Foto: BBC
“Job je u nevolji: izgubio je sve.” – nastavio je Papa, temeljeći svoju propovijed na Prvom čitanju koje nam prikazuje Joba, lišenog svih dobara, čak i djece. Osjeća se izgubljeno, ali ne proklinje Gospodina – kazao je. Prije ili kasnije doživimo veliku duhovnu suhoću. Job je doživio veliku “suhoću” i daje si oduška pred Bogom. To je odušak “sina pred svojim ocem.” Tako čini i prorok Jeremija, ali oni nikada ne psuju niti hule:
“Duhovna suhoća je nešto što se svima nama događa: i može biti jača ili slabija… To mračno stanje duše, bez nade i ispunjeno sumnjama, bez volje za životom i bez svjetla na kraju tunela, s tolikim nemirima u srcu i u mislima… Duhovna pustinja čini da se osjećamo kao da nam je duša slomljena; nije joj ni do života: “Bolje je smrt!” To je Jobov ‘odušak’. Bolje je umrijeti nego živjeti na ovaj način. Moramo shvatiti, kada je naš duh u tom stanju opće žalosti, koja gotovo da i prekida disanje, da se to svima nama događa: manje ili više – smatra Papa.
„Što da činim kada doživim ove tamne trenutke – bilo zbog neke obiteljske tragedije, bolesti, bilo zbog nečega drugog što me deprimira?” „Netko, pomišlja na tabletu za spavanje” i na bijeg “od činjenica”, ili pomšlja “trgnuti dvije, tri ili četiri ‘ljute’… „To ne pomaže” – rekao je Sveti Otac te nastavio – Današnja liturgija nam, “pokazuje kako nam se nositi s tom duhovnom pustoši, kad smo mlaki i bez nade.”
Kada se osjećamo izgubljeno, ustrajno moliti.
U Pripjevnom psalmu (Ps 87) je odgovor: “Nek’ do tebe dopre molitva moja, Gospodine.” Treba se moliti – rekao je – snažno moliti, kao što to čini Job: zapomagati dan i noć, dok Bog ne osluhne: “To je molitva kucanja na vrata, ali snažnoga kucanja!.. “‘Jer mi je duša zasićena patnjama, moj se život bliži Podzemlju. Broje me k onima što u grob silaze, postadoh sličan nemoćniku'”.
Koliko puta se osjećamo tako kao da smo bez snage … I ovo je molitva! Sam Gospodin nas uči kako moliti u ovim teškim trenucima. ‘Smjestio si me u jamu duboku, u tmine, u bezdan. Teško me pritišće ljutnja tvoja…’ ‘nek do tebe dopre molitva moja'”. Tako imamo moliti u najtežim trenucima, u trenucima tame, velike suhoće i skrhanosti. To je vjerodostojna molitva i odušak, kao što je činio i Job, onako, sinovski”.
Knjiga o Jobu zatim govori o šutnji (Jobovih) prijatelja. „Pred osobom koja pati“ – rekao je Papa – „riječi mogu povrijediti. Ono što je važno jest: biti blizu, dati do znanja da smo tu, a ne govoriti“. “Kada osoba pati; kad je u duhovnoj pustinji, treba što manje govoriti i ‘potpomagati’ tišinom, blizinom i milovanjem, njezinu molitvu pred Ocem”:
Kako bi sažeo sve rečeno, papa Franjo je ponovio: “Prvo nam je, dakle, u sebi prepoznati trenutke duhovne suhoće; kada smo u mraku, bez nade i upitati se ‘zašto?’. Drugo: moliti Gospodina kao u psalmu današnje liturgije. “Nek’ do tebe dopre molitva moja, Gospodine”. I treće: kad prilazimo osobi koja pati, bilo od bolesti ili nekoga drugog oblika trpljenja, ali koja se nalazi baš u pustinji, – šutnja; ali šutnja ljubavi, bliskosti, milovanja. Govoriti u konačnici ne pomaže, nego čak može nauditi” – ponovio je Sveti Otac – “Molimo Gospodina da nam udijeli tri milosti: da prepoznamo duhovnu suhoću; zatim milost, da kad se nađemo u tom stanju, da molimo; i na kraju milost da znamo pratiti druge koji prolaze kroz razdoblje tuge i duhovne pustinje” – zaključio je na kraju papa Franjo.
