.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

dvojica sinovaStoljeće u kojem živimo još je uvijek prožeto kršćanstvom. Njegovi tragovi u europskoj kulturi ne mogu se olako zanijekati i zataškati. Zato si je teško predstaviti, kako bi izgledalo ovo stoljeće da Krist još nije došao. Jednako je teško pretpostaviti, kako bi Krist danas nastupio, kako bi u današnje vrijeme počeo svoje spasiteljsko djelovanje.

– Da se on pojavi onakav kakav je bio u Galileji i Jeruzalemu prije 20 st. da počne svijetom obilaziti i propovijedati svoju nauku…
– Kako bi ga svijet primio?

Amerikanci su razaslali stotinama tisuća ljudi i žena, mladih i starijih, iz svih krajeva zemlje, papir na kojemu su stavili pitanje: – Kad bi ti sutra susreo Krista kako bi ga primio?

Evo nekoliko odgovora: –
– Da mi je sresti Krista rekao bi mu da bude sudac i da pokuša pomiriti moje rastavljene roditelje – odgovorio je dečko od 12 godina.

Djevojčica od 14 godina – Šapnula bih Kristu da mojim roditeljima dadne manje novaca, a više ljubavi.

Jedna neizlječiva bolesnica, djevojka od 17 godina napisala je: – Molila bih ga, da učini čudo kako bih prohodala. Ako to ne bi htio učiniti, onda bih ga molila da dadne zdravlja i strpljivosti mojim roditeljima.

Iz zatvora za malodobne prijestupnike, jedan mladić je odgovorio: – Krist me sigurno ne bi poslao psihijatru koji će me proglasiti zločincem od rođenja. On bi postupio kako treba: spalio bi sve filmove koji su uzrok da ja i meni slični dolazimo u ove tamnice.

Najljepše što se uopće na to pitanje dade odgovoriti, napisala jedna studentica iz Chicaga: Krist je već na svijetu. On je među nama već 20 stoljeća. Zar je potrebno vidjeti ga licem u lice, gledati njegovu kosu i odjeću? U ovom svijetu koji trči za novcima i za novostima, Krist bi ostao tuđinac. Svijet bi ga krivo shvatio…

Jedno je ipak sigurno. Danas bi Krist nastupao jednako kao i prije 2.000 god. – kao Spasitelj svijeta. Danas ima dosta muka i nevolja. Ima mnogo onih koji ne znaju smisao svom životu, ima ih mnogo pritisnutih tjeskobom i osamljenošću… Danas bi Krist zahtijevao kao i onda: čvrstu vjeru i obraćenje.

A vjerovati znači: prepustiti Bogu svoj život; ne prepuštati se svojevolji, nego Božjoj volji. Nevjera bi i danas, kao i onda bila kobna. Jer, nevjerovati znači: suprotstaviti se Bogu, zatvoriti mu pristup u svoj život. Tada je Krist prokleo neplodnu smokvu kao simbol nevjere, a u današnjem evanđelju nije se sustezao reći pred farizejima i pismoznancima: “Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!”

Gospodin je razjasnio na što misli – u usporedbi o dva nejednaka sina. Jedan je prihvatio očevo naređenje da radi u vinogradu, all nije otišao To su farizeji i Pismoznanci. Sigurno, jednom su oni Bogu rekli svoj “da”. Ali kad je došao Ivan i Isus koji su pred njima činili i naj-veća djela, to njih nije ganulo, ostali su u svojoj umišljenosti; ništa im nije trebalo, nije im bilo stalo ni do toga da rastu u svojoj vjeri. Nisu imali poniznosti, širokrogrudnosti pred Bogom. Bili su ljudi bez osjećaja i hladna srca. Imali su svoje određene principe i nepromjenjivi sistem kojeg su se držali. Njihov životni pravac bio je jednom zauvijek određen.

U usporedbi o dva nejednaka brata Isus opet poučava ne samo farizeje i pismoznance svoga vremena, nego i sve nas. Poučava nas kako bi trebalo u poniznosti, poslušnosti i iskrenosti srca prihvatiti i vršiti svetu volju Božju. 

“Sinko, hajde i radi danas u vinogradu! On mu odgovori: Idem, gospodaru, ali ne ode. Tada pristupi drugome pa mu isto tako reče. On mu odgovori: Ne ću. Kasnije promijeni odluku i ode. Koji je od ove dvojice izvršio očevu volju? Posljednji, odgovore.”

Isus je ispričao ovaj događaj – priču poglavito Židovima: farizejima i pismoznancima. Sin što reče “Idem” a ne ode predstavlja Židove što su sebi umišljali da su dovoljno pravedni, obraćeni te odbijaju Isusov poziv da se obrate i uđu u njegovo kraljevstvo. Oni vjeruju u pravoga Boga i misle kako oni nemaju grijeha. Ali im manjka poniznosti i širokogrudnosti. Oni su tvrda i hladna srca. Mogao je doći i Ivan Krstitelj i Isus, koji su činili velika djela, ali njih to ne dira. Ostaju u svojoj, umišljenosti, ne misle na promjenu života. Držali su da su sebi osigurali Boga i kod njega povlašteno mjesto samim tim što su izabrani narod: što su primili prije svih i u ime svih Božji zakon i zapovijedi, a da u životu mogu sebi štošta dopustiti što Bog ne dopušta.

Drugi sin (odnosno brat) u prvi mah odbija poći na posao, ali je ipak otišao. On predstavlja grješnike – pogane što prihvatiše riječ Isusovu i obratiše se…To su carinici i bludnice. Njihov život nije bio u redu. Ali dolazi Ivan Krstitelj. Dolazi i Isus i došao je i trenutak kad se ti carinici obraćaju i popravljaju. Osjećaju potrebu za Bogom, kaju se za grijehe, popravljaju svoj život. Vrše volju Božju, volju nebeskog Oca. Međutim, iako ispričana Židovima i davno, ova Isusova pričicaslika iz svakodnevice odnosi se na sva vremena, na svakoga od nas. 

I mi smo Gospodinu mnogo puta rekli “Idem”, prihvatili Božju riječ, obećali mnogo toga, a onda veoma često ne izvršili što smo obećali: živimo ponekad kao da riječ Evanđelja nikad nismo čuli niti Bogu što obećali. Mislimo da smo sebi osigurali život i vječnost uz Boga tim što smo ubilježeni u knjige vjernika, što kažemo “vjerujem” dok prečesto umjesto Boga slušamo sami sebe: svoje želje, ludosti i mušice; zaboravljamo da naše kršćanstvo nije u župnim maticama nego u životu: moramo imati ozbiljnu volju prihvatiti i ostvariti Božju volju.

“Budite izvršitelji riječi, a ne samo slušatelji koji zavaravaju sami sebe!” Ne šalimo se s Bogom! Tko svaki dan ne nastoji djelima, životom “ući” u kraljevstvo nebesko, brzo će iz njega zauvijek izići, a da to i ne opazi. Moramo biti zbiljski izvršitelji Božje volje i poruke, a ne “zaboravni slušatelji”, poručuje nam apostol Jakov. Tko to ne nastoji, ne želi biti kršćanin. Budimo svjesni i odgovorni i ne šalimo se s spasenjem duše. “O nekome, eno, očajasmo, a on se obrati i bude najbolji. Od drugoga smo mnogo očekivali, a on odjednom posrne i postane najgori. Niti nam je pouzdan strah ni ljubav.”  Tako veliki genij Augustin govori iz vlastitog iskustva: dugo vremena odgađao je svoje obraćenje: “Sutra, sutra” – ponavljao je sam sebi, ali to sutra nije došlo tako brzo. Dio života proveo je bez Boga; no tražio je Boga, našao ga, a onda se prihvatio posla da bude svet, savršeni, osvjedočeni, vrhunski vjernik… Treba ozbiljno htjeti i ustrajati. “Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu,… umrijet će zbog nepravde što je počini.” 

Nije dosta biti pravedan, vršiti volju Očevu jedan dan, a drugi dan vlastitu: dio života biti Božji a onda mu reći: “Ne ću” i slijediti svoje ludosti i sklonosti što nas udaljuju od Boga. Svakoga dana treba reći Bogu: “Idem, Gospodaru” i raditi za Gospodina od jutra do mraka – od rođenja do vječnosti – vladati se krajnje odgovorno, jer svaki dan može se sve izgubiti. Veliko upozorenje!

“Ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti…, pa stane vršiti moj zakon i pravdu, živjet će i ne će umrijeti.”
Tko je zapravo bezbožnik? – onaj tko do kraja ustraje bez Boga i protiv Boga. Izabrao je biti bez Boga, svu vječnost ostat će bez Boga: mrtav je za Boga, za njegovu ljubav i za svoju sreću. Međutim, dosta je samo jedan korak obraćenja-pokajanje – i bezbožnik je pravednik. Da, korak u grijeh – i pravednik je bez Boga – bezbožnik; korak iz blata grijeha natrag k Bogu – i bezbožnik više nije bez Boga: on je pravednik…

Vjera u Gospodina, prihvaćanje njegove riječi ne smije se odvojiti od života, od morala – pravila života i ponašanja prema Bogu, sebi, ljudima. Čuvajmo se svakoga grijeha i nastojmo u svojoj duši zasaditi i njegovati divno cvijeće kršćanskih krjeposti. 

Ne zaboravimo da smo pozvani na bolji i svetiji život, na život po vjeri i Božjim zapovijedi-ma.
Tko se ne trudi da riječ i volju Božju pretvori u svoj život, taj će uskoro biti bezbožnik – on je stvarno već bez Boga. Treba htjeti i izvršiti što Bog hoće – htjeti životom, radom, djelima. “Ako hoće Bog, hoću i ja” (Mozart). Eto pravila za život: ništa bolje, ništa ljepše, ništa sigurnije…

Božanski Spasitelju, udijeli nam milost kako bismo spoznali što je volja Božja i živjeli je u svom životu. Tako bismo mogli pretvarati svaki trenutak života u trenutak spasenja za sebe i svoju braću i sestre. Amen. 

fra petar Ljubičić

 


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentari

Komentari