Prošle nedjelje čuli smo evanđelje o Petrovoj ispovijesti vjere u Isusa kao Mesiju. Potom mu je Isus rekao svečane riječi, među kojima se ističe osobito ona kojom Petra naziva stijenom svoje buduće zajednice. Petar je stijena, kamen temeljac Isusovih učenika. To je temeljni tekst na kojem Katolička crkva i danas gradi svoju vjeru u Petrovo prvenstvo među apostolima i u prvenstvo Petrova nasljednika, tj. rimskoga biskupa, među biskupima svijeta tijekom povijesti Crkve. 

Lako je reći: Isus je Sin Božji. Tek se u praktičnom životu pokazuje je li to priznanje istinito.
U današnjem evanđelju Isus tom istom Petru izgovara i drugu, tešku riječ: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi!“
Drugim riječima: na zlo me vučeš, nagovaraš me da ne ispunim ono zašto sam na zemlju došao i uzeo ljudsku narav. On je zapravo došao zato da nas izmiri s Bogom po žrtvi na križu. Došao je dati svoj život, svoju krv žrtvovati za spas ljudi. Zato Petrove misli nisu Božje misli.

Petar je mislio pokazati se Isusu prijatelj, a bilo je tu pomalo i Petrovih sebičnih računa. Apostoli još nisu primili Duha Svetoga, još su mislili da će Isus osnovati na zemlji svoje kraljevstvo u kome će oni biti visoki službenici. A Isus govori o trpljenju i smrti. Isus želi reći da on preko trpljenja, križa i smrti ispunja cilj svoga života na zemlji: spasiti ljude.

Prema Matejevu evanđelju bilo je to još uvijek u kontekstu istoga razgovora, na istome mjestu i u istoj prilici. Petar je u kratko vrijeme nazvan i stijenom i sotonom! Gotovo nezamislivo, budući da nam je pojam sotone tako težak i opterećen. Međutim, tako je zapisano. Dok Petar ispovijeda vjeru u Isusa kao Mesiju, dok ga prepoznaje kao onoga koji ispunjava obećanja čovječanstva, dok stoji iza svoga Učitelja u svjetlu njegove osobe i poslanja, Petar je stijena.

Međutim, u trenutku kada razmišlja logikom svojih želja, svojih planova, onda to postaju ljudske misli koje bi htjele Isusa odvratiti od njegova životnog poslanja, odvratiti od poslušnosti Ocu. Tada to više nije Božje, to je sotonsko, i Petar je u tom slučaju sotona. Isti čovjek, Petar, stijena i sotona, nositelj povjerenja i onaj koji potkopava Isusovo poslanje. Poruka koja nas neprestano potiče na poniznost i molitvu.

I nositelji crkvenih službi upravo zbog svoje odgovornosti toliko trebaju pomoć naše kršćanske molitve. Zato često molimo za papu, biskupe, svećenike i druge službenike Crkve. U svakoj svetoj misi glavne nositelje crkvene odgovornosti uvijek i poimence spominjemo: papu i biskupa. Crkva je uvijek svjesna te duboke potrebe kojom se moli za sve one koji su posebno potrebni Božjega svjetla i milosti.
Današnje evanđelje govori o Isusovoj muci i smrti, te o njegovu uskrsnuću. To je Isusov put. To je put njegove poslušnosti Ocu. Samo na taj način Isus može ostvariti svoje mesijansko poslanje. Tko ga odvraća od toga puta protivi se bitnim Božjim planovirna i u službi je sotone, neprijatelja čovjekova od početka. Isusov učenik je samo onaj koji će na sličan način slijediti Isusa.

Tko slijedi Krista mora prihvatiti ne samo njegov Križ nego i vlastiti križ. Isus to odmah kaže kako bi učenici razumjeli da bi bila iluzija misliti da će ga moći slijediti a da ne nose s njime križ: „Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“
Nakon grijeha – to je jedini put spasenja za pojedinca kao i za čitavo čovječanstvo.

Isus poziva učenike da ga slijede. Zove svakoga na prihvaćanje svoga križa i to iz dana u dan. To je teško. Međutim, samo je to Isusov put; prema tome, to je put i Isusovih učenika. To je put ljubavi. Nemoguće je na drukčiji način ispuniti životno poslanje. Čovjek je pozvan da se daruje i ljubi. Poslanje je čovjekovo biti i živjeti za drugoga.

Isus nam govori: „Ako me želite slijediti, morate se odreći svega onoga što sada cijenite: morate izgubiti život koji sada živite. Ako niste spremni da to učinite, ako želite biti prilijepljeni uz život koji sada živite, neće biti nikakve novosti, nikakva nova vizija nije moguća za vas. Moja vizija traži trpljenje! Dođite, uzmite svoj križ, slijedite me, bez križa ne ide. Bez umiranja ne može se roditi novi život. Zrno mora umrijeti da bi donijelo stostruki plod!“

Tako bi trebalo shvatiti Isusove riječi: “Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!” Od nas se traže žrtve i odricanja, pruža nam se križ… Tko to shvati, shvatio je sve! Može slijediti Isusa Krista i bit će sre-tan i spašen.

Čim čovjek počne težiti za tim da sebe osigura, da mu bude lijepo, dolazi u opasnost da drugoga zaboravi, da drugome uskrati svoju ljubav. To je tada temeljna frustracija čovjekova poslanja. To je ono Isusovo: „Izgubit će svoj život onaj koji sebi želi koristiti!“
Dakako, takva Isusova logika u suprotnosti je s našim ljudskim sebičnim razmišljanjem. Međutim, Isus ostaje kod svoga. On po toj logici ide i u vlastitu smrt, kako bi do kraja darovao svoj život i ugradio ga u spasenje i dobro drugih, svih, svakoga od nas. To je spasiteljska smrt Isusova. To je taj njegov hod u Jeruzalem od kojega ne želi odustati, premda ga u tom trenutku Petar ne razumije i čak, ljudski govoreći, dobronamjerno odvraća od toga puta. Za Isusa drugoga puta nema. Postoji samo put ljubavi, a to je onda put života za druge, potpunoga darivanja.

Mi se nažalost drukčije ponašamo. Udaljujemo i odbacujemo svoje križeve. Želimo se lišiti osoba koje su nam teške. Kad u braku nešto zaškripi, mislimo da je rješenje u rastavi. Kad nam bolesne i starije osobe više ne odgovaraju i smetaju, šaljemo ih u različite ustanove i domove. Udaljujemo ih često od sebe jer nismo voljni umanjiti svoju udobnost, niti se odreći svoga stila života. Čuvamo svoj život. Branimo svoja dobra. Činimo ono po čemu ćemo, kako Isus govori, izgubiti svoj život. Jer prestajemo biti u sIužbi Ijubavi i života.

Čim čovjek ne ugrađuje svoj život i svoje sposobnosti u dobro svojih bIižnjih, ne ispunjava svoje životno poslanje za koje je od Boga određen. Nije tada na radost i sreću drugima! Tada čovjek gubi život svoj. Kada ga razdaje rasipno i u ljubavi, on ispunjava smisao svoga života, našao je život u Bogu!

Gospodin nas uvjerava: ako radi njega izgubimo sve, ništa nismo izgubili; ako izgubimo njega, a sve dobijemo, ništa nismo dobili. “Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život?” Čovjek bez Boga uvijek je na gubitku, na vječnom gubitku.

 

“U nebo se ide s kamenčićem u cipeli” (sv. Franjo Saleški). Tko odbije da nosi taj kamenčić, svoj životni križ: teret i dužnosti svoga kršćanskog života, tko ne putuje životni put s Kristom, za Kristom, taj sebi teše mnogo teži i veći križ; nosit će ga sam i uzalud… Ne zaboravimo to…!

Dobro je u kontekstu današnjeg evanđelja provjeriti i pojam križa. Isus nas poziva da ga slijedimo tako što ćemo svakoga dana na sebe uzimati svoj križ. To znači da nas Isus poziva na jednostavno svakodnevno življenje svega što nam donosi vrijeme i svaki dan i to u svjetlu i u skladu s voljom Božjom. Mi smo često u napastima da pojam križa drukčije shvatimo ili da ga preinačimo po nekim svojim mjerilima.

Potrebno je iskreno priznati da je problem patnje i križa zaista teško shvatiti. To ostaje za nas tajna. Potpuno rješenje ćemo dobiti u raju. Bog pripušta trpljenje i križeve, da ne zaboravimo svoje određenje za vječno blaženstvo. Stvoreni smo za Boga i vječnu sreću. A mi više puta na to zaboravljamo. Da nas Bog prepusti nama samima, posve bismo se izgubili u zemaljskim brigama, poslovima i raznim radostima. Zato nam je upravo potreban Božji zahvat.

Da se razumijemo Isus se nije radovao patnji: on nije tražio svoju muku i smrt. Isus je jednostavno živio za druge i želio je dosljedno i vjerno ostvariti volju Očevu, kojom Otac želi sve ljude spasiti. Očekuje jednako tako hrabrost i dosljednost. On je bio spreman na žrtvu. I od nas to očekuje. Shvatimo: jedino po muci i križu idemo ususret slavi i uskrsnuću. Jedino tako živimo punim životom i postajemo vrhunski i osvjedočeni vjer-nici. Neka nas u tome ništa ne obeshrabri. Isus je s nama i uvjerava nas da samo takav život, predan iz ljubavi za druge, ima budućnost, ima vječnost. To je snaga njegova uskrsnuća.

Božanski Spasitelju, želim Ti postati što sličniji. Pomozi mi shvatiti da je spasenje u Tebi, da je naš život i naša sreća upravo u tome da se odlučimo ići za Tobom i da si Ti naše spasenje i život. Želio bih živjeti iz ljubavi prema Tebi i braći sestrama! Pomozi mi u tom!

Koga Bog voli, tome pripušta boli – U predgrađu Beča jedna je starica više godina ležala na bolesničkoj postelji. Teška reuma iskrivila joj je sve udove. Jednom zgodom posjetio ju je svećenik (knez Hohenlohe) koji je bio poznat po svojoj ljubavi prema bo-lesnicima. Rekao joj je: „Draga majko, Vas mora dragi Bog vrlo voljeti kad Vam je pos-lao tolike muke!“ Starica se uljudno nasmiješi i reče: „Najljepša hvala na utješnim rije-čima. Mnogo patim, mnogo imam križeva, ali i mnogo veselja!“

„Jeste li već molili Boga da Vam olakša boli?“ Ona odgovori: „Neka bude kako Bog hoće. Već sedamnaest godina bolest me ne pušta. Zato govorim: neka bude onako kako Bog hoće. Kad on stavi na čovjeka križ, daje mu i milost da može pod tim križem ustrajati. Ja sam draga bolesti, a i bolest je meni draga, i tako sve ide lijepo naprijed. Bog hoće da mi dade čistilište već ovdje na Zemlji. Bolje ovdje nego u vječnosti.“

Kad je svećenik to čuo, primijeti: „Draga majko, mo¬rate mnogo Bogu zahvaljivati za toliku odanost Njegovoj svetoj volji!“

„To činim svaki dan. Neprestano molim: dragi Oče nebeski, ja sam tvoje dijete, a ti moj Otac. Ova mi je molitva dosta i ništa mi više ne treba da budem sretna. Da me Bog Ijubi, to znam već po tome što mi šalje toliko boli koje zadovoljno nosim.“

„A što još mo¬lite?“ upita svećenik.
„Ne molim mnogo. Mislim da je moja bolest, kad ju Bogu darujem, također molitva. Zato se neprestano u duhu skrivam u rane dobroga Spasitelja i uvijek mi se čini da je to za mene najbolje. A kad bolest navali posebnom žestinom, reknem: Tko sam ja, a tko si ti? Ja grješnica, a ti moja Raspeta Ljubav. Ja Ijubim Tebe, Ti Ijubiš mene. Zato mi se ne može ništa dogoditi što ne bi bilo na korist mojoj duši.“

Ovo je zaista divno predanje volji Božjoj. Mir i zadovoljstvo usred patnja i boli. Tko poput ove bolesnice, gledajući Isusovo srce, shvati Njegovu ljubav, taj će biti sretan makar mu manjkalo ono što svijet naziva srećom. Taj će imati srce slično Isusovu srcu!

A učiniti svoje srce po Isusovu srcu mora biti glavni cilj i glavna zadaća svakog vjernika na zemlji. Morali bismo toliko napredovati u pravom kršćanskom životu da se što više suobličimo svom Spasitelju. Trebamo biti puni ljubavi kao Isus. Čisti kao Isus. Strpljivi kao Isus. Blagi, krotki i ponizni kao Isus. Jed¬nom riječi, moramo biti sveti. Eto, to je pravi kršćanski život. Zato promatrajmo Isusovo srce, puno dobrote, milosrđa i ljubavi, tako dugo „dok se Krist ne oblikuje u nama“ (Gal 4, 19). Amen!