fra Petar Ljubičić: Današnje evanđelje govori nam o susretu žene Kanaanke s Isusom. Bila je poganka. Nije znala za pravoga Boga, ni za očekivanoga Spasitelja. Kći joj je opsjednuta, i nitko joj ne može pomoći. Ona je čula kako Isus iz Nazareta mnogima vraća zdravlje i oslobađa ih. U svom srcu je mislila: On je dobar i milosrdan, mogao bi osloboditi i ozdraviti moju kći I kad je Isus došao u njezin kraj uputi se k njemu.

Čuli smo kako se taj susret odvio. Žena viče: Sine Davidov, kći mi je teško opsjednuta, molim te, oslobodi je. Ona vjeruje da to Isus može učiniti, vjeruje da je on Sin Božji. Isus kao da ne čuje njezinu viku, kao da ga nije briga za njezinu nevolju. Žena je uporna. Neprestano ide za njim, neprestano ponavlja svoju molbu. Apostolima je već dosadila njezina vika, pa vele Isusu: Učini joj, da ne viče za nama… Isus odgovara: poslan sam izgubljenim ovcama doma Izraelova. – Ni Isusova prvotna šutnja, ni ovaj dosta tvrdi odgovor ne obeshrabruje upornu ženu Kanaanku. I dalje ide za njim i moli. Sada dolazi jedna Isu¬sova tvrda riječ, zapravo bismo rekli osorna i teška. Nije pravo oduzimati kruh djeci i dati ga psićima. Mirno prima tvrdu riječ i u dubinama svoje mirne, sređene duše pronalazi odgovor koji i Isusa začuđuje.  Ali i psići jedu od mrvica što padaju sa gospodareva stola. Njezina upornost, njezin pametan postupak njezine pametne riječi konačno joj donose što je željela. Isus joj zadivljen njenom velikom i čvrstom vjerom veli: Ženo! Velika je tvoja vjera… Neka ti bude kako želiš. I ozdravi joj kći toga trenutka. Isus je rekao: “Ženo,velika je tvoja vjera…” Zaista je zaslužila da je Isus pohvali, da joj pomogne. Da smo ti i ja doživjeli one dosta teške i osorne riječi, ona poniženja kao ona, vjerojatno bi se mi naljutili, uvrijedili i otišli. Ali, ona je odlično procijenila stanje u kojem se nalazila. Osjetila je da se iza tvrdih Isusovih riječi krije blago srce; osjetila je da je osornost samo naizvan i prividna, a da se iza nje krije milosrđe koje će pomoći njezinoj nevolji. Ona se jednostavno oslanja isključivo na Isusa.

Kad bi nevidljivi Isus koji je ovdje među nama nazočan progovorio, dok ovo čitate bi li rekao: gledam te mladiću i djevojko, gledam te, kršćanine i kršćansko, kako ove riječi slušaš, kako to ne slušaš samo ušima nego srcem i dušom. Velika je tvoja vjera… Ili bi, možda, morao reći drukčije? 

 – Kad se kod kuće radnim danom, unatoč teškom poslu, svladavaš da ga ne uvrijediš, kad unatoč svadljivom susjedu, izbjegavaš svađu i mržnju radi mira i radi Boga, Isus bi ti rekao: Velika je tvoja vjera.

– Kad se boriš da uza sve nevolje sačuvaš poštivanje svoje vjere za sebe i za djecu, Isus bi ti rekao: Velika je tvoja vjera.
Kad te pritisne nevolja, bolest ili teška žalost, pa ti se čini da Isus ne čuje tvoj plač, tvoju molitvu, pa ti izgleda kao i onoj ženi Kanaanki da Isus nema za te srca i smilovanja, a ti mu se i dalje ustrajno moliš, Isus bi ti rekao: Velika je tvoja vjera.

Slušajući evanđelje doživjeli smo kako je Isus svojim držanjem htio ispitati Kanaankinu vjeru. Jer je njezina vjera bila prava i čvrsta vjera, Isus je pohvalio njenu veliku vjeru i zbog te se vjere radovao. Tu je i nama poticaj da učimo od nje.

U čemu je veličina te vjere? – Vjera je nezasluženi dar, milost Božja, čin našega potpunog povjerenja i posvemašnjega predanja Bogu. Činom vjere u nas ulazi snaga Božja, njegov Duh koji nas osposobljuje da činimo djela Božja. Po vjeri Bog stanuje u našem srcu i mi se osjećamo radosni, sretni i spašeni.

Vjerovati u Boga znači čitava sebe slobodno Bogu izručiti, stavljajući mu na raspolaganje potpuno i odano služenje uma, srca i volje. Vjerovati znači osloniti se potpuno na Boga i s njim uvijek računati, njemu posve povjeriti svoj život. Tko se tako Bogu prepusti, dopušta da Božja volja uđe u njega pa počne donositi prave plodove.

Vjera je izraz pouzdanja i povjerenja. Vjerom prianjamo uz Boga i vjerujemo da nas on vodi u sve dane našega života i kroz sve poteškoće. To želi Isus kazati svojim uznemirenim učenicima i nama kad kaže: “Vjerujte u Boga!”

Naša vjera nije i ne smije biti naš teret. Naša vjera je naša sreća i naša životna radost. Ona daje životnu sigurnost i mir, smjer i smisao, snagu i vrijednost našem životu. Kao da nam govori: isplati se živjeti i žrtvovati, isplati se moliti i dobro činiti, jer će doći vrijeme kada ćemo obilato plodove žeti i čitavu vječnost u raju uživati…
Vjera nam kaže da nema nerješivih životnih problema, pitanja bez odgovora, života bez smisla i patnje bez nade.

Prava se vjera ne predaje, ne gubi ako Bog ne ispuni odmah naše želje. Prava se vjera ne da odbiti. Ona nas sili da se dalje molimo, nadamo i pouzdavamo. Prava je vjera čvrsto osvjedočenje da je Bog beskrajno dobar i da nam daje ono što nam je potrebno.

Od Kanaanke možemo se učiti i poniznosti. Poniznost je teža nego pouzdanje. Ono nam je malo urođeno. Bez nade ne bismo mogli živjeti. U što se sve mi ne nadamo: u lijepo vrijeme, u dobru žetvu, dobre ocjene, da ćemo imati uspjeha u životu. Nada i povjerenje idu skupa. Ali poniznost koja se bori protiv oholosti, mora se postići s mnogo muke. Nije nam se lako pomiriti i uklopiti s onim što nas stiže u životu. Ne zaboravimo to je uvjet, pretpostavka za pravu vjeru. Vjerujmo čvrsto i ponizno u Boga i Krista, budimo vjerni veseloj poruci Kristovoj, šlušajmo uvijek Boga, stavimo sve svoje povjerenje i pouzdanje u Nj i nemojmo se bojati Isus će i nama reći riječi divljenja: Brate, sestro, velika je vjera tvoja!

Bog se na različite načine brine za nas. On nas nikada ne ostavlja same. On nam daje svoje savjete, tješi nas i obasiplje svojim milostima. Kad ne bi bilo tako, kako bi se mogle razumjeti posljednje riječi jednoga siromašnog čovjeka, koji je kao žrtva rata izgubio sva svoja dobra. Ostavljen od svih, umirao je u bolnici mirno šapućući: “Zaista, Bog je dobar. On me nije nikada ostavio!”

Nije te, dakle, nikada ostavio? A nisi li ti morao ostaviti svoju kuću, svoja dobra? Nisi li izgubio svoju obitelj, svoju djecu? Da, to jesam izgubio. Ali nikada nisam izgubio svoga Boga. On me je uvijek tješio!
Nemojmo ni mi nikada zaboraviti ni izgubiti svoga Boga jer će nas on uvijek tješiti. Bilo što nam se dogodi u životu, Bog će biti uz nas i čuvat će nas. Svi mi želimo biti sretni i blaženi. Da bi postigli sreću, nije nam dosta ni blago, ni imanje, ni zdravlje, zapravo ništa zemaljsko. Da steknemo pravu sreću, potrebno je prihvatiti samo jednu istinu: Bog je uvijek blizu tebe, Bog te ljubi. A dobri Isus isto kaže i nama što je jednoga dana rekao svetoj Katarini Sijenskoj: “Misli na mene i ja ću misliti na tebe!” Koje li utjehe za nas!?

Molimo i mi božanskoga Spasitelja: „Smiluj mi se, sine Davidov!“ Ozdravi najprije moju slabu i mlaku vjeru. Uvećaj je i ojačaj, kako bi i ja mogao čuti Tvoje milosne riječi: „Brate, sestro, velika je tvoja vjera, neka ti bude ono sve što želiš i od mene tražiš!“ Amen.