Talijanka Nuncija bila je najljepša djevojka u svom selu. Zaljubila se u mladića koji ju je uvjeravao: “Volim te i želim se s tobom vjenčati.“

Svečano su proslavljene zaruke. Bio je određen i dan vjenčanja. Ali, kad je mladić iskoristio lijepu djevojku – nestao je, i od te “velike ljubavi” ostalo je “ništa”. Lijepa Nuncija postala je tužna i šutljiva skrivajući svoju veliku bol.

“Dakle, ostavio te je” – rekao joj je otac. “Osramotila si i sebe i čitavu obitelj. Tu pogrješku moraš sama popraviti! Ubojstvom povrati čast! Naučit ću te kako se rukuje pištoljem.”

Uza sve njezino protivljenje, stravično je školovanje počelo. Djevojka je ubrzo naučila rukovati oružjem, ali se u isto vrijeme opirala zahtjevima oca te izvršiti zločin.

“Dosta! Dosta! Ne mogu to učiniti!” Djevojčino lice grčilo se od boli dok je teška ruka njezina oca ostavljala po njenoj koži crvene tragove. Jednoga dana, kada se maltretiranje tko zna po koji put ponovilo, u njenoj ruci pojavio se pištolj.

“Ti si me naučio ubijati! Ubit ću tebe!”

Prvi hitac ugušio je očev krik. Sljedećih pet pucnjeva označilo je kraj napolitanca Ćire Malarde. Šest hitaca prolomilo je tišinu predvečerja u selu Aversi. Nad njegovim mrtvim tijelom Nuncija, još uvijek u ruci s revolverom, izbezumljena od onoga što je učinila, uspjela je prošaptati: “Oprosti mi, tata, ali ti si me to naučio.”

† † †

Stravični zvuk ovih riječi u koje je smještena optužba jedne kćeri morao bi do dna potresti duše svih nas koji često i nesvjesno utječemo na odgoj mladih.

Oni žive u našoj nazočnosti i ne mogu se otresti načina našega života koji za njih postaje pravilo.

Za Rastimo u Gospodinu: fra Petar Ljubičić