André Frossard, novinar francuskog lista “Figaro” pripovijeda svoje neobično obraćenje. Rodio se i odrastao u ateističkoj obitelji i okolini. Tek je kasnije došao u dodir i razgovor s prijateljima vjernicima. 

Kad je jednoga dana morao čekati prijatelja pred crkvom – radilo se svega o nekoliko minuta – od dosade je i sam ušao u crkvu. Ondje je doživio bljesak svjetla milosti “goto-vo neizdržive jasnoće” U isti trenutak je osjetio neobično snažno Božju nazočnost. Imao je iskustvo Boga. Iskusio je njegovu veliku ljubav.

“Bog postoji i sve je istina”, priznao je svojem prijatelju, kad su napuštali crkvu.
Kasnije je Frossard napisao i knjigu o svojem doživljaju. Naslov je knjizi: “Bog postoji, ja sam ga susreo”.

Knjiga je naišla na neočekivani prijem. Zašto? Tumačenje jednostavno: čovjek čezne za izvanrednošću. U traženju i otkrivanju Boga očekuje znakove i događaje, snažne doživljaje koji će ga učvrstiti u vjeri.

Nismo li i mi možda, slušajući današnje evanđelje o Kristovu preobraženju na gori, pomislili: I ja bih rado doživio ono što su doživjeli trojica učenika. I mojoj bi vjeri onda bilo mnogo štošta jasnije i jednostavnije, u mojoj bi (vjeri) stvari bio sigurniji i postojaniji u kušnjama.

Sigurno, u svim je vremenima bilo izvanrednih i velikih događaja i doživljaja vjere: Kod Frossada, kod Pavla, kod Jakova i Ivana. Ipak, takvi su događaji rijetki, ne možemo na njih čekati.

Spomenimo da je Krist najvažnija djela svoga poslanja izveo na gorama: – na gori se opirao napastima, na gori propovijeda blaženstva, bježi u goru kad ga žele učiniti kraljem. Na gori Kalvariji umire za nas i s gore uzlazi na nebo.

Isus je poveo trojicu svojih apostola, i to najpouzdanijih i najvjernijih na brdo Tabor i pred njima se pokazao u svoj svojoj božanskoj ljepoti i sjaju. Isus je učenicima dao zaviriti u komadić neba (raja), da vide nešto od one krasote „što oko nije vidjelo, uho nije čulo.“ Sigurno je to zbilja bio veličanstven prizor koji se ne bi mogao nikakvim aparatom reproducirati.

Ugledali su apostoli Isusa obasjana slavom neba. Osjetili su ponos i veselje što se nalaze u Isusovoj blizini. Osjetiše kako im je divno uz Isusa. U srcu im nasta želja, vruća želja da to što vide nikada ne prestane.
Razumljivo je, kako je apostolima bilo teško nakon te ushićenosti vratiti se u svakidašnju sivu realnost. Petar je pun zanosa povikao Isusu: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti!“

Da bismo shvatili bolje čitav događaj i njegovu svrhu razmotrimo okolnosti u kojima se zbio. Vre¬menski se zbiva šest dana iza Kristova navještaja učenicima o svojoj muci.

Bili su nazočni samo najistaknutiji učenici: Petar, Jakov i Ivan. Petar će biti glava Crkve, Jakov će prvi posvjedočiti svoju vjeru i ljubav mučeničkom smrću, a Ivan, kojega je Isus najviše ljubio, svjedočit će na poseban način u svojem Evanđelju Kristovo božan-stvo.

Zašto se uz Isusa pojaviše Mojsije i Ilija? Najugledniji su predstavnici Staroga zavjeta. Mojsije predstavlja Zakon, a Ilija Proroke. Zakon i Proroci svjedoče za evanđelje. Mojsije i Ilija svjedoče za Krista. Krist potvrđuje: “Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim” (Mt 5, 17).

Preobraženje se događa na brdu u trenutku dok Isus moli. Dok se molio, izgled mu se lica izmjeni, a odjeća sjajem zablista. Razgovarahu s njime Mojsije i Ilija o njegovoj smrti koju je trebalo podnijeti u Jeruzalemu.
Petar vidjevši Krista u sjaju, na svoj način izražava oduševljenje.
Ali pojavi se i zasjeni ih oblak. Iz oblaka se začu Očev glas: “Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!”

Vječni Sin vječnoga Oca postao je naš brat da obnovi prijateljstvo između Boga i nas. Trebalo bi poslušati ga vjerom i životom. Darujmo svoje srce Bogu i pružimo ruke da nas vodi kuda hoće pa i na Kalvariju. Iza Kalvarije čeka nas radost, sreća i rajski život…

Nije teško shvatiti svrhu Preobraženja. Blizu je bio dan Kristove muke. Krist je rekao: “Svi ćete se pokolebati”(Mk 14,27). Makar im je nekoliko puta govorio o muci koju će morati podnijeti, ipak je nejasno i površno ulazila u njih spoznaja da “Sin čovječiji mora mnogo trpjeti da će biti ubijen i da će uskrsnuti poslije tri dana” (Mk 8,31).

Trebalo je dakle svjedočanstvom Oca učvrstiti vjeru učenika u Kristovo Božanstvo preobraženjem njegova tijela i izričitom izjavom: “Ovo je Sin moj, Izabranik” i naredbom: “Njega slušajte”! Preobraženjem najavlju¬je uskrsnuće koje će slijediti nakon poniženja u muci i na križu. Jedno i drugo bit će Očeva volja.

Svi mi tražimo neki lakši put, neki skraćeni put do raja, ali Isus nam govori da nema drugoga puta do slave, proslave i raja, osim preko križa.To je siguran put do sreće, radosti i punine života! Poslušajmo i zavolimo Isusa!

Kolike li razlike! Preobraženo Kristovo lice bit će u muci ispljuvano i isćuškano. Tri svjedoka njegova Preobraženja vidješe kasnije i njegovo poniženje u muci. Ne izgubiše vjeru, makar je izgledalo po zbivanjima i po Kristovim riječima s križa kao da ga je Otac napustio. Ne pokolebaše se u svojoj vjeri. Doduše, Petar je popustio strahu te ga se odrekao. Nakon toga gorko je zaplakao, jer je znao koga se odrekao.

Shvatili su da tako mora biti. Sjetiše se njegovih riječi: ” Kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude k sebi privući.” (Iv 12,32). Bog, Ljubav, osvajat će ljude ljubavlju, jer “nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje” (Iv 15,13).
Tako će kasnije postupiti i učenici i bit će “vrlo veseli što im je udijeljena čast, da pod-nesu zlostavljanje za Isusovo Ime”

Istinski i osvjedočeni vjernik živi od vjere. Vjera je sigurno gledanje budućnosti. Vjera je već posjedovanje onoga čemu se nadamo. Svi mi manjeviše prolazimo u životu kroz razne teškoće i muke, ipak smo ispunjeni optimizmom i vedrinom, koje nam daju čvrsta vjera i pouzdana nada.

Potrebno je samo jedno poslušati Isusa, božanskoga Spasitelja, kako to od nas traži Svevišnji Bog. Svjesni smo da se od nas traži velika žrtva, mnogo rada, truda i napora. Potrebno je ići i slijediti Isusa na njegovu putu. Isus je jasno rekao: „Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom!“ (Lk 9,23). Odreći se grijeha i svojih grješnih prohtjeva i zahtjeva i slijediti Isusa, to je ono što se od nas traži, posebice u ovom milosnom i pokorničkom vremenu Kori-zme.

U životopisu svetog Franje Saleškog čitamo ovu zgodu: Jednom je došao k njemu na ispovijed čovjek koji je imao na duši mnogo grijeha. Kad je potanko i iskreno ispovjedio sve svoje grijehe, upita svećenika: “Velečasni, što ćete sad o meni reci? Reći ću, od-govori sveti Franjo, da si svetac Božji.
Ja svetac, začudi se grješnik?

Da, sinko, jer samo su sveti ljudi iskreno i ponizno priznavali svoje grijehe. Eto dakle što će reći svećenik kad mu ispovjediš koji grijeh. On će te još više cijeniti zbog tvoje iskrenosti, žive vjere, duboke poniznosti i velikog pouzdanja u milosrđe Božje. Nastojmo srcem i dušom uvijek biti iskreni u svakoj svetoj ispovijedi.
Ne zaboravimo: naše preobraženje se dogodilo u sakramentu svetoga krštenja kada smo se riješili istočnoga grijeha, kada nam je dušu obasjala milost posvetna, kada nam je duša postala sjajna kao sunce, bijela kao snijeg. U kakvom stanju smo sada, ovoga trenutka?

Jesmo li spremni žrtvovati Bogu sve ako i kada on to zatraži…?!
Primjer nam je Abraham koji je povjerovao Bogu, prihvatio njegov poziv i krenuo u nepo¬znato krijepljen nadom u ispunjenje obećanja. U snu mu je Gospodin pokazao što je s njim u planu i sklopio je s njim savez.
Ali stvarnost u kojoj se Abraham našao, kojom je trebao ići bila je tvrda i mučna. Pred njim je sjajila nada kao nebeski svod posut zvijezdama, obećanje budućnosti. Obećanje je pred njim bilo uvijek kao čvrsta i jasna spoznaja vjere da će Bog biti vjeran savezu što ga je s njime sklopio. Vjerovao je! Vjera ga je vodila kao svjetlost u tami.

Vjera je put, put s Bogom, put s Kristom. U sjeni je križa. Ide kroz patnju, kroz mnoga poniženja, ide kroz smrt. Kroz sve to treba proći da bismo došli do slave kao i Isus.
Načas su učenici vidjeli Isusa u slavi njegovoj, vidjeli su u njemu ujedinjenu i prošlost i budućnost, ali mu se treba pridružiti, svaki pojedini čovjek i svi zajedno moramo vjerom, nadom i ljubavlju povezani s Kristom proći kroz realnosti ove egzistencije u vremenu, da bismo zavrijedili dioništvo na njegovoj slavi. Treba suumrijeti s Kristom.
Svi mi, pravi vjernici, nosimo u sebi i nezaboravni trenutak nebeske vizije, onaj trenutak kad nas je Bog dotakao, kad nas sjajnim oblakom svoga Duha zahvatio, svakog pojedinog, kad smo spoznali – da, Bog me zove, idem za njim. Nosimo tu božansku viziju i prenosimo je svojim neprestanim iskustvom vjere na druge. Zato je dobro da nasljedujemo jedni druge u tom iskustvu vjere. Slijedimo jedni druge na putu prema dubljem spoznanju Krista. A pred nama je svima Isus, naš Gospodin! Svi smo njegovi nasljedovatelji. On je naš jedini Put, Istina i Život (Iv 14,6)!

To je srž naše vjere, našega praktičnog vjerskoga života – nasljedovatelji Kristovi! Iako sada trpimo, sigurno ćemo postići s njime i slavu. Uskrsnut ćemo s njime u jedan novi, sada neslućeni život, u „kojem nam je lijepo biti“, u kojem se može vječno ostati.
Donesimo konkretnu odluku u ovoj Korizmi? Odrecimo se nečega, svoje mane i sla-bosti u koju iznova upadamo! Pojačajmo molitvu? Čitajmo svakodnevno Sveto pismo?
Budemo li se držali Boga i svim srcem uz Njega prijanjali, tj. Isusa u svemu slušali, ne trebamo se ničega bojati, ni kušnja, ni patnji koje bi trebalo podnijeti. Pred nama je sretna budućnost i novi život. Zato se isplati vjerovati, moliti i sveto živjeti! Sve nas očekuje Raj, blažena vječnost, koju su na trenutak doživjeli na Taboru apostoli. Amen.

Preobraženja na gore su česta. Zoran nam je primjer slavnog slikara Leonarda da Vinci-a koji je odlučio naslikati Posljednju večeru i darovati je dominikanskom samos-tanu u Milanu. Umjetnik je htio naslikati onaj trenutak kad je Isus rekao apostolima: “Jedan će me od vas izdati!”
Pripovijeda se kako je Leonardo dugo po gradu tražio zgodne, i značajne glave koje će mu služiti za uzorak u radu.

Jednom zgodom susretne na ulici mladića krasna i uzorna. Ovaj mu bijaše uzorak za sv. Ivana. Sve je našao i radio sliku nekoliko godina.
Bilo je prazno samo Judino mjesto. Za njega nije mogao naći prikladnu osobu. Napokon, jedne večeri opazi umjetnik na šetnji čovjeka neuredno odjevena, smućena, nemirna pogleda, raščupane kose. Živi Juda!

Leonardo ga upita, bi li htio doći u samostan Santa Maria i služiti kao uzorak. On obeća i dođe. Ali, kad opazi da ga Leonardo hoće upotrijebiti kao uzorak za Judu, problijedi, stane plakati i prozbori jecajući: “Zar me ne poznajete? Ja sam vam već služio za uzorak kad ste prije više godina slikali Ivana…”
Leonardo je bio duboko dirnut i upitao je čovjeka, što se to s njim dogodilo? Odgovor je bio: “Strasti i napasti na koje sam pristao ovako su me unesrećile.”