Sanjao je da na ramenima nosi teškog Indijca

Zbog njegova opsežnog evangeliziranja, i brojnih misijskih putovanja i raznih poteškoća na koje je nailazio, velik isusovački misionar, sv. Franjo Ksaverski (1506. – 1552.) smatra se jednim od najvećih misionara nakon sv. Pavla. Poznat kao „Apostol Indije” i kao „Apostol Japana”, u desetak kratkih godina (1541. – 1552.), Franjo je, šireći katoličku vjeru, poduzeo mnoštvo misionarskih putovanja, na kojima je obratio stotine tisuća ljudi, a utjecaj njegova rada traje i danas. Egzotične zemlje u kojima je misionario bile su znatno drugačije od njegove rodne Baskije u sjevernoj Španjolskoj i dvorca Xavier na plodnim planinskim padinama iznad rijeke Aragon, gdje je rođen kao šesto dijete u obitelji kancelara Navarre, don Juana de Jassua (doktora prava) te prelijepe Donne Marie Azpilcuete. Franjo je bio sjajna i atraktivna osoba. 

Kao student i kao profesor na velikome Sveučilištu u Parizu, došao je pod utjecaj sv. Ignacija Loyole. Franjo je bio među prvih sedmero koji su dali zavjete u mladoj Isusovačkoj Družbi osnovanoj od sv. Ignacija. Da je Franjo ostao na sveučilištu, danas bi vjerojatno, prema svojim dostignućima, bio poznat kao velik učitelj ili doktor Crkve. No Bog je za njega imao drugi plan, na koji se Franjo nije oglušio. Franjo se znao probuditi iscrpljen zbog snova – sanjao je da na ramenima nosi teškog Indijca. Otvorenošću srca prema snovima i vizijama (za razliku od većine današnjih isusovaca), ali i okolnostima koje su se poklopile, Franjo je prepoznao Božju volju i otišao u Indiju. U Goi je proveo pet mjeseci. Ondje je propovijedao, brinuo se za bolesne i zatvorenike, učio djecu, i nastojao donijeti kršćanski moral među Portugalce koji su živjeli bez sakramenta ženidbe. 

Osim brojnih ozdravljenja, u životu sv. Franje bilo je mnogo drugih čudesa. Jednom je rekao kako je dobio dar jezika kojim je učinio brojna čudesa, ozdravio mnoge bolesnike, pa čak i uskrisivao mrtve. Ljudi u Indiji, Japanu i Kini razumjeli su ga na svome materinjem jeziku, iako je on tada govorio na španjolskom. Imao je dar proroštva i bilokacije, smirivao je oluje na moru, i još mnogo toga. Franjo je bio „sve svima”, bio je poznat i voljen (a neki su ga i mrzili, baš kao što mrze i današnje svećenike karizmatike) od velikih i malih, iz svih staleža. Možda je najveće čudo sv. Franje Ksaverskoga činjenica da je vlastitom rukom krstio oko 100 000 ljudi. Ta izvanredna desna ruka još je uvijek sačuvana i čašćena.

 

Bog je potvrđivao njegovu vjeru

 

Kao što stoji u dokumentima iz postupka kanonizacije, samo u jednom kratkom razdoblju njegova djelovanja dogodila su se četiri uskrsnuća od mrtvih. Bilo je to u južnome dijelu Indije, a treba napomenuti da kroničari sv. Franji pripisuju i mnoga druga uskrsnuća koja su se dogodila ondje. Evo tri od njih!

Dvojica mladića slijedili su Franju kao katehete. Tijekom noći, jednog od njih za nogu je ugrizla kobra, otrovnica. Ujutro su ga pronašli mrtvog. Franjo je uzeo sline iz svojih usta, i njome dotaknuo mjesto ugriza. Zatim je nad mladićem napravio znak križa, primio ga za ruku i naredio mu neka ustane u Ime Isusa Krista. Mladić je ustao u trenu i nastavio svoj misionarski put. Izgledalo je kao da se probudio iz sna.

Samo Gospodin zna koliko je zapravo Franjo uskrisio mrtvih, u svome danonoćnom misionarskom životu. U procesima o sv. Franji Ksaverskom navodi se kako je jedno od njegove duhovne djece koje je često slao među bolesne umjesto njega uskrisilo dvije osobe. Duhovna djeca sv. Franje činila su mnoga čudesa. Jedan od njih nastavljao bi činiti čudesa za okupljeno mnoštvo u trenucima kada bi Franjo bio iscrpljen.

• Jednom je Franjo susreo pogrebnu povorku koja je nosila tijelo mladića koji je umro od groznice. Prema običaju toga kraja, tijelo je prije pokopa bilo 24 sata zamotano u platno. Poput Isusa nad udovicom u Naimu, Franjo se sažalio nad roditeljima. Kleknuo je, podigao oči prema Nebu, i molio Boga za dječakov život. Tada je svetom vodom poškropio pokriven leš i naredio povorci da u platnu izrežu otvor. Kada je tijelo bilo vidljivo, Franjo je nad njim napravio znak križa, uzeo mladića za ruku, te ga u Ime Isusovo zamolio neka živi.

Mladić je ustao, i Franjo ga je u dobrom zdravlju predao njegovim roditeljima. Prisutni su se divili slaveći Franjinu svetost. Mladićevi roditelji i prijatelji, u znak zahvalnosti i sjećanja na djelo, podigli su na tom mjestu velik križ.

• Drugom prilikom, sv. Franjo je propovijedao u Quilonu, u južnoj Indiji nasuprot Šri Lanke. Ta luka, bila je surov grad u kojem su mnogi kršćani obeščastili svoje ime. Dok je propovijedao u crkvi u kojoj su se okupljali Portugalci, Franjo se osjećao zbunjen, i kao zaustavljen zidom tvrdoglavosti koju je sreo u slušateljima tvrdih srdaca. U jednome trenutku, stao je s propovijedanjem, i počeo se moliti Bogu u čast Krvi i Imena Njegova Sina, da omekša srca slušatelja.

Nakon toga, prisutnima se obratio riječima kako je Bog voljan podići i mrtve, kako bi ih obratio, a zatim je nekolicini naredio da otvore grob čovjeka koji je ondje bio pokopan dan ranije. Molio je u suzama, poprativši molitvu gorljivim riječima. Kada su otvorili grob i izvadili tijelo, već se osjećao smrad. Na Franjinu naredbu, razderali su platno i ugledali tijelo koje se već počelo raspadati. Franjo im je skrenuo pažnju da dobro upamte u kakvu se stanju nalazilo tijelo mrtvaca. Zatim je svetac pao na koljena, izrekao kratku molitvu, i zapovjedio mrtvacu, da ustane u Ime Boga Živoga. Čovjek je ustao živ, snažan i savršena zdravlja! Promatrači su bili ispunjeni strahopoštovanjem. Mnogi su se zbog čudesa obratili, a koji su trebali krštenje, padali su do svečevih nogu kako bi bili kršteni. Čudesa su bila prihvaćena kao nepobitna jer su o njem posvjedočila dvojica svjedoka, Emanuel Gag i Joam Audicondam, kao i dotični mrtvac kojeg je oživio. Ona su učinila da je gotovo čitavo kraljevstvo, osim kralja i nekolicine pokrajina, prihvatilo kršćanstvo u roku od nekoliko mjeseci.

 

 

Zašto Bog daruje nekome snagu za izvođenje takvih čudesa?

 
To se može lakše razumjeti kada se vidi ogroman broj duša obraćenih po sv. Franji Ksaverskom. U roku od godine dana, Franjo je na području južne Indije osnovao oko 45 kršćanskih zajednica. Teško je zamisliti takva masovna obraćenja, bilo s Franjom Ksaverskim ili s bilo kojim misionarom, bez velikih i brojnih čudesa koja svjedoče istinu misionarevih riječi. Naš je Gospodin koristio svoja čudesa kao znakove koji su svjedočili o njegovu Kraljevstvu i njemu kao Mesiji. Njegova čudesa dokazala su da je, doista, on Sin Božji poslan od Oca. On je naredio svojim učenicima da rade slična čudesa s velikodušnošću, i obećao da će raditi još veća nego što je On činio.

 

 

Podizanje mrtvih

U Malacci, sv. Franjo je napravio čudo nad djevojkom koja je bila pokopana već nekoliko dana.

Kada je Franjo bio daleko od grada, kći jedne žene koja je nedavno bila krštena, umrla je. Dok je djevojka još bila bolesna, njena je majka posvuda tražila sv. Franju. Kada je majka saznala da se Franjo vratio, bila je puna jednostavne vjere da će Franjo, za kojega je bila uvjerena da može izliječiti njenu kćer, kao što je izliječio i masu ljudi, isto tako lako iz mrtvih podići i njezinu kćer. Kao što je Marta rekla Isusu: „Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti” (Iv 11:22).

Kada je majka došla do sv. Franje, bacila mu se pred noge, i kao Marta i Marija uzviknula mu, da je On bio ondje, njezina kći ne bi umrla. Ipak, Bogu ništa nije nemoguće. Znala je da Franjo svojim molitvama može vratiti njenu kćer u život. Kao što se Isus divio vjeri rimskog stotnika i žene Sirofeničanke, sv. Franjo se divio vjeri i povjerenju ove „svježe” obraćenice.
Kako je majka bila dostojna takve sućuti, Franjo je molio Boga da joj podari ovu utjehu. Zatim se okrenuo i rekao majci neka ode na grob, jer je njezina kći živa. Zbog toga što Franjo nije ponudio da i sam ode s njom na grob, žena je bila u strahu, ali još uvijek puna vjere. Tiho je rekla da je djevojka već tri dana zakopana u grobu. No, Franjo ju je stavio na kušnju.
Više ga nije ništa pitala, nego je s gorućom vjerom otrčala radosna do crkve gdje joj je kći bila zakopana. Majka, zajedno s mnogim drugim svjedocima koji su žurili s njom, podigla je kamen s groba. Mrtva kći, sahranjena prije tri dana, izašla je živa! Kao i kod uskrišenja Lazara, nitko nije mogao sumnjati u istinitost takvog čuda. Trebala bi nas zadiviti uporna vjera ove, tek nedavno obraćene žene. Takva jaka vjera rijetko se nalazi. Velika vjera i mudrost sv. Franje ujedinile su se s vjerom majke, kada ju je zatražio da ode sama na grob.

 

Ova snaga podizanja mrtvih na daljinu izgleda kao da je bila posebna karizma sv. Franje Ksaverskog.

U Japanu, blizu Cagoxime, poganski plemić izgubio je kćer jedinicu. Bio je u dubokoj žalosti. Neki svježi kršćanski obraćenici, suosjećajući s njim, preporučili su mu neka potraži pomoć od kršćanskog Boga po molitvama sv. Franje Ksaverskog. Otac djeteta otišao je do sv. Franje te se bacio do njegovih nogu. Bio je toliko preplavljen emocijama da nije mogao govoriti. No, svetac je razumio. Sv. Franjo je otišao do kapelice, gdje je služio misu. Njegov pomagač, Joam Fernandez, otišao je s njim. Kada je Franjo završio molitvu, izašao je iz kapelice i tjeskobnom ocu rekao neka ide, jer je Bog čuo njegove molitve. „To je sve”, dodao je Franjo. Tako je plemić pošao kući, pun žalosti. No na putu je susreo svoga slugu koji mu je radosno povikao da mu je kći živa. Zatim je djevojka došla sama, trčeći, i bacila se ocu oko vrata. Ispričala je ocu, kako su je, kada je udahnula svoj posljednji dah, vezala dva užasna demona. Htjeli su je baciti u pakao, no dva sveta čovjeka došla su je spasiti. U sljedećem trenutku, bila je živa i zdrava. Kada ju je otac doveo do Franjine kuće, prepoznala je Franju i Fernandeza kao dvojicu svojih osloboditelja. Otac i kći kasnije su poučeni vjeri, te kršteni. 

 

Sv. Franjo Ksaverski umro je od vrućice 3. prosinca 1552. godine u Japanu, na otoku Sancian, u dobi od 46 godina, čekajući brod za misionarski pohod u Kinu. Njegove posljednje riječi bile su: „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!” i „Djevice Marijo, moli za mene”. Dvanaest godina nakon što se svetac prvi put uputio na misijska putovanja, njegovo je tijelo vraćeno u Gou u istinskom trijumfu. Oko svečeva mrtva tijela, cijele te jeseni i zime događala su se čudesa.

Kada su 15. ožujka 1554. godine svečevi ostaci bili privremeno smješteni u kapelici koledža Svetog Pavla, nekolicina slijepih, paraliziranih i oduzetih ozdravilo je od svoje bolesti. Franjo je bio posebni izaslanik kako Svete Stolice, tako i portugalskoga kralja Ivana III. Tako je po kraljevu nalogu pokrenut dokumentirani postupak koji je proveden s najvećom točnošću, u Goi i u drugim dijelovima Indije. U tom postupku, popisana su mnoga čudesa koja je Bog učinio preko sv. Franje Ksaverskog. Papa Grgur XV. proglasio ga je svetim 12. ožujka 1622. godine, a Papa sv. Pio X. proglasio ga je „Zaštitnikom Misionara”.

  

NERASPADNUTO TIJELO

Prije samog pogreba sv. Franje Ksaverskog, lijes je napunjen vapnom, a mrtvi svetac u nj položen s dvije vreće ispod i dvije vreće preko tijela. To je učinjeno kako bi se ubrzalo raspadanje, te se za neko vrijeme kosti mogle lakše prevesti do Indije. Deset tjedana kasnije, kada je svečevo tijelo izvađeno iz zemlje, kako bi se prevezlo u Malaccu, utvrđeno je da je potpuno sačuvano! 

Stočetrdeset i dvije godine nakon svečeve smrti, njegovo još uvijek savršeno sačuvano tijelo pažljivo je pregledao biskup Espinola i francuski isusovac Pere Joseph Simon Bayard, zajedno sa službenicima svetišta koji su tijelo iskopali iz zemlje u tajnosti, kako bi izbjegli gomile ljudi koje bi nahrupile u crkvu. U izvješću stoji: 

 

• Svečeva je kosa crna i lagano kovrčava. Čelo mu je široko i visoko, a po sredini čela nalaze se dvije žile, meke na dodir i purpurne boje, što se često viđa u nadarenih osoba koje mnogo razmišljaju. Oči su tamne, žive i blage, a pogled je tako prodoran da se čini kao da je svetac živ. Usne su jarko crvene boje, dok mu je brada gusta. Na obrazima je nježno crvenilo. Jezik je pokretan, crven i vlažan a brada je lijepih proporcija. Ukratko, cijelo tijelo izgleda kao tijelo živog čovjeka. Krv je u tekućem stanju, usnice pokretne, meso je čvrsto i zdrave boje, stopala pravilna a nokti lijepo oblikovani. Gubitak dva nožna prsta (koji su otkinuti kao relikvije) ostavilo je tamniji trag na lijevoj nozi. Osim Franjina, teško je pronaći ijedno drugo tijelo tako čisto i zdravo kao ovo apostola Indije. Veliko je čudo da se poslanik Duch East India Company, Mynheer Vandryers, pošto je vidio tijelo, čemu sam ja bio svjedokom, odmah obratio na katoličanstvo. 

Danas je tijelo sv. Franje Ksaverskog sasušeno i skupljeno, ali bez znakova propadanja. Na njegovu licu još se vidi brada. Kada je 1952. godine tijelo bilo izloženo, njegova ekscelencija D. Costa Nunes, tadašnji patrijah Indije i nadbiskup Goe, po prvi puta naziva svečeve tjelesne ostatke „relikvijama tijela sv. Franje Ksaverskog”. Sadašnje stanje tijela ne razlikuje se previše od neobjašnjive sačuvanosti koja se čudesno očuvala 150 godina, što potvrđuju brojna medicinska izvješća i nebrojene tvrdnje očevidaca. Tijelo je posljednji puta izloženo od studenog 1974. do siječnja 1975. godine. Tijekom prva tri tjedna, 200 000 ljudi izrazilo je štovanje svecu, a 15 000 ljudi okupilo se posljednjega jutra dok je tijelo bilo izloženo. Procjenjuje se da je 50 000 ljudi stvorilo procesiju izvan crkve prije no što je stakleni lijes vraćen u lijep srebrni relikvijar u bazilici Bom Jesus iz 17. st. u Goi, u Indiji. Mnogi dijelovi tijela sv. Franje, među njima i desna ruka, odvojeni su i poslani u različite dijelove svijeta kao najsvetije relikvije. U izdanju časopisa Newsweek, od 30. prosinca 1974. godine, kaže se da je tijelo „iznenađujuće dobro sačuvano” te se citira i svećenika koji je izjavio da je prije četiri desetljeća „tijelo bilo tako svježe kao da svetac spava”.

 

UKRATKO O FRANJI KSAVERSKOM

 

1. Sv. je Franjo jednom rekao kako je dobio dar jezika kojim je učinio brojna čudesa, ozdravio mnoge bolesnike, pa čak i uskrisivao mrtve

2. Ljudi u Indiji, Japanu i Kini razumjeli su ga na svome materinjem jeziku, iako je on tada govorio na španjolskom

3. Imao je dar proroštva i bilokacije, smirivao je oluje na moru, i još mnogo toga. Franjo je bio „sve svima”, bio je poznat i voljen (a neki su ga i mrzili baš kao što mrze i današnje svećenike karizmatike)

4. U desetak kratkih godina, Franjo je, šireći katoličku vjeru, poduzeo mnoštvo misionarskih putovanja, na kojima je obratio stotine tisuća ljudi!

5. Možda je najveće čudo sv. Franje Ksaverskoga činjenica da je vlastitom rukom krstio oko 100 000 ljudi. Ta izvanredna desna ruka još je uvijek sačuvana i čašćena

6. Franjo im je skrenuo pažnju da dobro upamte u kakvu se stanju nalazilo tijelo mrtvaca. Zatim je svetac pao na koljena, izrekao kratku molitvu, i zapovjedio mrtvacu, da ustane u Ime Boga Živoga. Čovjek je ustao živ, snažan i savršena zdravlja!

7. Promatrači su bili ispunjeni strahopoštovanjem. Mnogi su se zbog čudesa obratili, a koji su trebali krštenje, padali su do svečevih nogu kako bi bili kršteni

8. Naš je Gospodin koristio svoja čudesa kao znakove koji su svjedočili o njegovu Kraljevstvu i njemu kao Mesiji. Njegova čudesa dokazala su da je, doista, on Sin Božji poslan od Oca

9. Isus je naredio svojim učenicima da rade slična čudesa s velikodušnošću, i obećao da će raditi još veća nego što je On činio

10. Oko svečeva mrtva tijela, cijele te jeseni i zime događala su se čudesa

 

 

Izvor: Podignuti iz mrtvih, istinite priče o 400 čudesa uskrsnuća, autora oca Alberta J. Heberta, S. M. i Neraspadnuti, studija o neraspadljivosti tijela različitih katoličkih svetaca i blaženika, autorice Joan Carroll Cruz