fra Petar Ljubičić: U današnjem svetom Evanđelju Isus nam govori da smo odgovorni za svoju braću i sestre, za one koji su nam najbIiži. Pogriješi Ii tvoj brat, idi pokaraj ga nasamo. Evanđelje kaže: Ako je tvoj brat pogriješio, idi i opomeni ga nasamo. Ako ne posluša, uzmi sa sobom dva ili tri svjedoka. Ako ni njih ne posluša, reći zajednici. Ovaj Kristov zahtjev upravljen je svima nama. Mi svi snosimo odgovornost jedni za druge. Samo naše opomene moraju biti u poniznosti, dobroti i na lijep, blag način. Sve ovisi na koji način mi upozoravamo i opominjemo našeg brata, sestru, prijatelja, kolegu, susjeda. Kad uvidi da mu želimo dobro, sigurno će nas poslušati.

A sveti Augustin kaže: Ako propustite to učiniti, gori ste od njega. On je istina počinio nepravdu i zbog te nepravde sam je sebi učinio tešku ranu. A vi ostajete bezosjećajni pred tom ranom svoga brata. Vidite ga gdje umire ili je već umro i vi ostajete ravnodušni. Više ste krivi zbog svoje šutnje nego on zbog svojih nedjela. To je ono prvo što se od nas traži. Ako tako postupimo, možemo reći da Ijubimo svoga brata. Svaki osvjedočeni vjernik se dakle mora brinuti i za grijehe i pogrješke svoga bIižnjega. Nikome, ni pojedinom kšćaninu niti Crkvi ne smije biti svejedno kojim putem netko ide. Zbog toga iz čiste ljubavi dolazi do bratske opomene, kojom se zalutaloga želi opet dovesti na pravi put. Dogodit će se katkad da naša osobna intervencija neće biti uspješna. U takvom slučaju može se uzeti još nekoga od braće, te zajednički pokušati probuditi savjest. Ako i to ostane bez uspjeha, onda neka cijeli slučaj prepuste zajednici. A Crkva je ta zajednica braće i sestara, koji su jedno, jer ih povezuje živi Krist. Krist je glava svog mističnog tijela, a mi samo udovi.

Kristu nije svejedno jesu li pojedini udovi njegovog mističnog tijela zdravi ili bolesni. Po njemu možemo bolesne udove njegova mističnog tijela opet ozdraviti. Poradi bratske ljubavi i kršćanske zauzetosti mi ne možemo biti ravnodušni za grijehe i pogriješke svoje subraće.  Moramo intervenirati, ali ne poradi toga da istaknemo svoju licemjersku pravednost, već iz čiste ljubavi da zalutalu ovcu dovedemo u Kristov ovčinjak. U čitavom nas našem postup-ku mora voditi samo ljubav, koja je daleko od bilo kakvih osobnih interesa. Iz te ljubavi koja povezuje sve vjernike proizlazi i zajednička odgovornost jednih za druge.

Svi smo mi djeca zajedničkoga Oca koji nas voli i želi da budemo njegova dobra i poslušna djeca. Odgovorni smo jedni za druge. Da se razumijemo: Krist nas ne potiče kako bismo išli u lov za tuđim pogrješkama i ogovarali ili klevetali druge, ili još gore ocrnjivali drugoga i veselili se tuđem zlu i nevolji. Nažalost poneki upadaju u napast to činiti. Bratska opomena o kojoj govori Isus nikada nije bila laka, a još manje ugodna. Danas se svaka osoba strogo ograđuje i ne želi da je bilo tko kontrolira ili opominje. U ime slobode savjesti nerado se primaju i dobronamjerni savjeti, a opomene se nerado slušaju. A ipak Isus govori da ne smijemo zatvoriti svoje oči pred očitim pogrješkama svoga bližnjega.

Nad očitim prjestupcima i pogrješkama svoga bližnjega moramo postupati jedino u Isusovu duhu velike ljubavi prema bratu čovjeku želeći mu vremenito i vječno dobro. Svaki čovjek i svaka žena određeni su za vječnu radost, za vječno blaženstvo u nebu. Svaka je duša otkupljena predragocjenom krvlju Kristovom, pa i ona koja se nalazi u smr-tnom grijehu, dragocjeni je dragulj, koji opran u krvi Kristovoj može opet zasjati u punoj Ijepoti i sjaju. Možda je potrebno budno oko da ga zamijeti i jedna ruka pomoćnica da ga podigne i pomogne mu na putu povratka i čišćenja.

Za svakoga katolika čovjek grješnik je subrat kojeg treba steći i pružiti mu ruku, otvoriti srce i pomoći mu povratak u zajednicu koju je uslijed svoje slaboće ili zloće ostavio, ili se otuđio. Kad god prilazimo ljudima i želimo im govoriti o Bogu i želimo im pomoći u njihovim duhovnim potrebama, onda najprije govorimo Bogu o njima, molimo se Bogu za njih, a tek onda kad smo molitvom i žrtvom pripremili put, onda otvorimo usta i srce. 

Ne zaboravimo: Mi ne pokazujemo svoje ljudstvo samo onda kad drugom pomognemo u teškoj situaciji, u bolesti, odnosno kad drugome spasavamo život, nego mi svoje ljudstvo pokazujemo i kad drugom pomognemo da izradi u sebi čovjeka, da sačuva poštenje, da dušu sačuva od propasti…

Današnje evanđelje želi nas potaknuti da pomognemo drugima da se zla otresu, da se očuvaju od duhovne propasti. Ne možemo pred Bogom biti mirne savjesti ako smo drugoga pustili da radi našega nemara, izgubi dušu.

Blago onom tko drugomu u nevolji pomogne. Još više blago onomu tko pomogne nekome da se sačuva od duhovne propasti…
Pred Bogom smo svi braća i sestre. Pavao nas upozorava da ne budemo nikomu ništa dužni osim da ljubimo jedan drugoga. Dužni smo ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe. Opominjimo se međusobno, pomažimo, suosjećajmo, priskočimo u pomoć, molimo i rastimo u svim krjepostima… Tako se najbolje borimo protiv grijeha i zla.

Svaki je od nas pozvan upozoriti brata i sestru, ako su na krivom putu da se ostave toga puta, jer će ih on sigurno odvesti u propast. Kada jednoga dana dođemo Bogu, on će nas pitati: zašto iz ljubavi prema njemu nismo opomenuli brata ili sestru koji su pogriješili? Vidio si da griješe, ali nisi ih htio opomenuti, jer si mislio da to nije tvoj posao.

Opominjimo braću i sestre iz ljubavi i nemojmo ih suditi. Sud pripada Bogu. Ako brat ili sestra ne poslušaju našu opomenu i ne promijenu se, mi smo učinili svoje radi Boga i radi ljubavi. U vrijeme Tome Mora, glasovitoga velikog kancelara engleskoga zloglasnog kralja Henrika osmog, živio je neki plemić koji je bio s Tomom u dobrim vezama, ali lakoumno živeći samo za ovaj svijet. 

 

Toma je bio čovjek žive i duboke vjere, zato je svog prijatelja često opominjao da promijeni život, pa da se obrati čineći pokoru za svoje grijehe. Ali lakoumni mu je plemić odgovorio: Budi miran! Za slučaj da bi nastala pogibao za moj život, ja trebam samo tri riječi i bit će mi sve oprošteno. Koje su to riječi, upitao ga je Toma. A on je odgovorio: „Gospodine, oprosti mi!“ Toma ga je ponovno opomenuo, neka se ne uzda previše u te tri riječi. Ali sve su opomene bile uzaludne.

Jednog dana je taj plemić veselo jurio na konju i morao je prijeći preko nekog mosta. Konj se je u jurnjavi najednom uplašio i tu baš na samom mostu jednim mahom zbacio je jahača sa sedla u rijeku.  Kako je voda bila nabujala, plemić je duboko zaronio. Uspjelo mu je izroniti jednom na površinu i opet je potonuo. lzronio je još jednom, ali sve što su čuli od njega dok se je borio sa smrću u vodi bile su sasvim druge riječi nego što je on govorio Tomi, a to su bile riječi proklinjanja. I nakon toga ga je nestalo u valovima, dakle završio je svoj život tragičnom smrću u grijesima. Đavao se presvukao u anđela te se u punom sjaju i poniznosti ukazao nekorn svetom redovniku pustinjaku. Kad mu se približio, prozbori mu: Ja sam anđeo Gabrijel i šalje me Svemogući Bog. Pustinjak mu uzvraća: Razmisli dobro! Vjerojatno si pogriješio. Mora da si poslan nekom drugome. Jer ja u cijelom svom životu nisam ništa tako dobra učinio da bih zaslužio posjet Božjega anđela. Nakon tih poniznih riječi, đavao je nestao i nikada više nije ni pokušao približiti se svetom redovniku pustinjaku, znajući da će proći kao što je i tada prošao. Poniznost i povjerenje u Boga ne priznaju ponude nikakvih velikih časti, pa makar to bila ukazanja, kao što je to bilo i u tom slučaju svetoga redovnika pustinjaka.

Božanski Spasitelju, daruj nam ustrajnu i strpljivu ljubav kojom ćemo znati svakome pokazati da nam je brat ili sestra. Oslobodi nas od ogovaranja, klevetanja i osuđivanja! Kad Ti od nas zatražiš da opomenemo Brata ili Sestru, daruj nam milost da se prije za njih pomo-limo, pa onda da im s ljubavlju i poniznošću ukažemo na propuste ili ono što bi trebali po-praviti. Učini, Isuse, da steknemo svoga brata ili sestru, a ne da ih izgubimo. Proslavi se Ti, Gospodine, u svakome od nas!

 

fra Petar Ljubičić