fra Petar Ljubičić: Zrno žita moralo bi umrijeti ako želi plod donijeti

Pripovijeda se kako je Adam molio Boga, neka mu pokaže posljedice njegova grijeha.
Bog tada pokaza Adamu jedno more puno znoja, drugo more puno suza i treće more puno krvi. „Gledaj, to je posljedica tvoga grijeha!“ To je samo priča, ali svijet je doista jedno more puno znoja, teškoga rada u borbi za svag-danji kruh. Svijet je i more puno suza svih koji trpe i svih umirućih u svakoj dobi. Tko bi izbrojio suze prolivene samo u jednoj noći u svim bolnicama? Svijet je i more puno krvi, prolivene u revolucijama i ratovima, ubojstvima i pobačajima.

 

Svijet je dolina boli, more patnje.  Zašto moramo trpjeti? – Pa zašto se meni to dogodilo, meni koji u Boga vjerujem, u crkvu idem i ne želim drugome zla? Tko nam može dati odgovor na to pitanje? Raspeti Isus Krist.

Filipa pitaju neki Grci koji su došli u Jeruzalem da se pomole: „Htjeli bismo vidjeti Isusa! Drugim riječima oni bi željeli Isusa upoznati. Isus im odgovara u usporedbi o gorušičinom zrnu. Isus mora na križ:: „Došao je trenutak da se proslavi Sin Božji. Zaista vam kažem, ako pšenično zrno pavši u zemlju ne umre, ostaje samo, ako li umre, donosi obilan rod!“ (Iv 12,24).

Mala Isusova priča o zrnu što umire i tek onda rađa život – tako jednostavno a tako divno tumači nam veliku tajnu Isusova života: njegovu smrt iz koje će izrasti život, njegov grob iz kojeg je niklo uskrsnuće – njegovo i naše. Posijano sjeme, zrno nije zauvijek nestalo. Kad je umrlo, pretvorilo se u mnogostruko bogatiji život. U onoj ljuski, u onoj košuljici zrna kao da se krila besmrtnost. Iz mrtvog zrna izrastao je klas, novi bogati život.

Slika za Isusov život, smrt i uskrsnuće. Bogočovjek je sjemenka vječnoga života i besmrt-nosti. On mora biti posijan u grob da nikne uskrsnuli, novi život. To tijelo što će ga prikovati na križ i zatvoriti u grob krilo je u sebi vječni život Božjega Sina. Iz njegove smrti, iz groba niknut će besmrtnost. Veliki petak pretvorit će se u Uskrs, bol u veselje, sramota u slavu, vrijeme u vječnost za njega i za sve koji ga prihvate vjerom, nadom i ljubavlju. 

 “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. Tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka me slijedi!” Isus nije izdao istinu, Očevu volju i svoju dužnost. Nije “ljubio svoj život” da sačuva kožu i sebi osigura ugo¬dan ovozemaljski život. U njega je bilo prvo što mora biti prvo: izvršiti svoje poslanje, svoju životnu zadaću, makar to stajalo križa. Tu je gubitak = dobitak. Isus reče da je to pravilo i za naš život. I za nas vrijedi ono: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga…” Mnogo je pouke u tim riječima. Život nije i ne smije biti put po cvijeću…

Put križa je put ljudskog roda, put svakoga od nas: Isusov život – naš život, Isusov životni put – naš životni put. Ako je to često i put na Golgotu, on konačno vodi uskrsnuću – u život. Povezani i čitavim svojim bićem i životom, svojom vjerom i spremnošću – da izvršimo Očevu volju, povezani s Isusom na križu, s Isusom uskrslim, dijelimo s njim patnju i veselje, smrt i uskrsnuće, ovaj i vječni život. Makar se činilo da gubimo sve, sve ćemo dobiti.

Ako imamo na umu Isusovu spremnost da iz poslušnosti prema Ocu ide u smrt radi naše-ga spasa i oslobođenja od okova grijeha, zla i smrti, ne bi nam smjelo biti teško da zagrlimo i vlastiti životni križ, teret i dužnost života i poziva – makar nam križ žuljao ramena, makar uz Golgotu bilo teško ići. Ne bismo tražili nikakvo kršćanstvo bez križa, nekakva Boga što od nas ne smije tražiti nikakve žrtve ni odricanja. Ne smijemo tražiti kršćanstvo koje nas ne košta. “Ne prodajite kršćanstvo po sniženim cijenama” (Urs von Baltasar), poručuje današnjim kršćanima jedan veliki teolog. (Fra Ivo Bagarić)

Kristov Križ pomaže nam, da shvatimo trpljenje, da ga razumijemo. Nebeski Otac dopuš-ta da njegov preljubljeni Sin umire na sramotnom drvetu križa. „A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi!“ Isus umire na križu za nas. Budući da je Isus prigrlio križ i išao križnim putem, potrebno je da i mi njegovi učenici idemo tim putem. „Ako tko hoće služiti mi, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj sluga“. Isus je na nebu, tamo je i nama doći. Pozvani smo ići za Isusom. Kamo god pođemo, križa ne možemo izbjeći. Naš križ nas čeka. Isusova riječ, makar mnogima gorko zvuči, uvijek je na snazi: „Tko hoće biti moj učenik, neka se odrekne samoga sebe i neka uzme svaki dan križ svoj na se i neka me slijedi “.

Po Isusovom trpljenju, trpljenje je uvršteno u Božji plan spasenja. Zato kršćanstvo trpljenje ne gleda samo kao neko sredstvo čišćenja, ili da je ono samo kazna za grijehe. Jest i to, ali i mnogo više. Trpljenje je sredstvo posvećenja, sredstvo milosti, izvor većih zasluga za nebo. Dapače znak, dar ljubavi Božje. Ne bismo dakle mi kršćani nikad smjeli, kazati: zašto moram baš ja trpjeti? Naprotiv: zašto da budem baš ja bez trpljenja? Ne, zašto je to došlo na mene, nego neka samo dođe na mene, to sam i očekivao.

Križ Kristov ne samo da unosi svjetlo u naše trpljenje, nego nam daje i snagu u trpljenju. Tko gleda na Isusov križ, tko promatra Spasitelja na njegovu križnom putu taj nosi hrabro svoj vlastiti križ i trpljenje, bez straha i prigovaranja. On se hrabri mišlju: dobri Isuse, ti si kudikamo više trpio. Učitelju, Ti si kudikamo više učinio! Križ Kristov davao je snagu i srčanost svecima, da su i najteže patnje podnosili mirno, dapače veselo i radosno. Križ Kristov, Raspeti Krist davao je snagu i svim pravim kršća-nima svake dobi i staleža, da su izdržali vjerno u službi Bogu.

Salzburški nadbiskup Gruber bio je u jednom selu na školskoj inspekciji. Na koncu mogla su djeca postavljati pitanja. Javilo se jedno dijete i zadalo je nadbiskupu zagonetku: „Kada je Put postao umoran? Kada je voda ožednjela? Kada je Život umro?“ Crkveni knez slutio je rješenje. No ipak je dao da dijete samo odgovori. „Na križnom putu je Krist, naš Put, postao umoran. Na križu Voda živa je vapila – Žedan sam! Na Križu je Život umro.“ Na pitanje odakle mu tako misaona zagonetka, dijete je odgovorilo: „To sam sve naučio od bake “. (Koch 11-270, 3 – Misaona zagonetka). Niti ovo dijete, kad odraste i dođu križevi života neće klonuti, jer će ga misao na Isusa patnika jačati.

Predragi, Isus nam kaže da mi kao i on svoj vječni život moramo platiti patnjama i smrću – da bi nam svanuo dan Uskrsa. Križni put, križ i On na križu, Veliki petak i Uskrs govore nam: na kraju našeg životnog puta nije ulica bez izlaza. Život ne svršava u tami. Zadnju riječ ima život, živi Bog i njegova ljubav. Sve nas čeka uskrsno jutro. Ali – križ treba nositi. Ne smijemo biti ludo zaljubljeni ni u što u životu. Onda ćemo sačuvati život. „Ako tko hoće služiti mi, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti moj sluga!“ Isus je na nebu, tamo je i nama doći.

 

Devetogodišnja djevojčica želi trpjeti za Isusa

Devetogodišnja djevojčica kazala je jednoga dana svojoj majci:
– Mama, ja bih te nešto molila, ali nemoj me odbiti. To je nešto teško, ali ja vjerujem da dragi Bog to želi.
– Dijete moje, ako dragi Bog to traži, kako bi onda to mogla tvoja majka tebi odbiti. Ništa nam ne smije biti teško što Bog hoće.
– Za mene to nije teško, ali za tebe…
Majka odgovori napola u šali, napola ozbiljno:
– Ah, milostiva gospojica misli da je jača i hrabrija nego ja. Dakle, da čujem što to veliko Bog želi od tebe?
Pocrvenivši dijete je odgovorilo:
– Majko, budi tako dobra i uzmi mi katkad nešto što meni prija. Ukori me katkad pred mo-jim sestrama i onda kada to nisam zaslužila. Odgurni me katkad natrag kad te hoću polju-biti, ali ne prečesto.
– Ali zašto to? – pitala je majka uzbuđeno. Oklijevajući, kazala je djevojčica:
– Jer ja još ništa nisam za dragoga Isusa trpjela, a mora se nešto i trpjeti ako se Njega ima rado, kako sam čula na pouci. A osim toga, zašto ne bih ja mogla postati sveta? Tada ne smijem više biti zločesta, ne smijem više prigovarati, moram odsad biti svime zadovoljna. Zbog toga moram na¬učiti mnogo trpjeti.

Majka prihvati obje ruke svoga djeteta i s puno poštovanja poljubi ga u nevino čelo. Sa suzama u očima pogledala je na križ na zidu i tiho je šaptala: „Zahvaljujem ti, o Bože.“

Ovo je dijete već u svojoj djetinjoj dobi shvatilo vrijednost trpljenja mnogo bolje i od nas odraslih. Evo što čini Isus u duši djeteta koje Njega ljubi, koje su roditelji odgojili za Isusa, za Boga. Blago roditeljima koji imaju takvo dijete, a i sami shvaćaju tajnu trpljenja; mogu onda doći patnje i boli svake vrste, ali takvi klonuti ne će jer im snagu daje raspeti Krist.