Tijekom jednog od mojih nezaboravnih boravaka u najljepšem gradu na svijetu, mislim, naravno, na Sarajevo, između obilaska stare ćaršije i oblizaka novih ćevapa, navratih i u katoličku knjižaru. Tek toliko da vidim jesu li i u njih knjige skupe kao kod nas. Stojeći blaženo ondje, u katoličkoj knjižari, od katoličke prodavačice kupih katoličku knjigu napisanu od katoličkog svećenika, pod naslovom: „Oproštaj od đavla”. Kako se pristoji u šeher Saraj’vu, uzviknuh u čudu i nevjerici: Subhanallah, Ya habib Allah! Što li se krije pod ovako privlačnim naslovom? Je li ga pisao egzorcist ili netko koga bi trebalo egzorcizirati?

Ovako nam piše Internet o ovoj umotvorini: „Oproštaj od đavla” se zove knjiga koju je 1969. godine izdao 2001. umrli svećenik, teolog i profesor egzegeze Staroga zavjeta u Tübingenu, vlč. Herbert Haag a koju je preveo fra Miro Jelečević, profesor dogmatike na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Autorov cilj je bio da se jednom zauvijek raščisti s vjerom u đavla i da se njega, kao metafizičku bajku, konačno izbaci iz prosvijetljenog i naprednog vremena… Može biti da se ljudi rastaju od đavla. Nažalost, đavao se nije rastao od nas. Dovoljan je letimičan pogled u povijest i stvarnost oko nas da se uvjerimo: zlo živi i aktivno je. A ipak: Zli ne smije postojati. Duhovno biće đavao, nekadašnji Božji anđeo, pridijeljeno je mitologiji. Zlo u svijetu i u čovjeku tumači se kao čisto ljudska stvarnost, kao psihološki, psihopatski, društveni ili kulturalni fenomen. Od kada je teolog

Herbert Haag svojom knjižicom „Oproštaj od đavla” crkveni nauk o paklu i Sotoni „raskrinkao” kao priču za malu djecu, ismijava se svakoga tko se drži vjerske istine…” Nadajmo se da ovaj mrtvi teolog nije nakon smrti osobno upoznao onoga koga je nijekao. „Neka mrtvi pokapaju mrtve”. „O mrtvima sve najbolje”, no o njihovim djelima možda i ne.

Jasna poruka vjernicima 

Dakle, pomislih u sebi, što je nagnalo franjevačku izdavačku kuću koja nosi tako lijep naziv, „Svjetlo riječi”, da prevede i tiska ovu 86-straničnu knjigu, te ju prodaje vjernom puku, za 12 maraka? Između milijuna drugih korisnih i krasnih naslova, baš su morali objaviti ovaj. Tko gura ovakvu teologiju? U čijem je to, bolan, interesu? Zanimljivo bi bilo vidjeti u knjižari Gazi-husrev begove džamije knjigu naslova „Oproštaj od šejtana”. No, mi katolici smo moderni, mi smo prosvijećeni. Treba izbit’ raji iz glave bajke o Sotoni, ta ne živimo više u osmanlijskom dobu, sada smo napredni i inteligentni. I đavao je napredan i inteligentan, rekli bi oni zatucani obični vjernici.

 

Zato im smeta karizmatik

Do pojave ovog djela mislio sam krivo da je u susjednoj nam zemlji najveći problem jedan karizmatik, kojega ćemo kodnim imenom nazvati fra Pavo Ivić, tako da nitko ne skuži o kome je riječ, hehe. Valjda je ova knjiga teološki odgovor zaluđenom narodu, koji u desetinama tisuća hrli ovom svećeniku, da čuje, o, strahote, Radosnu vijest i doživi iskustveno ono što ta riječ navješćuje.

Taj fanatični fundamentalist zaista vjeruje u ono što čita u Bibliji i što iz Biblije propovijeda. Šokirani smo spoznajom da isti, koji je utjelovljenje problema i majstor obmane, uistinu vjeruje da je Isus Krist živ i da čini ono što je oduvijek činio i što je zapovjedio da i Njegovi čine. Stvarno nevjerojatno. Kako se uopće usuđuje moliti za bolesne, koriti praznovjerje, poticati na sakramentalni život i u Isusovo ime oslobađati zarobljene? Jer, đavla nema. Jupi, hura! Ljudi su si sve to umislili a svećenici poput njega sve to izmislili. Da bi, valjda, na vragu zaradili milijune. I izgradili si dvorce. Treba ga pod hitno poslati na studij, da još jednom doktorira. Pa kad se vrati da ima fine tribine za fine ljude, kojima ne treba soliti pamet. Dakle, s jedne strane imamo spoznaju da „đavla nema” a s druge strane čovjeka koji je trn u oku istom, nepostojećem đavlu. Ma, oko čega se mi sporimo? Zar je moguće da uz sve ogromne terete koje danas Crkva nosi, neki članovi te iste Crkve niječu postojanje Zloga, istovremeno pripisujući zlo ljudima koji žive Isusa i žive Isusom? A od koga to dolaze ti tereti?

 

„Molitva! Molitva! Pokora! Pokora!!!”

Kardinal Walter Brandmüller, u svojoj propovijedi koju je održao 29. 4. 2012. u Rimu, ovako vidi današnju situaciju te otvoreno govori o problemima: „Prazne crkve, mnoga djeca koja nisu rođena, rođena koja nisu krštena, brakovi koji nisu sklopljeni, a od onih koji su sklopljeni, skoro polovica se rastavlja. Sakramenti – mislim prije svega na ispovijed i bolesničko pomazanje – kojima katolici više ne daju nikakvo značenje. K tome na stotine se svećenika bori protiv vjere i reda u Crkvi. I ne na zadnjem mjestu, zastrašujuće neznanje kod brojnih srednje i visoko obrazovanih koji ne znaju razlikovati između istine i laži, pravog i nepravog. Zbog ovoga se može govoriti o egzistencijalnoj, prijetećoj krizi vjere kakvu Crkva nije doživjela od reformacije u 16. stoljeću. I ovu krizu rezignirano promatraju, nesigurni i bez ikakvog djelovanja, ne tako mali broj onih koji nose odgovornost u Crkvi. To je činjenica koju ne mogu otkloniti nikakvi izuzeci, posebno među mladima, barem ne na prvi pogled. To je činjenica koju Sveti Otac jasno spominje i koja ga je potakla da, s obzirom na 50. godišnjicu otvaranja II. vatikanskog koncila, najavi otvaranje „Godine vjere”. Treba obnoviti temelje, osigurati da se ne sruši cijela zgrada. Temelj te zgrade je vjera.” To je izrekao kardinal, ponavljam, da ne bi bilo zabune. Da je vjera dobrano nagrižena u srcima vjernika – laika, to nam je poznato, no čitamo nezamislivo: kako se tisuće Bogu posvećenih osoba okreće od temelja Crkve i baš po toj liniji „đavla nema” na kraju konstatiraju da „ni Boga nema”.

Drugi jedan kardinal na susretu Svećeničkog Marijanskog Pokreta u Collevalenzi 26. 6. 2012., uzoriti Ivan Dias, je rekao: „Sotona, kako stoji napisano u Plavoj knjizi (knjiga ovog Pokreta, op. aut.), je izgubio bitku. No on udara uvijek iznova te izaziva skandale u Crkvi. Sotona zna da će on svoje osvajanje izgubiti. Ipak, on razara sve što mu je god moguće i upotrebljava svoje oružje: seks, homoseksualnost, pobačaji i ostalo. On koji gubi, bori se svim oružjem. Dakako, Sotona je nasuprot Majke Božje Marije nemoćan; jer je Marija njemu već satrla glavu, kako se to prikazuje na tolikim Marijinim slikama i kipovima. Ipak kaže Majka Božja, kako u Lurdu tako i u Fatimi: „Molitva! Molitva! Pokora! Pokora!!!” Evo nam jasno izrečene poruke: đavao je stvaran ali stvarna je i pobjeda Jaganjčeva. Mislim da trebamo o tome razmisliti.

 

Pobuna časnih sestara

Dok su na našim duhovnim prostorima najveći problem karizmatici i njihovo, o, užasa li užasnog, pljeskanje u crkvi, u SAD-u, na primjer, čitave redovničke zajednice javno i odlučno istupaju protiv svoje vjere, reda, karizme. Već su i crkveni i svjetovni mediji više puta prenosili uistinu žalosnu informaciju, kako mnoštvo časnih sestara u Americi (poglavito njihova Unija viših redovničkih poglavarica) nedvojbeno izjašnjava podršku homoseksualnim „brakovima”, „ženskom svećeništvu”, abortusu, kontracepciji itd. Iz Vatikana se šalju vizitacije i opomene, kazne i dokumenti, crkveni velikodostojnici i komisije, no „radikalni feminizam časnih sestara”, izgleda, ne malakše. Udaraju po moralnim osnovama kršćanstva, ali i po dogmama naše vjere.

HOĆE LI TAKO BITI I KOD NAS? Sestre, kako pišu internetski portali, osporavaju naučiteljsku ulogu biskupa, demonstriraju pred katedralama, napadaju preko medija, šalju mnoge, za obične vjernike, zbunjujuće signale i izjave, kojima pokazuju svoju „emancipiranost i napredak”. Tijekom poznate i aktualne debate oko reforme američkog zdravstva, biskupi su se suprotstavili Obaminu planu, i to dijelu koji se tiče prvenstveno reproduktivnih prava žena, dok su ga časne sestre LCWR-a (Leadership Conference of Women Religious; vrhovno tijelo sestara u SAD-u, ustanovljeno 1956., danas predstavlja 80 posto od 57 000 časnih sestara u SAD-u) pismenom izjavom podržale, kako piše New York Times. Nota bene, američki su katolici pokrenuli „demonstracije potpore osuvremenjivanju časnih sestara” u gotovo 50 gradova. Časne sestre i redovnici koji opravdavaju abortus? Jok, đavla sigurno nema. Pročitajmo si u Pismu ponešto o „Grozoti pustoši”. Mislim da smo blizu. Trebalo bi iz crkvenog kalendara izbaciti dakle sve svece, jer su svi oni imali okršaje s đavlom (vidi, npr. Sveta Faustyna Kowalska, itd.) Trebalo bi Katekizam skratiti na pola, jer mnogo je toga unutra povezano s đavlom. Trebalo bi… Sjećam se sjajne knjige sestre Tereze Zukić „Časna na skateboardu” (hrvatski: Redovnica na kuglokliznoj daskalici) u kojoj ta draga sestra opisuje stanje u svojoj negdašnjoj Družbi. Čim se ostavilo evanđelje, ušla je psihologija i sestre su poučavane „kako moraju dnevno barem nekoliko minuta razgovarati jedne s drugima…” Ta Družba izumire, jer koja bi djevojka htjela ući u zajednicu gdje nema onog osnovnog – ljubavi? Ali zato ima frustracije i depresije. Koja naposljetku krivi Crkvu za trulež vlastitog srca.

 

„DAJTE NAM ŽIVOG BOGA!”

Da đavla nema, poznato je i velikom broju današnjih teologa, osobito onima na Zapadu. Koji rado bivaju naučavani na Istoku. I Sjeveru i Jugu. Tako, dok je kod nas izgleda najveća opasnost i prijetnja Katolička karizmatska obnova u Duhu Svetom i njezina „peta kolona” u ilegali, u blizini Hrvatske 143 njemačkih, austrijskih i švicarskih katoličkih teologa potpisuje peticiju pri dolasku Svetog Oca u Austriju 2011. Pod nazivom: „Crkva 2011: neophodna obnova” objavljena je u njemačkim novinama Süddeutsche Zeitung s vrlo jasnim zahtjevom, da Vatikan pod hitno mora ukinuti celibat, pripustiti žene u sveti svećenički red i dati doktrinarnu suglasnost homoseksualnim odnosima. Kako đavao ne postoji, nema ni grijeha, pa ni Isusa ne trebamo shvaćati ozbiljno. Kad je govorio o Belzebulu, o obraćenju, o „ocu laži” koristio je, natürlich, židovske parabole, onomatopeje, hiperbole i simbole. Nema đavla, nema pakla, nema kazne, svi smo slobodni raditi što i kako želimo. Aha. Yeah, yeah. Aha.

Iz Austrije se spuštamo u Sloveniju, gdje traje lov na biskupe, pa jedan za drugim padaju osumnjičeni ili optuženi za razno-razne financijske, seksualne ili druge aktivnosti, od kojih su sigurno mnoge izmišljene i napuhane, ali čine strašnu pomutnju među vjernicima, namjerno. Kad bi đavao postojao, mogli bismo ga i ovdje prepoznati! Hvala Bogu, barem nemaju problema s karizmaticima. Kraj tolikih gorućih poteškoća i napada, iznutra i izvana, iz ovozemaljskog središta naše Crkve dolaze ovi pojmovi: nova evangelizacija i Godina vjere. Ključni nosioci provedbe tih ideja su pokreti i molitvene zajednice, te vjernici pomazani Duhom Svetim, svjedoci i učenici. Oni vjernici laici, koji se još nisu dokraja sablaznili i koji još uvijek istinski ljube svoju Crkvu i mole za svoje svećenstvo i redovništvo, vape: „DAJTE NAM ŽIVOG BOGA! To je sve što trebamo! To je jedino što hoćemo! Dosta nam je prepucavanja i filozofiranja, želimo vidjeti Isusa!”

 

„Oproštaj od pameti”

Vraćajući se na početak, osjećam potrebu napisati knjigu „Oproštaj od pameti”. Jer, sto posto sam uvjeren da đavao ipak postoji i da se danas ponosi svojim lukavstvima više nego ikad. Zašto smo u velikoj mjeri izgubili mnoge bitke i mnoge milosti u sukobu s tom zlom, podmuklom, svirepom silom? Upravo zato, jer živimo svijetom, živimo svjetovno, a Isus je baš njega, Sotonu, nazvao „knezom ovoga svijeta” (Iv 12,31) Kad vjernik čita samo dnevne novine, a ne čita Sveto Pismo; kad razgovara samo uz kavice, a ne razgovara s Bogom u molitvi; kad se brine samo za svoju egzistenciju, a ne čini dobro bližnjima u potrebi; kad je sve važnije od nedjelje i zajedništva u crkvi; kad vjerujemo samo svojoj ljudskoj logici, a ne istražujemo logiku Božju i Njegove zakone i Njegove puteve… Onda naravno da nema đavla, jer u biti – u takvom životu nema ni Boga.

Crkva posljednjih vremena

Da je svećenik, autor knjige s početka, postio i molio i živio Pismo, itekako bi spoznao da đavao postoji. No kad znamo tu istinu, valja nam se boriti s porocima, zlim sklonostima, navikama, navezanostima, slabostima i grijesima, a to nije nimalo lako. Zato je tako lako reći da đavla nema i živjeti po svojemu. Jednom sam slavio misu s jednim svetim Božjim čovjekom. Autentično svetim. Nakon pričesti, kao da se negdje izgubio, a šutnja je trajala više od deset minuta. Odjednom se „probudio” i rekao sljedeće: „Vidio sam Crkvu posljednjih vremena. Krvava, usamljena. Proroci su pogubljeni, vlada teška tišina. Samo će male zajednice opstati. One su spokoj u kaosu. Samo maleni, prezreni i odbačeni, koji žive životom Isusa Krista.”

Nikada to neću zaboraviti. Sjetio sam se tog viđenja u Belgiji, kad smo razgledavali crkvu koja je pretvorena u muzej. Sjetio sam se toga i u Egiptu, kad smo u sirotinjskoj četvrti u jednoj sobici gledali kršćane koji žive bez sapunica, laptopa, pastoralnih dvorana i knjiga o nepostojanju đavla. Sjetim se toga ponekad kad mi na e-mail dođu pisma poput: „Pope, zašuti ili ćeš nastradati”. Sjetim se svakodnevno da je moj Isus Bog i Spasitelj i da mi đavao ne može ništa, ako mu ne pružim ruku. Zato svoje ruke stavljam u ranjene dlanove Dobroga Pastira. Učini to i ti, koji se još nisi oprostio od đavla, i od pameti.

pater Marko Glogović

Izvor: Book – časopis za promicanje nove evangelizacije, br. 34