Rođena je u Njemačkoj. Otac joj je musliman, manje-više odrastala je u islamskoj vjeri i održavala je islamske vjerske propise. Kao muslimanka svakodnevno je obavljala namaz (pet propisanih molitvi), a otac joj je često znao govoriti „moli se Allahu da te uputi i izvede na pravi put,“ i onda se dogodilo nešto jako zanimljivo?

Kako je upoznala kršćanstvo i kako je došlo do obraćenja, za našu web stranicu Rastimo u Gospodinu Emina je podijelila svoje svjedočanstvo.

 Hvaljen Isus i Marija! Zovem se Emina, rođena sam 1980. godine u Njemačkoj, u blizini Stuttgarta. Otac mi je musliman i više-manje sam odrasla u islamskoj vjeri. Jednom prilikom otac mi je rekao da se molim Allahu da me uputi i izvede na pravi put, na što sam pristala, no rekla sam mu da ću se moliti na njemačkom te da ću moliti Boga („samo“ Boga, ne Allahu i ne Isusu, za mene je Allah bio muslimanski bog a Isus kršćanski Bog a „samo Bog“ mi je bio neutralan) da me usmjeri na pravi put. Svi ljudi s kojima sam radila i koje sam upoznala u to vrijeme išli su u crkvu, pa sam jednom čak rekla: „Bože, ja trebam postati muslimanka, a ne katolkinja.“ Moji roditelji nisu uspjeli riješiti svoje nesuglasice pa su se rastali i time se kod kuće sve promijenilo. Nekoliko godina nakon razvoda mojih roditelja, 2006. godine, doživjela sam snažno obraćenje, i to na župnoj sv. Misi, sudjelujući na njoj sasvim „slučajno“.

 

JEDNA KRATKA PROPOVIJED PROMIJENILA JE MOJ ŽIVOT 

Jednoga dana pozvala sam svoju prijateljicu, radnu kolegicu na nedjeljni doručak u grad na što je ona rado pristala, ali mi je rekla da prije toga želi otići na Svetu Misu pa da se nakon završetka mise nađemo u gradu. Budući da mi se nije dalo toliko dugo čekati kod kuće odlučila sam otići s njom
na misu u nadi da će mi na taj način vrijeme brže proći. Osim toga, ta mi se prilika činila povoljnom da ispunim svoje obećanje koje sam joj dala još prije nekoliko mjeseci – da ću jednom otići s njom u crkvu. Kada smo ušli u crkvu, prizor koji sam ugledala jako me začudio. U zraku, iznad oltara, bio je obješen vrtuljak kakav roditelji obično objese iznad dječjeg krevetića, samo što je ovaj bio ogroman. Bio je načinjen od dvije drvene grede na kojima su bile pričvršćene vrpce s papirnatim geometrijskim likovima raznih boja i oblika. Svako mjesto na klupi također je imalo takav papirnati
geometrijski oblik. Sveta Misa je počela te je za vrijeme propovijedi svećenik objasnio simbolično značenje tih papirića i vrtuljka. Rekao je da smo mi ljudi kao te figurice, svi smo različiti, a taj konac na kojoj figurica visi predstavlja naš život. Napomenuo je kako nam je svima jasno da se ti konci ponekad zapletu kada se djeca igraju takvom igračkom, no tada ih roditelju raspletu kako bi se djeca ponovno mogla igrati. Na to nas je svećenik upitao tko to radi kada se naši životi zapletu i zakompliciraju zbog čega naši međuljudski odnosi pate. Znala sam da mu je to pitanje poslužilo da svrne pogled na Boga, ali mi nije bilo jasno na koji će način to učiniti. Cijela je župa iščekivala odgovor. Svećenik je zatim rekao da ta igračka visi na križu! Svi smo pogledali prema gore kako bi se uvjerili u istinitost te tvrdnje. Bio je to drveni križ za koji su bili zavezani konci, a na kraju končanih niti bile su obješene papirnate figurice! U tom trenutku poput munje presjekao me niz misli. Svećenik je rekao da je taj konac moj život, a na dnu konca smo mi, ljudi, ako ta igračka visi na križu, onda i moj život visi na križu, ali Isus Krist je na križu i to znači da je Isus Krist moj život.

Imala sam osjećaj da su mi se sve lampice upalile, da mi je u tome trenutku sve postalo jasno. Silna vrućina me prožela, srce mi je gorjelo, cijela sam se „izgubila“. 

Nakon Svete Mise svećenik je rekao da na te papirnate geometrijske oblike, koji su se nalazili na klupama ispred nas, možemo napisati što želimo svojim životom darovati župi. Kratko sam razmislila o tome pa sam naglo zaustavila svoje razmišljanje prisjetivši se da nisam iz te župe, da zapravo ne pripadam niti jednoj župi i da nisam katolkinja. Unatoč tome odlučila sam svoje misli staviti na papir te sam napisala da nisam katolkinja, ali da želim upoznati Isusa Krista. 

Nakon blagoslova po završetku mise, izašle smo iz crkve i prije nego što sam uopće mogla progovoriti, moja je prijateljica rekla: „Bože mi oprosti, koja loša propovijed!“ Njezin me je komentar toliko iznanadio te sam se počela smijati. Rekla sam joj da ne može takvo što reći jer sam ja kroz tu propovijed shvatila da je Isus moj život te da mi je ta propovijed promijenila život! Ona me samo zapanjeno gledala jer mi očito nije vjerovala. Otišle smo potom na doručak, ali glavna tema bila nam je Isus Krist, a ne jučerašnji izlazak. Moja je prijateljica bila toliko zbunjena i zatečena onime što se dogodilo da na puno mojih pitanja nije znala dati odgovor.

 

U MEĐUGOJU SAM DOBILA JOŠ JAČU SNAGU I MAJČIN ZAGOVOR 

Nakon tog, za mene veličanstvenog iskustva svete mise, počela sam čitati duhovne knjige o Isusu i o kršćanskoj vjeri te sam krenula redovito na Svetu Misu. Iduće godine odlučila sam otići u Međugorje sa svojom prijateljicom, budućom krsnom kumom. U Međugorju se jedan dragi fratar pomolio za mene. Objasnio mi je da se prije kršenja ne trebam ispovijediti, ali ako nakon krštenja osjetim potrebu za ispovijedi da to mogu učiniti. Položio je ruke na moju glavu i počeo moliti za mene. Molio je Međugorsku Gospu da me stavi pod svoj plašt, da me zagovara i da me štiti! Ne znam što se dogodilo, ali sam tijekom njegove molitve počela plakati. Nakon molitve fratar me zagrlio i rekao mi je da budem hrabra te da sam na dobrom putu. Otprilike mjesec dana kasnije, u 27. godini života, krstila i primila istovremeno Prvu pričest i krizmu.

 

UPOZNAVŠI KARIZMATKI POKRET I MIJU BARADU DOŽIVJELA SAM DUBINU VJERE  

2008. godine upoznala sam karizmatski pokret, čime je moje obraćenje doživjelo novu dubinu. Bila sam na dosta karizmatskih susreta, molitava i seminara, ali jedan seminar je donio preokret mome životu. Bio je to seminar Mije Barade iz Trogira. Iste te godine rekla sam ocu da sam krštena na što mi je odgovorio da me se odriče i da nema više kćerku te kako bi za moje zdravlje bilo bolje da više ne dolazim kući.

  

SEMINARI MIJE BARADE DONIJELI SU PREOKRET U MOME ŽIVOTU  

Od 2009. godine puno sam putovala s Mijom Baradom, prevodila duhovne obnove koje je on predvodio sa raznim svećenicima. Znali smo imati čak više od 35 letova godišnje. Zajedno smo bili sedam puta u Japanu, zatim u Turskoj, Irskoj, Švicarskoj, Austriji, Africi, Mađarskoj, Češkoj itd. Svako putovanje, svaki susret sa ljudima na duhovnoj obnovi bio je poseban i ostavio je duboki dojam u meni. Mijo učio ljude uvijek tri koraka vjere.
Prvi korak je da prihvate situaciju, koliko god da je teška ili bolna. Jer kad prihvaćamo situaciju, iskazujemo našu vjeru u svemogućeg Boga.
Drugi korak je da zahvalimo Bogu za tu tešku i bolnu situaciju u kojoj jesmo, a treći korak je da se molimo da se Bog proslavi u toj situaciji, objavi svoju svemogućnost i pravednost.
Za prvi korak molimo sve dok ne uđe mir Božji u nas i ne nestanu sve bojazni i strahovi. Za drugi korak molimo sve dok ne osjetimo olakšanje i radost kako bi zatim prešli na treći korak. Kroz ta tri koraka, ali i kroz svaki razgovor s ljudima moja vjera je rasla. Shvatila sam da Bog uzima, ne kako bi nas uništio, već kako bi nam dao nešto bolje. Također sam postala svjesna da je razlog, zašto Bog dopušta teške situacije, zapravo taj da bi nas još više sjedinio sa sobom i da on sve okreće na dobro. S obzirom na sve to, mogu samo reći da je divno gledati kako Bog neizmjerno ljubi svaku dušu.

 

PRVI PUT U ŽIVOTU OSJETILA SAM DA ŽIVIM DRUGIM ŽIVOTOM OD ONOGA KOJEG SAM JA ZAMIŠLJALA

 

Na jednom od naših putovanja osjetila sam poziv. Na seminaru u Japanu razmatrali smo tekst iz Biblije, prispodobu o izgubljenom sinu, Lk 15, 11-32. Jedne večeri, nakon završetka programa, molila sam u sobi i plakala. Molila sam, ako i meni Bog oprašta sve grijehe i ako me prima natrag u svoju obitelj, da mi dadne znak, znak poput onoga što ga je dobio rasipni sin kada se pokajao. Ta moja molitva trajala je pola noći. U toj sam molitvi čula Gospodina. Moj Bog i ja vodili smo jedan od prvih naših dijaloga! Prvi put sam osjetila poziv da živim drugačijim životom od onoga kakvog sam zamišljala ja, znaci obiteljski život.

 

ČETIRI GODINE RADILA SAM NA SEBI KROZ MOLITVE ZA ISCJELJENJE RANA 

Vrativši se iz Japana, otišla sam odmah svom ispovjedniku, don Maximilianu C.R.V. iz Paringa, i rekla mu da osjećam poziv za redovnički život. Odgovorio mi je: „Ti nemaš redovničko zvanje, ti si pozvana na obiteljski život s najmanje petero djece!“ Doista sam bila šokirana. Kako mi može takvo što reći? Objasnivši mi zašto tako misli, rekao je da dolazim iz ranjene obitelji i kako odlazak u samostan ne smije biti bijeg, nego odluka iz veselog, vedrog, zrelog i zdravog srca, a nipošto iz ranjenog srca. Uz to je dodao kako sam „tek“ obraćena, a za obraćenike je normalno da žele postati svećenici ili redovnice i stoga je potrebno puno vremena i molitve da bi se vidjelo imam li zvanje ili ne. Rekao je da će mi trebati otprilike četiri godine. Bila sam ljuta i šokirana. Tko će izdržati tako dugo?! Ali eto,nema mi druge nego „moli i radi“. Radila sam i dalje na duhovnim obnovama i molila za iscjeljenje rana svog života. Kroz to vrijeme sam se susretala sa različitim strahovima i pitanjima u pogledu na zvanje, primjerice: Što ako ja to ne mogu? Već sam “u godinama” i moram se brzo odlučiti ako želim ipak obitelj! Pitala sam se, pošto sam tako lepršava, hoću li moći izdržati na jednom mjestu? Ja uopće ne ličim na časnu sestru! Volim djecu! Bila sam tako prevrtljiva da sam jedan dan htjela u samostan, sutradan mi se pak obitelj činila privlačnijom, a dan kasnije bih ipak u samostan! Bez obzira na moje velike sumnje u nekim trenucima, zahvalnost za obraćenje i za poziv u mom srcu – iako se nisam osjećala niti spremna niti dostojna – uvijek su bili veći i duboko u meni uvijek sam osjećala mir misleći na samostan. Od samog obraćenja uvijek sam molila da moj život, sva moja djela, budu Bogu jedno veliko „Hvala“.

 

BOG ME JE DOVEO U ZAJEDNICU SV. AUGUSTINA 

Nakon četiri godine u kojima sam molila za iscjeljenje rana i gore spomenute borbe, počeli smo moliti da Bog pokaže kamo me zove i tako sam se jednog dana upoznala s belgijskim regularnim kanonicama sv. Augustina od Windesheima. Čim sam ušla na vrata, znala sam da je to to. Taj osjećaj ne mogu opisati. 2014. godine bila sam dva puta na kraće vrijeme u toj zajednici, a u siječnju 2015. godine provela sam kao kandidatica nekoliko tjedana u tamošnjem samostanu. 14.09.2015., na blagdan Uzvišenja svetoga Križa i ujedno spomendan osnutka ove zajednice, započela je moja postulatura. Nakon 32 godine ova je zajednica dočekala zvanje i vjerujem da će ih biti još te da Bog želi obnoviti taj red.

Ukratko o zajednici: Osnovana je 1629. i prati pravilo svetog Augustina. Osam časnih živi u tom samostanu, prosječna starosna dob iznosi 80 godina. U samostanu ima 25 praznih soba, a pet je već spremno za nove redovnice. Časoslov se za sada moli na francuskom jeziku, komunikacija se odvija na nizozemskom i na francuskom. Budući da oba jezika tek moram naučiti, sestre za sad pričaju sa mnom na engleskom jeziku! Bogu hvala!

Preporučujem se u vaše molitve, potrebne su mi, a ja ću moliti za sve vas.

Ovo svjedočanstvo sam podijelila za portal Rastimo u Gospodinu još 2017. godine. Kratko iza toga su moje časne sestre odlučile da vise neće aktivni apostolat imati jer su pre stare. Uz tu odluku su meni rekli da je bolje za mene da tražim zajednicu koja ima aktivni apostolat. Ja tu odluku shvaćam. Neznam da li bi ja sa preko 80 god. imala snagu i volju za aktivnim radom… Da li je bolno i teško? Je. Ali nije prvi put i imam to iskustvo da Bog okreće sve na dobro za one koje ga ljube (Rim 8,28).

Zajedno sa sv. Petrom molim “Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.” U listopadu 2017 izašla sam iz samonstana. Jos sam u Belgiji i radim za jednu katoličku udrugu koja se brine o mladima i ljudima u potrebi. Molite za mene a ja cu sigurno za vas.

Svake godine slavim dva rođendana, dakle ne samo dan svoga rođenja, nego i dan svog krštenja kako bih zahvalila svome Bogu na novom životu u Kristu!

Od srca vam hvala što sam mogla podijeliti ovo svjedočanstvo s vama. Bog vas blagoslovio! Rastimo zajednu u Gospodinu!

Za rastimougospodinu.com Anna Sofia (Emina)

Foto: Anne Sofia /rastimougospodinu.com