Za portal maminedileme.ba prof. Ankica Baković govori o odgoju djece „ispred ekrana“, razvoju dječjeg mozga, neurofeedback terapiji te izazovima s kojima se danas suočavaju roditelji širom svijeta.

Prof. Baković je psiholog, psihoterapeut realitetne terapije. Voditeljica i osnivač Centra za mentalno zdravlje u Livnu a od 2014. godine i certificirani neurofeedback terapeut.

– Ekranizmom pojednostavljeno možemo nazvati sve one posljedice koje nastaju na zdravlju osobe zbog prekomjernog korištenja ekrana.
U kojem uzrastu su djeca najviše pogođena?

– Najviše su pogođena manja djeca budući je njihov mozak osjetljiviji i lakše registrira utjecaje iz okoline nego mozak odraslih. Kod djece do 3. godine utjecaj ekrana na mozak može biti fatalan do te mjere da samu kliničku sliku možemo uopće teško i razlikovati od tzv. autizma.

Zašto je „buljenje“ u ekrane dugoročno opasno za djecu?

– Ono što je važno roditeljima da razumiju kako nije „šteta“ samo u sadržaju kojemu su mala djeca izložena (jer ako govorimo o djeci manjoj od 3 godine niti ne mogu razumijeti značenje samog sadržaja) već je šteta i o „odsustvu“ svih onih podražaja kojima bi djeca biti izložena u tom vremenu koje provode pasivno sjedeći ispred ekrana uz jednoličnu stimulaciju mozga. Bitno za razumjeti je da se kognitivni razvoj ne događa „sam od sebe“ za to je nužan podražaj/stimulans iz okoline. Ukoliko stimulans izostane određene kognitivne sposobnosti se razvijaju značajno sporije il se pak uopće ne razvijaju. Nužno je znati kako postoji tzv. optimalna razvojna faza u mozgu za svaku od sposobnosti te ukoliko izostane podražaj u pravom vremenskom periodu /što je uglavnom tijekom prve 3 godine života, kasnije uz puno veći napor osoba će postizati manja postignuića.

Što možemo učiniti kako bismo spriječili opasne posljedice?

– Djecu do 3. godine života POTPUNO zaštiti od ekrana (tv, mobiteli, tableti, laptopi itd.).

U predškolskoj dobi gledati s djecom zajedno ekrane maksimalno pola sata uz interakciju sa djetetom vezano za sadržaj s ekrana (dakle, komentirajući što ste čuli i vidjeli te potičući dijete da o istom zajedno razgovarate i da dijete prepričava što je vidjelo i kako je to razumjelo).

U školskoj dobi makismalna izloženost sat vremena dnevno uz nadzor roditelja o tome o kojem se sadržaju točno radi te se isto odnosi i na adolescentsku dob uz napomenu roditeljima da iskoriste bezbroj mogućnosti aplikacija koje se odnose na roditeljski nadzor mobitela njihovih adolescenata a što je obvezujuće za roditelje budući su oni ti koji su odgovorni za zdravlje svoje djece a ekranizam je upravo pitanje zdravlja.

Kako se dječji mozak najbolje razvija, u kakvom okruženju?

– Nužan je podražaj iz okoline, ono što stalno napominjem svojim klijentima, uredna neuropedijatrijska klinička slika nije garancija i urednog kognitivnog razvoja. Ona jest preduvjet no, nužno je da se te zdrave stanice u mozgu međusobno pođu povezivati u tzv. „sinapse“ a tek potom imamo i određenu kognitivnu sposobnost a do toga dolazi isključivo uz stimulans. Stimulans za dijete predstavlja cjelokupni podražaj iz okoline, od skakanja po lokvama, vrženja u krug, igranja u pijesku do vrištanja u kojem istražuje svoje glasove do valjanja po travi. Roditelji često takva ponašanja djece vide kao „zločesta i nedolična“ no, znanstvena istraživanja nedvojbeno idu upravo u smjeru dobivanja ranih podražaja koja su nužna za zdrav razvoj mozga naše djece.

Vi se bavite neurofeedback terapijom, možete li nam u nekoliko rečenica pojasniti o čemu se radi?

– Neurofeedback je terapija koja pokušava „nadoknaditi“ i potaknuti ono što je u mozgu u ranoj fazi ili izostalo, a to je podražaj mozga na regularan rad, ili dodatno uvježbavati rad mozga te povećati ukupno kognitivno funkcioniranje na jednu veću razinu. Sama terapija je bazirana na EEG-u koji snima rad valova u mozgu te nam isto prikazuje kroz sliku koju kad klijent gleda spojen n EEG odražava njegov način rada mozga. Ukoliko je taj rad ispravan, slika ide uredno no, ukoliko je rad valova u mozgu neispravan za svaki određeni val klijent dobiva drugačiji podražaj (za jedne valove slika staje, za druge zvuk staje i sl.) te na taj način operativnim uvjetovanjem „učimo“ mozak kako da radi ispravnije. Ključ cijele terapije je utemeljen na spoznaji kako upravo valovi u mozgu upravljaju našim izvedbenim funkcijama (pažnja, govor, koncentracija, emocije itd.) te ovisno o tome kako nam rade valovi tako se mi i ponašamo i osjećamo. Ispravljajući način rada valova dobivamo značajna poboljšanja na planu ponašanja niza poteškoća (ADHD, autizam, usporeno jezično-govorni razvoj, poteškoće pažnje i koncentracije, hiperaktivnost i sl.).

Kada roditelji kažu: Kako da zabavim dijete, što im savjetujete? Šta je univerzalno primijenjivo za svaki uzrast?

– Uloga roditelja nije „zabavljati“ dijete. Svako dijete u sebi ima kapacitet da se zabavi, problem nastaje kada već u ranoj dobi roditelji djetetu nametnu svoju ideju zabavljanja (jedno od najčešćih modela je dati mu „ekran da se smiri“) te dijete usvojivši takav oblik ponašanja kao svoj u kasnijoj fazi niti ne razvija vlastitu kreativnost za igrom. Svakako je poželjno da roditelj provodi što više vremena sa svojim djetetom razvijajući njegovu kreativnost kroz spontanu igru koju smo nažalost potpuno zanemarili i jedno vrijeme se posvetili ciljanim strukturiranim igrama dok sada sve više znanstvenika upravo otkriva bogatstvo mentalnog razvoja kroz igru u kojoj će se pratiti dijete i njegovu spontanu kreativnost.

Kakva nas budućnost čeka ako budemo imali djecu odgajanu „ispred ekrana“?

– Našu djecu čeka puno izazova kojima neće biti dorasla budući da ih mi kao roditelji za njih nismo pripremili. Zbog vremena utrošenog na ekrane značajno nam zaostaje vrijeme „utrošeno“ na ljubav, prijateljstvo, spontane razgovore, dijeljenje razmišljanja, upoznavanje sa unutarnjim svijetom svoga djeteta. Djeca koja su odrasla na takav način u kasnijoj dobi imaju značajno više mentalnih poteškoća (pa i oboljenja) što potvrđuju i zadnja izvješća Svjetske zdravstvene organizacije.

Vaša preporuka za roditelje?

– Dijete je povjereno roditelju, niti nama stručnjacima niti društvu da ga odgaja, iako smo mi svi dužni biti pozitivan utjecaj u razvoju djeteta, roditelj je presuda i na njemu je ključna odgovornost. Sve više je roditelja koji se biraju baviti globalnom društvenom problematikom (bilo političkom ili gospodarskom) i time pravdaju svoj nemar u odgoju i životu svoga djeteta. Biti roditelj maloga djeteta kojemu ste najpotrebniji i koji se formira kao ličnost ne možemo biti kad mi to odlučimo, ili kad nađemo vremena za to ili dok riješimo neke obveze na poslu …to možemo biti samo u periodu kada je naše dijete malo. Ukoliko propustimo dijeliti život s njim u tom periodu, kasnije i uz puno više napora imat ćemo manje rezultate a posljedice dječje „tuge i neispunjene želje „ za roditeljem u vremenu kad ga je trebao pratit će dijete za cijeli život. Ja želim vjerovati kako svatko od nas želi da njegovo dijete bude sretno SADA te donesimo odluku da ćemo se davati potpuno i biti dio njegovog života SADA.

foto: freedomworks.org