Na spomen kruha naviru bezbrojne asocijacije.

Hrana, glad, dobrodošlica, debljina, siromaštvo, mrvice, ulomci…

Ako postoji priča koja simbolizira način po kojem nas kruh kao znak ispunjava i fascinira, onda je to svakako priča iz ovonedjeljnog čitanja, u kojem Isus hrani mnoštvo.

Kruh, kao simbol temeljnih ljudskih potreba i kao znak rada ljudskih ruku, uvijek nas odvodi u svijet ekonomije, politike i zajedništva. Ta je tema svevremenska i jednostavno neizbježna.

Kako nahraniti ljude?

To je i tema razgovora Isusa i učenika. Stvar je ozbiljna. U pitanju su ljudi. Velika masa ljudi. Gladnih ljudi. I tu se automatski nameće jedno pitanje. Ni malo ugodno. Ni malo naivno. „Što će se dogoditi ako masa ostane gladna?“

Ovo pitanje ne muči Isusa, ali muči svijet. Opterećuje poltičare, jer je to pitanje na tragu političkog pragmatizma. Političari su opsjednuti pitanjem: „Je li nešto korisno? Isplati li se? Koliki treba biti omjer uloženog u odnosu na možebitnu dobit?“. Uglavnom sve se vrti oko dileme: „Hoće li konačan cilj opravdati uložena sredstva? Hoće li dobiveni glasovi biti dovoljni?“

Sa aspekta politike ono što Isus radi, a to je služenje potrebnima, slabima, bolesnima, gladnima i odbačenima, jest čista politička naivnost. To je iracionalno i neisplativo. Političari će vam lako i brzo iskalkulirati da se konkretan trud oko nekoliko tisuća ljudi takvog društvenog profila jednostavno „ne isplati“. Bolje im je, umjesto kruha servirati niz velikih obećanja, jer veliko je pitanje hoće li ti ljudi uopće izaći na izbore, jer oni nisu njihovo „biračko tijelo“, ti glasovi ne dobivaju izbore, jer to nije „ciljana skupina“… itd… itd…

Ali mi znamo da Isus nije političar.

Isusu je do gladnih ljudi, a ne do glasova sitih birača.

Mnogi su analitičari Svetog pisma pokušali racionalizirati ovo Isusovo čudo. Uvijek ima onih koji čuda pokušavaju objasniti razumski. Albert Schweitzer je pisao da je svaki od prisutnih  bio apsolutno impresioniran Isusovom blizinom, pa su bili zadovoljni, i nisu osjećali glad iako su u biti bili gladni. Jedna druga teorija govori da su ljudi imali hrane sa sobom, ali su je skrivali jedni od drugih. Kada je onaj dječak ponudio svoj ručak, ta gesta je posramila ostale, pa su razvezali svoju prtljagu i hrane je bilo u obilju.

Sve ove teorije gađaju i ne pogađaju cilj. Čovjek kada mu spomeneš čudo očekuje spektakl. Senzaciju. Očekuje munje, grmljavinu. Očekuje vatromet. Neku pirotehniku. Ili barem dobar „light show“.

Ovdje, od svega toga, ničeg nema. Isusovo čudo je niz običnih, svakodnevnih poteza. Isus uzima kruh. Uzima ribu. Izgovara zahvalu Bogu. Lomi kruh. I dijeli onima koji su posjedali. Kroz najobičnija, svakodnevna djela, ljudi su se nasitili.

Nema magije. Nema vatrometa.

I preostalo je 12 košarica ulomaka.

I gdje je tu čudo?

Čudo je ipak u politici. Ne, nisam pogriješio. Čudo je u politici, ali ne u politici ovoga svijeta, nego je čudo u Božjoj politici. Jer Isusova politika nije politika vladanja nego je politika služenja.

Isus i nas poziva da prikupimo ulomke, jer kad se kruh lomi ostaju ulomci. U srcu Isusove politike, u žiži Isusove ekonomije jest želja da se ništa od onog bitnog ne izgubi.

Ali što je to bitno u ulomcima? U fragmentima?

Današnje društvo i njegova ekonomska politika počiva na logici akumulacije kapitla, a ne akumulaciji stvari. Stvari treba što češće odbacivati. Stvari koje su izišle iz mode, stvari kojima je istekao rok trajanja, stvari kojih smo se zasitili.

Bez obzira što mi jeli ili koristili čini se da nas ništa nije u stanju zadovoljiti za neko duže vrijeme, pa zato u nama postoji neprestana glad za novim. Pomoću oglašivačke industrije u nama se stimulira kratkotrajnost zadovoljstva. Čim ti nešto više nije po guštu – baci to. Ako to imaju i drugi – rješi se toga. Ako si to koristio prošlu godinu – kupi novo. Može se nama nešto ne znam kako sviđati, mi ćemo to ipak odbaciti, jer takva je naša kultura življenja.

Ono što je najgore jest činjenica da se ta nevjerojatna lakoća odbacivanja stvari sve više primjenjuje na ljude. Na stare i nemoćne, na bračne partnere, na djecu, rođenu i nerođenu. Teži se odbacivanju obitelji i svega onog tradicionalnog što je generacije, uz „koru kruha“, i održalo.

I što nam je činiti?

Jedino što je moguće jest prikupiti fragmente. Ulomke. Komadiće. Ostatke onoga što još u sebi nosi pečat Božje ljubavi.

Ovaj naš svijet troši silnu snagu u potrošno i generira ogromno bogatstvo za samo neke među nama, a s druge strane redovi pred pučkim kuhinjama sve su duži i masa na obalama Galilejskog, Tiberijadskog mora sve je brojnija.

Sve što je preostalo jesu ulomci, jesu fragmenti, jesu djelići ljudskosti i ljubavi. Sve ih je, nažalost, manje i manje. Baš zato ne smijemo dopustiti da se izgubi ni jedan jedini ulomak.

Kruh je oduvijek bio pitanje opstanka. Preživljavanja. On je tako načinjen da se lomi, trga, kida i da se dijeli. U ulomcima. Neki su ga pokušali rezati na „tanke šnite“, neki su ga htjeli zamijeniti kolačima, neki su ga sebično skrivali od drugih i znamo kako je sve to završilo.

Kruh se ne bere sa stabla, kruh se ne iskopava iz zemlje. On je djelo ruku. Kruh je znak zajedništva. Po odnosu prema kruhu znamo o kakvoj je civilizaciji riječ. Kruh nas čini ljudima. Ali tek kada ga dijelimo, kao što ga je Krist dijelio i kada čuvamo svaki njegov ulomak.

Isus ne traži od nas da mi riješimo pitanje „globalne gladi“ nego traži od nas da nahranimo jednu gladnu osobu. Kruhom našim svagdašnjim i radosnom viješću.

Između „12 košara ulomaka“ i pitanja kojeg je postavio Andrija, brat Šimuna Petra: »Ali što je to za tolike?“ nalazi se Isus. Nalazi se faktor, čimbenik, koji rješava svaku jednadžbu. Nalazi se onaj koji ima odgovor na sva naša pitanja i rješenje za sve naše potrebe.

Nalazi se – kruh života. Kruh koji se nesebično daje.

 

 

 Poslušajte audio emisiju

„uvijek nedjeljom“

IVICA URSIĆ

26. srpanj 2015.