom i sumnjom. Tako temelj našeg kršćanstva može biti uzdrman. Pod opterećenjima počinje pucati. Zato svatko od nas ima zadaću činiti nešto za svoju vjeru. Zato su tu pouke, propovijedi, knjige tisak…

Smiješno je kad neki govore: Ne mogu vjerovati, jer nisam vidio. Čim vidiš, znaš. A vjeruješ u ono “što još ne vidiš. U to gledamo tuđim okom, okom onoga koji je to vidio, za sve to zna. U tom smislu veli sv. Pavao : “Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo!” Vjera mora biti živa, mora biti život. Vjera je snaga, vjera je život, dinamizam, dar.

Briga za vjeru obuzimala i Isusove učenike. Bili su svjesni da je njihova vjera slaba i mlaka, kolebljiva i opterećena zemaljskim interesima. Molili su Gospodina: “Umnoži nam vjeru!” Bolje je reći: “Daruj nam više vjere, uvećaj nam, ojačaj vjeru!” Na taj način daju nam vrlo značajan poticaj: Dužni smo moiti da se naša vjera uveća i ojača. To je i ono najvažnije što možemo učiniti za ustrajnost u svojoj vjeri.

Na njihovu molbu Gospodin slikovito odgovara: “Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: isčupaj se s korijenom i presadi se u more. – I on bi vas poslušao”. Ova slika sadrži dvostruki paradoks. Dud je poznat po dubokom korijenju. Kažu da njegovo stablo može živjeti i 600 god. Isčupati dud – to graniči s nemogućnošću. S druge strane – besmisleno je drvo presađivati u more, vodu. Gospodin želi reći da čovjek po vjeri poprima božansku snagu. Nema takve situacije koju ne bi vjera prevladala. Ona nalazi smisao i u “besmislu” svjetlo u tami, izlaz u slijepoj ulici, snagu u slabosti, silu u nemoći, život u smrti.

Vjera mora biti jaka, tako jaka da i brda prenosi. Ali ne zaboravimo da je ovdje riječ o brdima u nama koja priječe da se Bog po nama objavljuje drugima i očituje drugima. Ta su brda ono što nas zatvara u nas same da ne vidimo drugoga, da ne vidimo tuđe potrebe. Ta brda su naše sklonosti kojima umirujemo savjest te umišljamo da smo dobri katolici i kršćani ako od vremena do vremena povirimo u crkvu pošaljemo ukućane u crkvu ili… Ta brda su nehaj za odgoj djece. Eto, ta brda mora ukloniti jaka vjera.  Zato molimo da nam Gospodin umnoži vjeru. Vjera nam je kao put kojim dolazimo do vječne sreće. Ako samo poznajemo put a njime ne idemo, nikada nećemo doći do cilja, isto je tako i kod vjere, ako mi poznajemo dužnosti svoje svete vjere, i ne vršimo ih, nikada nećemo doći do spasenja.

Vjera daje razumnom čovjeku dostojanstvo, ona ga uzdiže k Bogu, i zato je samo čovjek vjere u pravom smislu potpun čovjek. Svaki čovjek teži neodoljivo za srećom, a svatko zna da potpune sreće nema na zemlji. Vjera nas uči kako ćemo postići tu pravu  sreću za kojom čezne svako ljudsko srce.

Vjera nas uči da je sreća ovdje na zemlji samo u čistoj savjesti, a potpuna nakon smrti u vječnosti na drugom svijetu. Vjera nam pokazuje pravu našu svrhu i nadom u vječnu sreću ublažuje nam patnje i učvršćuje nas u ljubavi i pravdi prema bližnjemu.

Vjera čovjeka potpuno oplemenjuje i potiče ga da ljubi svoga Stvoritelja i Spasitelja. Zdravi naš razum uči da je posve opravdano što Bog od nas traži pored vjere i dobra djela. Kad mi usadimo neku voćku, sigurno nećemo biti zadovoljni s tim da nam to stablo samo uzraste i donese golo lišće, mi očekujemo od njega obilni rod, dakle brojne plodove. A ako stablo ne rodi, posjeći će se i u vatru baciti, jer zašto se oko njega mučiti kad ne donosi roda. Na isti način postupa Gospodin Bog kad nas je postavio na ovaj svijet, i što je još važnije pozvao nas svojom milošću u svjetlo vjere i to prave vjere. On ne može biti zadovoljan time da mi samo živimo, nego da nosimo i plodove dobrih djela i na taj način odgovorimo svojoj uzvišenoj svrsi za koju smo stvoreni, a to je vječno spasenje. Vjera je samo početak našega spasenja, dakle sama vjera nije dosta za spasenje. Vjera i dobra djela će nas spasiti. Lijepo kaže sveti Jakov. Vjera bez dobrih djela je mrtva. Vjera nije samo poznavanje vjerskih istina, nego još više krjeposno življenje po vjeri. Vjera je živa kad živimo po Božjim i crkvenim zapovijedima. Zato Isus Krist kaže: Neće svaki koji mi govori Gospodine, Gospodine ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Bog nam je podijelio dar svete vjere da po njoj nasljedujemo život Isusa Krista i tako zaslužimo vječno blaženstvo na nebesima. Vjera je čin koji izvode dva činitelja: s jedne strane Bog, koji poziva, a s druge strane čovjek koji je pozvan morao bi odgovoriti na taj poziv. Vjera je kod čovjeka trostruko djelo: djelo njegove pameti, njegove volje i njegova srca. Vjera je konačno veliki Božji dar, Božja milost koju Bog slobodno daje kome želi dati. Ona nam dolazi od Boga i mora se razrasti na zemlji. S vjerom nas život dobiva novo svjetlo, koje se odnosi na Boga i Božji svijet, ali u isto vrijeme i na čovjeka i na ljudski život. Vjera nam otkriva neizmjernu ljubav i dobrotu Boga koji nas je želio imati i zato nam je darovao život. Njegova nas providnost čitav život prati i bdije nad nama. Vjera nas čini prijateljima Božjim. Vjera je svakom čovjeku neophodno potrebna za spasenje. To i sam Krist potvrđuje kad kaže: Koji uzvjeruju i pokrste se, spasit će se, a koji ne uzvjeruju osudit će se. Isus je zato došao s neba na zemlju, da nas otkupi i da nas u pravoj vjeri pouči po kojoj ćemo se najsigurnije spasiti i doći u nebo. Ništa nam neće koristiti, niti naše intelektualne, ili tjelesne sposobnosti, ni zemaljska dobra na putu u nebo. Tu pomaže samo prava vjera i dobra djela. Jer ona je onaj most koji spaja zemlju s nebom i ne može se na drugi način doći u nebo, nego samo preko toga mosta.

Pravi vjernik širi oko sebe dobrotu Božju, ljubav, prijateljstvo, mir… ne očekuje nikakvu nagradu za uzvrat, niti pljesak, nego čini dobro jer vjeruje Bogu koji ga je pozvao i odabrao, vjeruje da tako izvršava ono što mu je Bog povjerio tako postaje Bogu sličan, približava se vječnome dobru. Na kraju će ga Gospodin pozvati k stolu – kad ispuni svoju dužnost i bude spreman reći: evo izvršio sam što mi je bila dužnost.  Prava živa vjera, od koje pravednik živi, sadrži zato u sebi i imperativ. Vjera nije samo naša unutrašnja potreba, potreba da se oslonimo na nekog jačeg, nije naša unutarnja opušte¬nost, nego i unutrašnja motivacija, sila koja nas potiče na dje¬lo. Ona je i dužnost. Stoga, kako reče Isus na drugom mjestu: “Neće svaki koji mi govori: ’Gospodine, Gospodine!’ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebesko¬ga Oca” (usp. Mt 7,21). Dakle, treba i izvršiti ono što vjerom spoznajemo daje Bogu milo. Dok tako razmišljamo o vjeri, dok propitujemo svoje osobno iskustvo vjere, valja nam se upitati: jesmo li u svojoj vjeri uistinu strpljivi, primamo li s pravim pouzdanjem sve što nas slalazi, jesmo li ustrajni na putu dobra kojim smo krenuli prema Božjem pozivu, izvršavamo li ono što u svjetlu vjere spo¬znajemo kao dobro koje se traži upravo od nas? Jesmo li uvijek spremni i djelom zasvjedočiti svoju vjeru? Zasvjedočiti cijelim svojim životom! Vjera nam ne smije biti vanjsko odijelo, makoliko lijepo bilo, kojim bismo se pred ljudima zaognuli. Vjera je dar Božji, snaga Božja nama darovana kako bi je pretvorili u djelo Božje. Dužni smo pokazati dobrotu našega Boga, pokazati svijetu, svim ljudima tko je Bog u kojega vjerujemo.
Ne zaboravimo Bog nas je za sebe stvorio i s određenom namjerom poslao baš u ovo milosno vrijeme u ove okolnosti. U nas je stavio iskru prave ljubavi i ta iskra ljubavi neka nas ražari da ne kukamo nad zlim vremenima i nepravdama što nas snalaze nego kako bi kao pravi angažirani vjernici i svojim djelima pridonijeli raskrinkavanju grijeha i nepravde, da bi istina, pravednost, dobrota, ljubav i mir zasjali među svim ljudima.

 

Htio sam ubiti ženu

“Bože, ako postojiš, reci mi što mi je činiti?”

Bio sam student druge godine i stanovao s kolegom u studentskom domu. Jednom smo započeli razgovor i o vjeri. Postavio mi je pitanje, ne slučajno, već hotimice, jesam li osvjedočeni katolik? Odgovorio sam potvrdno. Nakon toga mi je postavio pitanje koje nikada neću zaboraviti: “A zašto si ti katolik?” Nisam mogao odgovoriti, iako sam išao redovito na misu i vjeronauk. Namjesto mene on je odgovorio: “Ti si katolik samo na papiru!” To me strašno naljutilo. Htio sam ga i tući. Njegovu tvrdnju, koju danas držim potpuno točnom, nisam mogao opovrgnuti. Tada sam počeo više razmišljati o vjeri i kršćanstvu. Uvidio sam – tradicionalni sam kršćanin, roditelji su mi isto kršćani, pa zato i ja moram biti članom Crkve. Prijelomni je trenutak nastupio nekoliko mjeseci kasnije.

Dogodilo se to ovako. Jedna je žena učinila puno zla mojoj obitelji. Odlučio sam je ubiti jer su me toliko razbijesnila njezina zlodjela. Nakon toga sam ušao u sobu i rekao naglas: “Bože, ako postojiš, reci mi što mi je činiti?” To sam rekao s ono malo vjere što sam imao. U tome je trenutku kroz moje tijelo prošlo nešto što ga je potreslo, a potom smirilo. Više se nisam prepoznao. To više nisam bio ja! Pokušao sam se ljutiti i u mržnji obnoviti svoju odluku, no to više nije bilo moguće. Na sve sam se načine pokušao dovesti u ono stanje od maloprije – nije išlo! Netko kao da je bio u mojoj sobi i gospodario mnome. Taj je događaj snažno djelovao na mene i doveo me do obraćenja Kristu. To je zapravo moje prvo iskustvo Boga. Nakon nekoga vremena priključio sam se Zajednici mladih svetoga Vinka. U početku nije bilo lako; nisam poznavao mladiće i djevojke. Počeli su naglas moliti za mene. I ja sam želio izreći svoje molitve. Vjerovao sam kako nas tako skupljene Bog ne može odbiti, svi mi želimo isto. To se i dogodilo.

Na Veliki četvrtak svi smo bdjeli u kapelici. Moram priznati, nisam namjeravao doći. Spremao sam ispit i bojao se… Nisam, zapravo, još bio spreman sve dati Bogu. Odviše sam računao, a Bog (na sreću) nije račundžija. Ovaj je put On mislio drukčije. Te se noći sa mnom dogodilo nešto neizbrisivo. Doživio sam isti onakav trenutak kao kad sam prije, pun bijesa, sjedio u svojoj sobi i govorio naglas, pitajući Boga što ću učiniti. Opet, ovaj put još jasnije, postaje moje iskustvo Boga. Spoznao sam nazočnost Boga kao osobe tu blizu mene i želio sam ga hvaliti. Nešto kao struja prošlo je mojim tijelom, ruke su se počele širiti, a u ustima bujica riječi hvale koju je čitavo moje biće željelo izreći. Nemoguće je bilo reći sve što sam osjećao. Stalno sam ponavljao: “Hvala ti, Bože!” Od toga trenutka nestalo je one svakodnevne smrknutosti moga lica. Počeo sam shvaćati molitvu, vjeronauk i uopće život na jedan sasvim drukčiji i novi način. Ako vas zanima, i onaj sam ispit položio!

 

 

Podijeli ovo s prijateljima!

Komentari

Komentari