.

Zašto zajednica? Mislim da je to pitanje koje si mnogi od nas postavljaju. U potrazi za odgovorima posegnut ćemo do početaka kršćanstva. Učenici okupljeni u Cenakulu nastavili su molitvu iščekujući Duha Svetoga, Duha Istine i Tješitelja. Oni su osnovali prvu Crkvenu zajednicu.

Prisjetimo se dvije evanđeoske slike. U evanđelju Lk 5,17-26 nalazimo opis kako su prijatelji Isusu doveli uzetoga. Ne mogavši ​​se provući kroz gužvu, spustili su krevet kroz krov. U zajednici nosimo jedni druge Isusu. Zajednica nas uči međusobnoj odgovornosti jednih za druge na putu prema Bogu.

Teško je upoznati Isusa samog. Prisjetimo se lika Tome apostola Iv 20,19-29. Kad se Gospodin Isus nakon svoga uskrsnuća ukazao apostolima okupljenima u Cenakulu, Toma nije bio s njima. Nije vjerovao drugim učenicima da su vidjeli Uskrslog: ako ne vidim znak čavala na Njegovim rukama i ne stavim svoj prst u Njegove rane, neću vjerovati. Nakon tjedan dana, dok je Toma boravio s ostalim učenicima, Gospodin Isus mu se objavio. Toma je prepoznao Isusa dok je bio s drugima, u zajednici.

Dakle, kako izgraditi zajednicu? Odgovor ćemo pronaći u Svetom pismu. Svetac Ivan u svom Evanđelju opisuje da je Gospodin Isus molio za zajednice ovim riječima:

Molitva za Crkvu   (Iv 17,20-23)
“Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.”

Prva zajednica opisana je u Djelima apostolskim u (Dj 2,42-47)
Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama.  Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja.  Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali porazdijelili svima kako bi tko trebao.  Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu  hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spasenike.

Takva zajednica bi nam trebala biti primjer. Dakle, pogledajmo koje su bile njegove važne karakteristike.

• Isus je u središtu. Zajednica nije sama sebi svrha. Kršćanska zajednica je skupina ljudi koji se okupljaju oko Isusa Krista, radi Njega i u Njegovo ime. On je taj koji nas poziva u zajednicu: Opet, zaista, kažem vam, ako se dvojica od vas na zemlji slože što god zamole, dat će im Otac moj koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima (Mt 18,19-20). Uvijek moramo imati nakanu da se okupljamo za Gospodina, za Njega. Isus nas beskrajno voli. Želi nas ozdraviti, pomoći nam.
  Razni su razlozi našeg dolaska u zajednicu: rješavanje problema, jačanje, ozdravljenje od bolesti, traženje prijatelja. No, sjetimo se da Isus treba biti u središtu, kako ne bismo došli upoznati drage ljude ili doživjeti nešto lijepo. Tada može postojati opasnost od transformacije takve grupe u društveni klub, društvo uzajamnog divljenja. Isus mora biti u središtu naših iskustava, misli, osjećaja, želja, izbora itd.
• Postojanost u molitvi Molitva je ujedinjujuća sila. Molitvom održavamo odnos s Bogom. Odnos s Bogom u svakodnevnom životu, ne samo tijekom molitvenog susreta, iznimno je važan. Molitva zajednice u velikoj mjeri ovisi o molitvi pojedinca. Zanemarivanje individualne molitve slabi cijelu zajednicu.
• Ustrajnost u nauku apostola. Zajednica se mora graditi Božjom riječju sadržanom u Svetom pismu i nauku Crkve. Po svojoj riječi Bog oblikuje naše srce, savjest, riječi i djela. Zajednicu ne treba suditi po atmosferi entuzijazma, dinamičnog pjevanja i živahnog pljeskanja. Mjera naše duhovnosti je svakodnevno življenje Božje riječi.
• Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram. Euharistija je središte kršćanskog života. Ovdje susrećemo Onoga koji se predao za nas. Euharistija nas uči ljubavi u dimenziji križa, žrtve i darivanja života.
• Svjedočili su sa snagom i činili mnoga čudesa i znamenja  (Dj 5,12-16) Po rukama apostola u narodu su se dogodila mnoga znamenja i čudesa. Svi su ostali zajedno u Salomonovom klaustru. I nitko od stranaca nije imao hrabrosti pridružiti im se, ali su ih ljudi hvalili. Također se sve više povećavao broj muškaraca i žena koji prihvaćaju vjeru u Gospodina. Bolesnike su također iznosili na ulicu i postavljali na krevete i nosila, kako bi na jednoga od njih pala barem Petrova sjena u prolazu. I iz susjednih gradova dolazilo je u Jeruzalem mnogo ljudi, donoseći bolesne i one koje su mučili nečisti duhovi, i svi su ozdravljali. Brojne karizme, ozdravljenja i izbavljenja od zla bili su normalan dio života prvih zajednica. Gospodin Isus danas nije ništa manje moćan. Mnoštvo se okuplja na misama tražeći ozdravljenje. Međutim, ne biste trebali tražiti senzacije. Gdje se s pouzdanjem moli, događaju se čuda i znakovi. Zajednica nije samo mjesto za lijepe susrete. Tu prije svega treba naviještati Radosnu vijest o Kristu, kako bi to bilo mjesto obraćenja i posvećenja.
• Jedinstvo u ljubavi. Ljubav koja ujedinjuje ranu Crkvu   (Dj 4,32-37) Jedan duh i jedno srce pokretali su sve vjernike. Nitko od njih ono što je imao nije nazivao svojim, nego im je sve bilo zajedničko. Apostoli su s velikom snagom svjedočili o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi su imali veliku milost. Nitko od njih nije trpio oskudicu, jer su vlasnici njihove njive ili kuće prodavali, a novac od prodaje donosili i stavljali pred noge apostolima. I ljudi su raspoređeni prema svojim potrebama. Tako je Josip, kojeg su apostoli nazivali Barnaba, odnosno Sin utjehe, levit s Cipra, prodao zemlju koju je posjedovao, donio novac i stavio ga pred noge apostolima. Zajednica živi od nesebične ljubavi. U pravoj zajednici ljudi ne samo da mole i plješću, već brinu jedni za druge.

Zajednica – mjesto rasta

Dolazimo u zajednicu jer želimo toplinu i ljubav. Skidamo maske i odbacujemo barijere koje nas ograničavaju. Proživljavamo vrijeme jedinstva i radosti. Međutim, naše slabosti i naša povrijeđena emocionalnost često se otkrivaju u zajednici. Živeći u neposrednoj blizini drugih ljudi, shvaćamo koliko smo nesposobni za ljubav, koliko odbacujemo druge i povlačimo se u sebe. Život u zajednici može biti neugodna spoznaja naših slabosti i ograničenja. Međutim, zajednica je također mjesto gdje Božja milost djeluje i naše sebično ja može umrijeti da bi nova osoba mogla uskrsnuti. Jer Isus je rekao:

Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno, pavši u zemlju, ne umre, ostaje samo;

Kada smo prihvaćeni sa svim svojim ograničenjima, kada se osjećamo prihvaćeni i voljeni od drugih, više volimo sebe. Počinjemo biti svoji bez straha i srama. Zajednica se stvara kada svatko prihvati drugoga onakvog kakav jest. Ovo je napisao sveti. Pavao u Poslanici Rimljanima: Stoga primite jedni druge kao što je i Krist primio vas – na slavu Božju (Rim 15,7).

Doživljaj Boga u molitvi, prihvaćanje u zajednici, otkrivanje da nas Bog voli beskrajnom ljubavlju omogućuje nam da konačno prihvatimo sebe onakvima kakvi jesmo. Tada zajednica postaje oslobađajuće mjesto, mjesto rasta i razvoja.

Mora se naglasiti da je život u zajednici jedinstveno mjesto za rast. Ako rastemo u ljubavi prema drugima, rastemo u ljubavi prema Bogu.

Ipak, pišem vam o novoj zapovijedi koja je istinita u njemu i u nama, jer tama prolazi, a svjetlo istinsko već svijetli. Tko tvrdi da je u svjetlu, a mrzi brata svoga, još je u tami. Tko ljubi brata, u svjetlosti ostaje i ne može posrnuti (1. Ivanova 2,8-11).
Po tome poznajemo ljubav, da je On dao svoj život za nas. I mi moramo položiti svoje živote za svoju braću (1 Iv 3,16).

Zajednica – mjesto ljubavi

Kakva bi ljubav trebala biti? Odgovor na to pitanje nalazimo u poslanici sv. Pavla Rimljanima i Korinćanima

Neka ljubav bude bez licemjerja. Odvratite se od zla i težite dobru. U bratskoj ljubavi, budite dobri jedni prema drugima. U iskazivanju časti idite jedni ispred drugih. Ne predajte se u žaru. Budite vatrenog duha. Služite Gospodinu (Rimljanima 12,9-11).

Ljubav je strpljiva, ljubav je ljubazna. Ljubav ne zavidi, ne traži pljesak, ne postaje ponosna;
ne postupa nedolično, ne traži svoje, ne ljuti se lako, ne bilježi nepravde;
ne raduje se nepravdi, a raduje se istini.
On sve podnosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikada ne prestaje; ona nije poput proročanstva, koje će doći kraju, ili kao dar jezika koji će nestati, ili kao znanje, koje će propasti (1. Korinćanima 13,4-8a).

Uzajamna ljubav, osim povezanosti članova zajednice i poslanja koje treba ispuniti, jedan je od elemenata koji definiraju svaku zajednicu. U zajednici volimo svakog njenog člana, a ne zajednicu kao apstraktni entitet. Svaka zajednica treba prvenstveno brinuti o razvoju svojih članova, a ne o svom vanjskom savršenstvu.

Zajednica ne može nadvladati ljude koji je čine. Svatko čuva tajnu svoje biti, produbljujući vlastitu svijest i duhovni život.

Prava zajednica počinje kada njezini članovi prestanu dokazivati ​​svoju percipiranu ili pravu vrijednost pod svaku cijenu. Nestaju razdjelne barijere kako bismo mogli zajedno doživjeti čudo zajedništva.

Pogledajmo prispodobu o dobrom Samaritancu Luka 10, 29-37

Govoreći o tome, Isus je rekao: Neki je čovjek silazio iz Jeruzalema u Jerihon i pao je u ruke razbojnicima. Ne samo da su ga svukli, nego su ga i ranili i ostavili polumrtvog i otišli. Slučajno je ovuda prolazio izvjesni svećenik; ugleda ga i prođe. Isto tako, kada je levit došao na mjesto i vidio ga, prošao je. I neki Samarijanac, koji je bio na putu, također je prošao pored njega. Kad ga je ugledao, bio je duboko dirnut: prišao mu je i previo mu rane polivajući ih uljem i vinom; zatim ga stavi na svoju zvijer, odvede ga u gostionicu i doji ga. Sutradan je izvadio dva denara i dao ih krčmaru i rekao: “Čuvaj ga, a ako potrošiš još, vratit ću ti kad se vratim.” Što mislite, koji je od ove trojice bio susjed čovjeka koji je pao u ruke razbojnicima? On odgovori: Onaj koji mu je iskazao milost. Isus mu reče: Idi i čini tako!

Zbog posla i svakodnevnih obaveza često nemamo vremena za druge. Uranjanje u posao može biti bijeg od drugih ljudi. Međutim, ako želimo slijediti Isusa, moramo se otvoriti drugim ljudima. Važno je naglasiti da je ljubav snaga koja ujedinjuje. Uključuje okretanje jednih prema drugima. Ljubiti znači željeti isto, dijeliti istu viziju, željeti da se druga osoba razvija prema Božjim planovima i da bude vjeran svom pozivu.

Novu vam zapovijed dajem: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio; da se i vi ljubite (Ivan 13,34-35).

U zajednici je najvažniji osjećaj pripadnosti i želja da se drugi razvijaju u prinošenju sebe Bogu i drugima.

U zajednici učimo voljeti. Zajednica je također mjesto koje nas uči ljubavi. Uči prije svega ljubavi prema Bogu, odnosno pozivanju Boga u svoje srce, govorenju Bogu u svemu „da“ i prinošenju Mu svega što poduzimamo u životu (zapovijed ljubavi). Samo prinoseći svoj život i ono što činimo Bogu moći ćemo to prihvatiti. Svatko bi trebao neprestano moliti za tu ljubav prema Bogu.

Zajednica nas uči i ljubavi prema sebi, pokazuje nam ne samo kako se pomiriti s bratom, nego i kako se pomiriti sami sa sobom. Pomirenje sa samim sobom znači prevladavanje stanja pobune protiv vlastitog života i svega što život sa sobom nosi.

Zajednica – mjesto praštanja

Stalno opraštanje naša je dužnost. U evanđelju sv. Matej opisuje dijalog između Petra i Isusa:

Obveza opraštanja   (Mt 18,21-22)

Tada mu pristupi Petar i upita ga: “Gospodine, koliko puta moram oprostiti svom bratu ako sagriješi protiv mene? Ili sedam puta?” Isus mu odgovori: Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.

Unatoč povjerenju koje imamo jedni u druge, ponekad se u zajednici izgovore neugodne riječi. Trebamo shvatiti da je zajednički život svojevrsni križ, prihvaćanje i stalno opraštanje jedni drugima. Inače ćemo doživjeti razočaranje. Oprostiti ne znači samo reći naglas: “Opraštam ti.” Također, ili možda iznad svega, pokušava razumjeti motive druge osobe. Možda krivnja nije samo na drugoj strani. Možda bismo trebali pogledati u sebe i pokušati promijeniti ono što to zahtijeva. Oprostiti znači pokušati se otvoriti onima s kojima se ne razumijemo, pokušati ih iznova saslušati. Zato je oprost tako težak. I mi se moramo promijeniti. Za to nam je neprestano potrebna snaga Duha Svetoga. Zajednica je također mjesto koje uči opraštanju.

Moje iskustvo zajednice

Zajednica mi je pomogla pronaći Boga. Njegovo djelovanje u svom životu vidim sve jasnije. U zajednici sam (sasvim nedavno) shvatio da je temelj svega ljubav prema Bogu. Zajednica mi je pokazala kako razumjeti zapovijed ljubavi, što je ljubav prema bližnjemu, što znači ljubiti sebe i praštati i pomiriti se jedni s drugima. Na temelju toga sam pokušao organizirati svoj život i svoje odnose s drugima.

Poticaj na izgradnju zajednica

Na kraju, želio bih potaknuti sve da sudjeluju na našim sastancima. Sastajemo se svakog petka u 19:15 u Kaptolu. Poznato je da svaka zajednica ima svoj karakter. Svatko od nas treba odgovoriti na pitanje što traži i što će za nas biti najbolje. U ovoj konferenciji pokušao sam pokazati kakva bi trebala biti obilježja svake zajednice, što leži u osnovi njezine izgradnje i kakvu ulogu može imati u životu svakoga od nas. Ništa vas ne sprječava da u svojim župama, u školi, na sveučilištu, na poslu gradite nove zajednice koje će podržati sve one koji se žele približiti Bogu. Sjetimo se Isusovih riječi iz Evanđelja sv. Matej:

Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu, i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu. Opet, zaista, kažem vam, ako se dvojica od vas na zemlji slože što god zamole, dat će im Otac moj koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima (Mt 18,19-20).

Text: Magdalena