Evanđelje nam govori o tome kako je Isus sa svom odlučnošću žurno krenuo prema Jeruzalemu, jer sam je rekao da nije moguće da prorok umre izvan Jeruzalema. Oni koji su ga slijedili počeli su shvaćati da će se stvarno dogoditi ono što je navijestio s obzirom na svoj skori odlazak.

Upravo nas iznenađuje Isusova odlučnost. Već na samom početku puta doživljava protivljenja i neugodnosti. U jednom samarijanskom selu nisu ga primili upravo zato što je bio na putu za Jeruzalem. Vidjevši to, dvojica učenika Jakov i Ivan reagiraju žestoko. Ljuti mole ga da pošalje oganj s neba i selo uništi. Isus ih kori. To nije njegov način. Osvetu je Isus odlučno odbacio kao pogrješan način rješavanja konflikata. On je došao da spasi i pokaže nam put praštanja i ljubavi.

U isto vrijeme dok ide prema Jeruzalemu, Isus naglašava zahtjevnost apostolskog poziva. I nas koji smo njegovi učenici, koji ga želimo slijediti, Isus danas poziva da ga slijedimo korjenito, odlučno i temeljito.

Ali Isusovim stopama može ići samo onaj koji je pozvan od Gospodina. Nitko ne može svojim snagama slijediti njega, jer njegov put nije put ljudskih priznanja, populizma, put prvih mjesta u svijetu, već je to put koji svoju sigurnost nalazi u volji Očevoj kao Isus koji je do kraja ispunio volju Očevu na križu.

Isto tako, tko je pozvan od Gospodina da ga slijedi i naviješta njegovo Evanđelje, ne može misliti na to da u isto vrijeme bude zauzet drugim stvarima. Zapovijed: “Idi i navješćuj kraljevstvo Božje”, toliko je važna i pokretačka da ne ostavlja čovjeku prostora da se bavi stvarima ovoga svijeta.

“Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve”, znači: pusti da se stvarima ovoga svijeta bave ljudi koji pripadaju tom svijetu, a ti “idi i navješćuj” jer to je tvoja zadaća i nitko osim tebe ne može je izvršiti.

Slijediti Gospodina ne znači unaprijed stvarati neke velike programe kako ćemo to izvesti. Ne možemo reći “dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima”, dopusti mi da najprije završim studij, da sredim sve svoje poslove, “da se oprostim od svoga oca i majke, zatim ću te slijediti”.

“Elizej uze jaram volova i žrtvova ih. Volujskim jarmom skuha meso i dade ga ljudima da jedu”. Tim činom on je porušio sve mostove za sobom, ne može se više vratiti natrag, vratiti se kući; pobijedio je napast, umro je samome sebi. “Zatim ustade i pođe za Ilijom da ga poslužuje”.

Ako je netko pošao da slijedi Isusa, a plače za onim što je napustio, taj se zapravo nije odrekao svijeta, nego slijedi Gospodina podijeljenim srcem, “nije prikladan za kraljevstvo Božje”. Kako bi netko mogao nositi radosnu vijest, a u srcu biti nezadovoljan i stalno mrmljati.

Živimo, dakle, “po Duhu”, dopustimo da nas vodi on koji nas poziva da slijedimo Krista. Ne podvojenim srcem, ne proračunato, ne postavljajući uvjete. A Bog Gospodina našega Isusa Krista dat će nam da budemo njegovi pravi suradnici u naviještanju evanđelja, te tako zavrijedimo umrijeti s Kristom i živjeti zajedno s njime zauvijek.

Svaki je čovjek od Boga stvoren i pozvan za to da bude zauvijek sretan u vječnom blaženstvu. Ali svakom je čovjeku dana slobodna volja, kojom treba da se sam odluči kojim će putem krenuti kroz život: uskim i napornim, koji vodi u vječno blaženstvo, ili širokim i lagodnim, koji vodi u vječnu propast. Tragedija je čovječje slobodne volje u tome što svaki trenutak svoga života može biti izdajica svoga životnog poziva. Može kršiti Božje i crkvene zapovijedi, prezreti i odbaciti Božju ljubav.

Zašto neki suvremenici ne vjeruju u vječnu kaznu i pakao? Zašto ne žele ni čuti te neprijatne riječi, koje ih straše i uznemiruju? Jedan je od glavnih razloga taj, što ne vjeruju da postoji grijeh, i da je grijeh najveće zlo, što se može učiniti.

Kad grijeha nema, tad je sve dopušteno, tada po njima nema ni kazne za grijeh. Drugi je razlog nijekanje vječne kazne taj što se boje pogledati u svoju savjest. Nikada nijedan svetac nije nijekao pakla. Pakao niječu samo one duše koje su opterećene teškim grijesima, koji terete savjest i čovjeka uznemiruju. Da se takve osobe riješe grižnje savjesti, niječu postojanje pakla da dosljedno mogu i dalje mirno griješiti. One su slične vozaču koji na brzoj rijeci juri prema ponoru. Odložio je vesla, nikoga ne sluša nego mirno spava, dok odjednom ne dođe u hladni zagrljaj smrti.

Naš božanski Spasitelj Isus bio je blag, poštivao je tuđu slobodu. Ipak, kad je bilo potrebno, bio je izrazito oštar, nepopustljiv i bez nagodbi. On je bio zahtjevan prema onima koji su izrazili želju da mu budu učenici. Polovični i neodlučni ljudi ne mogu biti istinski sljedbenici, a kamoli i po zvanju propovjednici Isusova Evanđelja. Isus želi da njegovi sljedbenici moraju uvijek dati prvenstvo Kraljevstvu Božjemu. Nikako nije tražio od njih da budu bezosjećajni i da zanemare svoje najbliže. I on se ne samo za života brinuo za svoju majku nego se za njezinu sigurnost pobrinuo i pred svoju smrt i predao ju je na brigu apostolu Ivanu.

Isuse, pomozi svima prihvatiti Tvoj poziv, Tebe kako jedini Put, jedinu Istinu i pravi Život, da bi bili Tvoji istinski učenici, Tvoja braća i sestre! Budi svima nama prva ljubav, daruj nam svetu hrabrost ostaviti sve što ne služi širenju Tvoga kraljevstva! Hvala Ti, Isuse, što nas voliš i uvijek iznova zoveš. Daruj nam milost da se ponizno odazovemo. Amen.

 

Čudesno viđenje pomaže Feliksu

Mladić Felix je odlučio postati redovnik. Njegova majka je bila protiv. Nikako nije mogla za-misliti da njezin sin postane redovnik-svećenik. Plakala je svaki put čim bi sin samo spome-nuo to. Molila ga je i odvraćala od toga, ali sin je bio u svojoj odluci čvrst i uporan.

Svaki put kad bi ga majka odvraćala, odgovorio bi: „Majko, hoću spasiti dušu, želim osigurati svoje vječno spasenje. Želim postati redovnik jer me sam Bog zove!“

Majka konačno pristane i mladić uđe u samostan. U početku je bio silno revan i pobožan, ali malo pomalo pobožnost mu je hladila, te je postao umoran od svega. U međuvremenu majka mu umre i on se usrdno molio za njenu dušu.

I jednog dana imao je potresno viđenje. Pričinilo mu se da se nalazi na posljednjem sudu i to na lijevoj strani s prokletima, a njegova majka na desnoj strani s pravednicima.

Kad ga je majka ugledala s osuđenima, začuđena ga upita: “Pa zar se ti nalaziš među osuđenima? A nisi li ti otišao među redovnike da spasiš svoju dušu? Jadni moj sine! Što si učinio od posebnih milosti, koje ti je Bog udijelio?”

Kad je viđenje iščezlo, mladić je drhtao od straha i obećao da će potpuno promijeniti svoj život. Od tada je postao tako pobožan i revan da su mu njegova braća redovnici morali govoriti da ne bude tako strog prema samom sebi.

On bi odgovarao kako je to malo što bi trebao činiti. Ako nisam mogao podnijeti pogled svoje majke, koja me je prekorila i to u viđenju kako ću na sudnjem danu podnijeti strogi pogled Isusa Krista, kako ću podnijeti pogled pravednoga Suca na sudnji dan?