Fra Petar Ljubičić –  Svi će vas zamrziti zbog imena mojega

Razmišljanja uz 33. nedjelju kroz godinu

Svi smo mi manje, više znatiželjni. Svatko bi želio znati kada će biti svršetak svijeta – sudnji dan, ili Dan Gospodnji. Znatiželjni su bili i Isusovi učenici. Postavili su Isusu pitanje: Učitelju, kada će biti sudnji dan?“ (Lk 21, 7). Isus ne odgovara izravno nego upozorava na oprez.

Današnje evanđelje donosi jedan ulomak iz Isusova eshatološkoga govora gdje se proročanstvo o događajima, koji će se zbiti prije svršetka svijeta isprepliću s opisom događaja prije propasti Jeruzalema i razorenja hrama. Riječima današnjeg evanđelja Gospodin najavljuje Židovima propast grada Jeruzalema i hrama, njihove najveće svetinje, slave i ponosa: “Doći će vrijeme kad od ovoga što vidite neće ostati ni kamen na kamenu.” Razoren će biti Jeruzalem, spaljen hram tridesetpet godi-na nakon smrti Gospodinove. Prije svega Gospodin govori o pojavi mnogih koji će govoriti u njegovo ime, širiti krive nauke i lažna proročanstva. Evanđelje nam kaže: „Pazite, ne dajte se zavesti… Ne idite za njima…!“

Najveća zamka i opasnost krije se u iskrivljivanju istine. Moramo biti oprezni, budni, moramo znati razlikovati. Tko se suprostavlja Svetom pismu, tko nije u zajednici Crkve, s Papom – njega ne smijemo slušati. Čuvajte se krivih proroka, koji vam dolaze u ovčjem runu, a iznutra su grabežljivci vuci. Moramo biti vrlo oprezni, da ne budemo zavedeni i ne idemo za tim lažnim prorocima.

Današnja Božja riječ pomaže da gledamo mnogo dalje: Doći će vrijeme kada će sav taj naš svijet otići u nepovrat  u ponor prolaznosti. Doći će zadnji dan povijesti kad će nestati ljudi – zapravo kad ćemo se svi susresti s Gospodinom. Položiti ćemo račun pred Bogom i početi svoju vječnost  s njim ili bez njega: “Jer evo dan poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih… A vama koji se imena moga bojite sunce pravde će ogranuti.” Da, jednoga dana doći će Gospodin ponovno na našu suznu dolinu – zemlju što mu je dala betlehemsku štalu i golgotski križ “te će tada platiti svakome prema njegovim djelima”. Tada će se otkriti svačije srce, postat će jasno vidljive snimke slike svačijeg života i počet će vječnost s Gospodinom ili bez njega: kako život zasluži… Bog ima savršene aparate; svaki dan, svaki trenutak on snima naš život, srce i dušu – sve što je nevidljivo svakom oku. Jednoga dana Gospodin će nam dati da gledamo film vlastitog života: sve i lijepe i prljave slike, bijele i crne stranice. Moramo zato uvijek misliti kakav će na svršetku naših dana i svih dana biti film naše duše…

Evanđelje nam pomaže da ne zaboravimo: Svakoga čeka sučeljenje,suočenje s Gospoda-rom života i odgovornost za život. Na nekom groblju u Engleskoj napisano je na nadgrobnom spomeniku: “Ovdje počiva više naraštaja obitelji Sauders. Bliže pojedinosti bit će objavljene na dan posljednjeg suda.”
Da, na taj dan bit će objavljene sve pojedinostì svačijega života – i svatko će biti odgovoran za svaku pojedinost. Sudac istražitelj bit će onaj što je bezbroj puta bio suđen i popljuvan od opake djece ove zemlje: Raspeti – Uskrsnuli. Nebrojeni su ga osudili ponavljajući riječi Pilatove: “lći ćeš na križ!” Na posljednji dan on će osuditi svoje suce i svoje krvnike: “Idite od mene, prokleti…” Kako će to biti strašno – otići od Boga i biti čitavu vječnost bez Boga? Evanđelje često opominje: pred svima je životni ispit i životna ocjena. Nakon višegodišnjeg školovanja polaže se matura – ispit zrelosti. Jedan ispit zrelosti čeka svakoga čovjeka i čitavo čovječanstvo. Čitav život darovan nam je kako bi dozrijevali za taj ispit. Treba se spremati: sazrijevati i dozrijevati: posljednji ispit bit će i posljednja ocjena. Svi bi željeli znati kada će to biti, kako će se to dogoditi i po čemu ćemo znati da je došao taj potresni trenutak. Jesmo li već u tim vremenima? Je li blizu sudnji dan – zadnji dan povijes-ti… To još ne znamo. Budući da ne znamo ni dana ni trenutka kada će to biti, vrlo je mudro i pametno biti uvijek spreman susresti se s Isusom u četiri oka. Ponekad smo tjeskobni i nemirni, bojimo se. Isus nas tješi i dariva nam sigurnost. Kao da nam govori, računajte sa mnom, živite evanđelje svakodnevno i nema mjesta nepotrebnoj tjeskobi i strahu. Naša vječnost već ovdje u ovoj suznoj dolini počima. Na Dan Gospodnji otvara nam se Očeva kuća iz koje se nikada više ne ćemo udaljiti.

Zanimljivo je kako Isus navješćuje ratove, pobune, potrese, pošasti, gladi. Poneki misle da je već blizu smak svijeta pa najavljuju kraj. Sam Isus prije nešto manje o dvije tisuće godina rekao je: Nemojte se zbuniti… to još nije odmah svršetak“. Ipak ovi se događaji moraju zbiti. U Božjemu planu oni trebaju ljude podsjećati kako je ovdje na zemlji sve prolazno, kako je sve u hodu prema novom nebu i novoj zemlji u kojoj će obitavati pravednici.

Mi ne živimo u strahu nego u nadi i očekivanju što rastu iz žive vjere u besmrtnog Krista: nakon kratkog i mučnog života doći će vječni dan života i sreće u Božjoj ljubavi dani sreće i života bez nestanka i prestanka. Mi znamo: svršetak svijeta i života nije nestanak svijeta, prestanak života, nego nestanak zlog svijeta, nastanak Božjeg svijeta, nastavak boljeg života kraljevstva Božjega – što ga obeća Gospodin svima koji ga primiše. “Svi će vas mrziti zbog moga imena! Ali vam ni jedna vlas s glave neće propasti. Svojom ćete postojanošću spasili duše svoje!”

Riječi ohrabrenja. Treba ustrajati uz Gospodina, ma što se dogodilo; ostati vjeran, ma koliko nas stajalo. Ničija mržnja, ničija ruka ne može nam oteti Boga: “Vama, koji se imena moga bojite, sunce pravde će ogranuti.” Mi katolici znamo i to da trebamo uvijek biti svjesni da smo hodočasnici, putnici na ovoj zemlji. Trebamo putovati kroz mnoge poteškoće, nevolje i borbe. Sve nas to može ponekad uz-nemiriti, ali nikada ne smijemo biti tjeskobni, ili, ne daj Bože, upasti u neko beznađe i očaj. Isus nas želi poučiti da će doći svršetak ovoga i ovakvoga svijeta, ali nikako nas ne želi obavijestiti kada će to biti. Mi se s takvim saznanjem ne bismo znali ispravno ni nositi. To, naposljetku, nije ni važno.Važno je živjeti tako da jednoga dana dođemo svome Gospodinu. Pravi osvjedočeni katolik trebao bi se radovati svome posljednjem danu i susretu s Gospodinom, koliko god se po svojoj naravi i grješnosti i bojao toga. Prorok Malahija kaže: A vama koji se imena moga bojite, sunce će pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama (Mal 3,20). Osluhnimo svojim duhom Gospodina koji nam govori: Vi se ne bojte! Ni vlas vam s glave neće propasti. Vama se neće dogoditi ništa što bi moglo ugroziti istinski život koji ste na krš-tenju primili. Ne bojte se!

Isuse, hvala Ti na ovim riječima! Te riječi govoriš svima u ovo milosno vrijeme, vrijeme nade i pouzdanja, radosnoga iščekivanja blaženoga Dana Gospodnjega. Hvala Ti na svemu darovanome: daru života, milostima, talentima, Tvojoj neizmjernoj ljubavi i pomoći! Isuse, Ti me hrabriš i govoriš da nema mjesta strahu. Odlučujem se biti postojan i vjeran svakom poticaju Božje milosti. Vrijeme je ovo duhovnoga čišćenja. Očisti me i oslobodi me od svih grješnih ovisnosti. Hvala Ti što to hoćeš i činiš! Radujem se konačnom susretu s Tobom. Poznato mi je što je dobri Otac pripravio onima koji ga ljube i žive po njegovoj volji. Sveti Pavao koji je iskusio nebo raj rekao je: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“. (1 Kor 2, 9). Isuse, istinski se uzdam u Tvoju neizmjernu dobrotu i ljubav! Dođi, Gospodine Isuse! Čekam Te spremno u molitvi raspjevan Tebi na slavu!

 

Sada je sve prekasno

Neka mlada Amerikanka, udata za jednoga veoma bogatog čovjeka iz New Yorka, vraćala se iz Kalifornije svojoj kući. Na putu je doživjela prometnu nezgodu. Zadobila je veoma teške rane. Liječnici je nisu mogli spasiti. Kao djevojka bila je veoma pobožna. Potjecala je iz dobre kršćanske obitelji i bila je dobro odgojena. Nakon udaje došla je u posve drugu sredinu. Tu nitko nije govorio o Bogu, duši i vječnosti. Ispočetka je to mladu ženu veoma smetalo. Ali malo po malo ona se sasvim lijepo priučila na ovaj udoban i raskošan život i gotovo posve zaboravila na Boga i spasenje svoje duše. Sada, nakon teške nesreće, eto je na samrti. Mora ostaviti sve i poći Bogu na račun, koji ju je tako dugo čekao na pokoru i popravak.

“Moram li umrijeti, gospodine doktore?” – pitala je nervozno liječnika. 

“Nažalost, gospođo!” – glasio je kratak odgovor liječnika.

“Koliko još imam živjeti?” 

“Možda još jedan sat!?” – rekao je liječnik.

Strah je prostrujao njezinim tijelom. Ta kako i ne bi. Ona odlazi s pozornice svijeta. Odlazi iznenada u nepoznato. Kakav život i kakav svršetak!? Tako zamišljena stavi ruke na oči i jedan trenutak osta nepomična. A onda smogne snage kao da želi nekud skočiti i poviče silnim, bolnim i očajnim glasom: “Kući, kući u New York!” “To je nemoguće!” – reče blago liječnik. “Umirite se jer svako uzrujavanje veoma je opasno!” A tada će ona: “Gospodine doktore, koliko dobra sam mogla učiniti novcem kojega sam posjedovala samo da sam ostala vjerna životu svoje mladosti – svojim idealima. Ali, ja sam mislila samo na zabavu i modu. Sada mi preostaje samo još jedan sat života. Sada je sve prekasno!” Nije živjela niti jedan sat jer ju je uzrujavanje ubilo za nekoliko minuta. Liječnik je kasnije izjavio da nikada u svome životu nije nešto tako strašno doživio kao riječ te mlade gospođe na umoru – riječ prekasno! Prekasno – zaista to može biti najstrašnija riječ u našem ljudskom govoru.

Tko bi bio kadar izbrojiti sve nepoznate slučajeve koji su slični svršetku spomenute gospođe? Koliko iznenadnih smrti u nezgodama: prometa, potresa, poplava… Budimo uvijek vjerni svome krsnom obećanju. Mislimo stalno na Boga, držimo njegove zapovijedi, molimo se i tako proslavimo Boga svojim životom.