Katolici žive u svijetu, ali nisu od svijeta, kao što ni Isus Krist, glava Crkve, nije od svijeta (usp. Iv 17,16). Tako bi barem trebalo biti.

No, posljednjih desetljeća prepredeni otac laži uložio je sve svoje snage kako katolici ne bi samo živjeli u svijetu, nego i bili od svijeta, zapravo pogani s malo religijskog folklora. Kao i uvijek, sotona napada izvana i iznutra, ali najslađi su mu oni uspjesi koji dolaze iznutra.

Danas postoji jedna legija katolika koji se silno trude dodvoriti se svem i svakom, samo ne Bogu.

Započelo je sve to šezdesetih godina prošlog stoljeća s uvođenjem kontracepcijske pilule. Oni koji su prihvatili pilulu, jer nisu htjeli biti nazadni, sutra su morali prihvatiti i seks prije braka, da ne budu staromodni, da se ne sramote pred svijetom.

Ali to je bio tek početak prilagođavanja svijetu, a svijet je od njih sve više tražio, sve više uzimao, sve ih više za sebe pridobivao, sve dok nisu postali od svijeta, od glave do pete.

Njima je postalo najvažnije da ih svijet ljubi, a to mogu postići jedino ako mu bespogovorno povlađuju. Ako čak ponekad i imaju drugačije mišljenje, ne smiju to na glas reći, da ih svijet ne bi zamrzio, jer im je važnija ljubav svijeta od ljubavi Božje (usp. Iv 15,19).

Potkrijepit ćemo to s nekoliko primjera. U Teksasu, na primjer, 72% katolika podržava ”pravo na izbor”, da budemo precizniji, pravo na izbor ubojstva nerođenog djeteta. A što se tiče poznatih katoličkih političara u SAD-u koji podržavaju pobačaj, lista je zaista poduga: Kennedy, Kerry, Giuliani, Schwarzenegger, Daschle, Dodd, Durbin, Leahy, Mikulski, Pelosi, Delahunt, Capuano, Markey, McGovern, Meehan, Granholm, Sebelius, Pataki, Richardson, Cellucci, Cuomo, Biden, itd.

Što reći o našim političarima? Kod nas ne vrijedi ni nabrajati imena, jer svi podržavaju pobačaj, osim možda neke rijetke iznimke. S obzirom da su većina stanovnika Republike Hrvatske katolici (86%), za pretpostaviti je da su i većina sabornika katolici. Tko je od njih ikada u ovih 22 godine digao glas protiv Zakona o pobačaju koji je donio još komunistički režim 1978. godine? Zašto bi se oni zamjerili svijetu, kada im je ovako ugodnije, jer im nitko neće dobacivati da su nazadni!?

Kada će ti katolici početi ugađati Bogu, a ne ljudima!?

”Moderni katolici” često dociraju kako je dovoljno da netko živi prema svojoj savjesti da bi se spasio. Ako niste nikog ubili, nema problema, možete biti ateista, budista, protestant ili bilo što, važno je slijediti svoju savjest, jer je ona glas Božji. To znači, primjera radi, da članovi terorističke skupine Al-Qaida s obzirom da žive i djeluju isključivo po svojoj savjesti neće imati problema kada se otvori knjiga života. Ovakva razmišljanja mogu biti svačija samo ne katolička.

Savjest jest dar Božji, kod Adama i Eve je ona funkcionirala savršeno, sve do njihova pada. Istočni grijeh je toliko narušio taj Božji glas unutar čovjeka da je potrebna pomoć u ispravnom formiranju savjesti, a Bog nam je podario savršenu učiteljicu i odgajateljicu, svoju Crkvu. Savjest se u svojoj punini može formirati jedino ako se oslanja na oboje: prirodni zakon (naravni red) i Objavu (nadnaravni red). Doduše, i na osnovu promatranja prirodnih zakonitosti (naravni red) može se doći do određenih spoznaja i ispravnog glasa savjesti po određenim pitanjima, međutim, bez prave vjere savjest će uvijek ostati krnja.

Na primjer, i ateist može uz pomoć zdravog razuma doći do spoznaje da je pobačaj nemoralan čin, međutim, ta savjest u svojoj cjelini ipak nije ispravno formirana, jer ga ta ista savjest odvraća od Boga. Za drugi primjer krivo formirane savjesti uzmimo Danske luterane kojima glas savjesti govori da je krađa nemoralan čin, dok ista ta savjest istospolne čine odobrava, što je u potpunoj suprotnosti s Objavom(koju u svojoj punini posjeduje Katolička crkva).[1] Savjest koja nije ispravno formirana može dovesti do najvećih izopačenja (Hitler, Staljin, Tito), i kao takva, ona sama po sebi nema nikakvu vrijednost. Vrijedna je samo ispravno formirana savjest, no, ni ona još nije garancija da će čovjek uvijek postupiti u skladu s njom (Eva ju nije poslušala). Zato katolici moraju u prvom redu ispravno formirati svoju savjest, a onda po njoj djelovati.

Još je bl. Ivan Merz, kao da govori o današnjem vremenu, upozorio na opasnosti od relativiziranja savjesti:”Praktične posljedice toga liberalnog načela slobode savjesti i vjere jesu ove: svaki čovjek ima slobodu širiti najužasnija načela, živjeti najnećudorednijim životom, navaljivati na državni ugled, širiti nemoralne knjige, otvarati mješovite kupke i besramne plesne škole. Stoga vidimo da se temelji država ruše, državnici nisu sigurni za svoj život, po svuda se širi korupcija, nećudorednost – a nitko nije u stanju to propadanje zaustaviti’‘.[2]

Vezano uz relativizaciju savjesti mnogi će ustvrditi da nije važno u kojoj ste religiji, jer sve su one dobre i jednako vrijedne. Ovo možemo razumjeti ako dolazi od pobornika relativizma, kojeg je papa Benedikt XVI osudio,[3] ali kada katolik tako nešto kaže, onda on ne samo da ne poznaje svoju vjeru, već mu nedostaju i osnove logičkog zaključivanja – ili još gore, svjestan je ispraznosti takve tvrdnje, ali ju ipak promovira, jer se ne želi nikome zamjeriti. Kada bi bilo dovoljno da  čovjek bude ”dobar”, štogod to značilo, onda Isus Krist ne bi osnovao svoju Crkvu, kao sredstvo spasenja, i ne bi rekao: ”Zato idite i učinite sebi sve narode učenicima krštavajući ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28,19), već bi rekao, budite dobri i učlanite se u neku religiju, a ako vam je i to previše, onda makar pazite da ne povrijedite nečije osjećaje, nemojte talasati.

Međutim, Isus nije došao donijeti lažan mir: ”Nemojte misliti da sam na zemlju došao donijeti mir! Nisam došao donijeti mir, nego mač” (Mt 10,34). Sam Isus je bezbrojnim primjerima pokazao da se istina treba ”reći u brk”, svidjelo se to kome ili ne. Bogu nije draga mlakost: ”Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta” (Otk 3,16). Zato mlaki katolici koji paze da se ne bi slučajno nekom zamjerili ako kažu istinu, neka se ne začude ako im na kraju ovozemaljskog života: ”Gospodar kuće zaključa vrata, bit će prekasno. Tada ćete stajati vani i kucati ištući: “Gospodine, otvori nam!” ali on će odgovoriti: “Ne poznajem vas” ” (Lk 13,25).

Isus svojim učenicima predade svoj nauk, ”a svijet zamrzi na njih, jer nisu od svijeta, kao što ni ja nisam od svijeta” (Iv 17,14). Ako se netko želi dopasti svijetu, ne može očekivati da će se dopasti i Bogu. Isus nije došao na zemlju da bi se svakom dodvoravao, već da bi beskompromisno vršio volju Oca svoga. I mi trebamo slijedit njegov primjer, te iako u svijetu, distancirati se od svijeta, ”jer sve, što je u svijetu požuda je tijela, požuda očiju i oholost života, nije od Oca, nego od svijeta” (1 Iv 2,16). A oni kojima je draže pripadati svijetu, kojima je važnije da ih svi hvale i tapšaju po ramenu, ”zaista, kažem vam, primili su svoju plaću”(Mt 6,2).

Da, trebamo biti nešto posebno, jer mi i jesmo posebni, mi smo Božji narod, okupljen u jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi. To pak ne znači da zbog toga trebamo biti oholi, naprotiv, trebamo biti ponizna ali i hrabra srca, kao sv. Franjo Asiški koji se nije libio sultanu reći istinu u lice, pa ni po cijenu svog života, jer samo je jedan put, istina i život (usp. Iv 14,6).

Ivan Poljaković