IVICA URSIĆ – UVIJEK NEDJELJOM

 

 

Medicinske studije pokazuju da smo, kao civilizacija, izgubili sposobnost znanja i prepoznavanja – kada smo žedni. Kada smo žedni naše tijelo počinje stvarati vodu iz hrane koju jedemo. Radi toga mnogi ljudi griješkom zamijene žeđ za glad – i prejedaju se.

Mi zamijenjujemo vodu koju naš organizam treba – hranom, koja ne samo što nas ne zadovoljava nego nas i opterećuje dodatnim kilogramima. Ponekad mi osjećamo žeđ, ali ignoriramo tu žeđ, jer jednostavno nemamo vremena ili ga ne želimo imati kako bismo popili svojih 8 čaša vode koje dnevno trebamo.

Ponekad prepoznajemo svoju žeđ i pokušavamo je ugasiti raznim napitcima na bazi kofeina, sode, voća, sa svim ali ne s vodom. I to također gomila na nama suvišne kilograme, a šanse za dijabetes i druge boleštine samo rastu.

Jesmo li mi uistinu izgubili, kao civilizacija, i ono malo zdravog razuma, pa radije trošimo gomile novca na skupe nadomjestke, koji su usput i nezdravi, umjesto da otvorimo slavinu? Ili su nas još jednom uvjerili kako oni najbolje znaju što to nama treba i tako su nas još jednom preveli – žedne preko vode?

Druga strana ove dijagnoze je još gora.

Izgubili smo kao civilizacija sposobnost znanja i prepoznavanja naše žeđi za Bogom. Griješkom smo zamijenili ovu žeđ sa glađu prema novcu, moći, slavi, položaju … popis je užasno dug … i prežderavamo se nečim od svega ovoga ili od svega po malo, nastojeći ustvari ugasiti svoju – duhovnu žeđ.

I tako onda bivamo samo sve žedniji i žedniji.

Nije ni čudo, jer sve što postižemo jest sve veća težina na vagi društvenog prestiža, popularnosti i bogatstva ali duhovnu žeđ s tim „napitcima“ nismo u stanju utažiti.

Recept za jednu i za drugu žeđ je – isti.

Piti – pravu vodu! Živu vodu! I piti je u velikim količinama. Na taj ćemo način izbaciti iz svog organizma, iz svoje duše, masnoće i otrove. Nije to neka čarobna formula, to je samo zakon po kojemu smo stvoreni.

Thomas Hobbes, autor „Leviathan“-a, tvrdi da je u čovjekovoj naravi žeđati za moći ili za sposobnošću kontroliranja.

Hobbes piše: „ … generalno nagnuće čitavog čovječanstva, neprestana je i neumorna želja, žudnja za moći, koja prestaje samo smrću.“

Hobbes vjeruje da je čovjekova žeđ za moći neugasiva, jer čovjek nije u stanju osigurati moć dobrog života bez da ne traži uvijek i sve više. Čovjek je, tvrdi on, u stanju jamčiti svoj opstanak jedino kroz stjecanje sve više moći.

Mi smo, nažalost, nalik čovjeku koji pokušava prijeći pustinju i umjesto posude s vodom nosi sa sobom bocu gaziranog pića. Prvi gutljaj djeluje dobro i snaži ga, ali slabo gasi žeđ. Uzima drugi gutljaj i biva još žedniji nego prije. Čovjek zatim sjedne i želi zauvijek zaspati. Nije ni svjestan da iza naredne pješčane dine leži oaza s hladnom i spasonosnom vodom.

Danas, usred Korizme, Isus nas poziva neka ustanemo i dođemo k njemu. Poziva nas na izvor žive vode. Jer Krist je jedini koji je u stanju ugasiti našu žeđ.

Trajno.

Ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Ivanu opisuje događaj iz Samarije. Isus susreće ženu, Samarijanku, i Isus razgovara duže s tom ženom na zdencu, nego što razgovara s bilo kim, u bilo kojem trenutku koje je navedeno u Evanđeljima.

S njom razgovara duže nego bilo s kojim od svojih učenika, duže nego bilo s kojim od onih koji su ga optuživali i duže nego bilo s kim iz svoje vlastite obitelji.

Žena, Samarijanka, žena koju Isus susreće, u vrelini podneva, na zdencu, prva je osoba kojoj Isus, u Ivanovom Evanđelju, otkriva svoj pravi identitet.

Ona je prvi autsajder koji će shvatiti tko je Isus i ona je prva koja će to reći drugima. Ona je i prvi evanđelist i njezino svjedočenje dovodi mnoge vjeri. Isusov odabir te žene uistinu je čudan, jer ona je uistinu čisti autsajder.

I to trostruki autsajder.

Ona je prije svega Samarijanka, za Židove poganka.

Ona je, naravno, i žena, a žene nisu mogle niti obavljati vjerski obred u društvu muškaraca, čija je molitva sadržavala i rečenicu: „Hvala ti Bože što nisam žena.“

Žena nije imala mjesto u javnom životu. Muškarci s njima nisu uopće razgovarali u javnosti. Neki su čak i oči zatvarali kada bi vidjeli ženu koja im dolazi u susret, pa makar zato udarili glavom u zid i razbili nos.

Bila je Samarijanka, bila je žena, ali to nije bilo sve. Ona je bila i posrnula žena.

Ugledne žene dolazile bi na zdenac ujutro, po hladu, gdje bi se međusobno susretale i razgovarale o tome što ima novog. Ova žena bila je tema razgovora tih uglednih žena i činjenica da je došla na zdenac u podne bio je siguran znak da nije bila dobrodošla na zdenac ujutro.

Ova se je žena udavala svako malo i u tom je trenutku živjela u izvanbračnoj vezi što je i bio razlog njezinog dolaska u podne na zdenac, a ne u jutarnje sate.

Zato je i razumljivo njezino iznenađenje, kada je došavši u vrelini podneva na zdenac (neka vas ne zbuni što u tekstu stoji „bila je otprilike šesta ura“, jer su Židovi računali početak dana od 6 sati ujutro) ugledala stranca i odmah je u njemu prepoznala Židova, ali joj nikako nije bilo jasno što on tu u taj sat radi i još je pita neka mu dade piti.

Je li se možda izgubio? Je li izgubio svoju vjeru, kada tako razgovara s njom?

Ona je svjesna koliko je pravila kod Židova kada su u pitanju hrana i piće i svjesna je da taj čovjek krši zakon ako se napije vode iz njezine posude. Njihov razgovor je nešto jako posebno ali ono što je najčudnije za Samarijanku jest to što taj čovjek sve zna o njoj i ne samo što on od nje traži vode nego on njoj nudi – živu vodu.

I kulminira njihov razgovor kada on njoj kaže da je on taj Mesija, Krist – Pomazanik, kojega svi očekuju.

To je prvi put da Isus to kaže nekome.

To je trenutak punog otkrivanja svojeg pravog identiteta.

To je trenutak kada trostruki autsajder, odbačena i prezrena Samarijanka i Mesija, onaj kojeg šalje sam Bog, stoje licem u lice, usred vrelog podneva, na zdencu i kada se ruše svi tabui, sva pravila i sva povijest koja ih je razdvajala.

Mesija, Krist, je osoba u čijoj prisutnosti znaš tko si ti u biti – bio ti dobar ili loš.

Sve ti je jasno.

Svega si svjestan.

Krist ti pokazuje tko si ti, pokazujući tko je On. On prelazi sve prepreke, lomi sva pravila, skida sve maske. Krist razgovara s tobom kao netko koga poznaješ čitav svoj život.

On utječe u tvoj život poput nabujale rijeke, napaja tvoju dušu nevjerojatnom snagom, i ti sada imaš snage suočiti se sa svime i sa svima s kojima do sada nisi imao snage suočiti se.

U tebi se rađa snaga i ti hrabro govoriš: „Dođite vidjeti onoga koji mi je kazao sve o meni.“

Krist nas susreće tamo gdje mi jesmo.

Susret na zdencu bio je „slučajan“ samo za Samarijanku, jer za Boga „slučajnih“ susreta nema. Postoji samo šansa za susret s Kristom bilo kada i bilo gdje.

Krist nas prihvaća onakve kakvi jesmo. Krist ne kori ženu.

Krist ima dar za svakoga tko taj dar želi primiti.

Jedina prepreka je ne znati tko je On.

Pita se čovjek koliko nas je, koji smo dio Crkve, čak onaj njezin aktivniji dio, a tako olako propuštamo darove Božje, samo zato što nismo svjesni Kristove blizine i njegove spremnosti da nam taj dar uruči.

U središtu ove priče nalazi se nevjerojatna ljubav koja će učiniti sve kako bi nas susrela negdje na putu našeg života.

Za jednu od društva odbačenu Samarijanku, prije 2000 godina, to je bilo izvan grada Sihara, na zdencu Jakovljevom, jednog vrućeg i prašnjavog dana.

A za vas? Gdje je to za vas? Za mene?

Bilo gdje i  bilo kad ako smo voljni stati i reći:

„Gospodine, daj mi te vode da ne ožednim više nikada.“