Evo pred nama je još jedna zanimljiva i nadasve aktualna tema a tiče se onih bračnih parova koji dobiju od crkve pravo na “posebnu rastavu”.
Inače kad se govori o pojmu rastave u katoličkoj crkvi ne postoji taj slučaj izuzev jednog a to je upravo ovo o čemu želim pisati: rastava od stola i postelje. Što bi to bilo i kako se treba na ispravan način shvatiti saznat ćemo u nastavku.
Dakle, poći ću od one izjave koju su svi supružnici morali izgovoriti na danu svoga vjenčanja a ona glasi: “ja N. uzimam tebe N. i obećavam ti VJERNOST u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti; LJUBIT ĆU TE I POŠTOVATI U SVE DANE ŽIVOTA SVOGA. (Te se riječi uzajamno izgovaraju).
Sve je to lijepo i krasno kad u braku sve štima koliko toliko, kad se usprkos slabostima i grijesima stvari mogu ispraviti i poboljšati, ali što onda kad jednostavno više ne ide, kada je došlo do pucanja po “šavovima” kad se brak jednostavno “razbio na dijelove” i više ga se ne može “popraviti”.
Nemojmo zaboraviti donedavno je kod mnogih obitelji vrijedilo ono staro pravilo koje se tiče braka: “uprti pa do smrti (pod svaku cijenu)”. No, hvala Bogu, sve je manje toga. Iako čovjek (muškarac ili žena) u životu napravi krivi odabir, u Božjim očima, opet nije osuđen na vječnu patnju i trpljenje, tim više ako se stvar ni na koji način ne može ili neće popraviti.
Priznajem ne treba se rastavljati pod svaku cijenu i za bilo koju sitnicu, ali kad su u pitanju teške stvari kao npr. fizičko, psihičko ili duševno zlostavljanje ili neki drugi oblici neprimjerenog ponašanja bez imalo dobre volje da se stvar popravlja, onda ona druga ugrožena strana ima pravo na rastavu od stola i postelje.
Pod uvjetom da je brak valjano sklopljen i ne postoji ni jedan jedini opravdani razlog da ga se “poništi” proglasi ništetnim / nevažećim tada u pomoć priskače jedini preostali (pravnim rječnikom rečeno) lijek za taj brak. A to je upravo rastava od stola i postelje.
Dakle, ona osoba koja je ugrožena (bilo muška ili ženska) ima pravo zatražiti takvu vrstu rastave; što će reći od određenog momenta ta osoba više ne živi s problematičnim bračnim drugom. Ugroženoj se osobi pruža adekvatno utočište tako što više ne jede za istim stolom i ne dijeli postelju sa svojim problematičnim bračnim drugom.
To što više neće živjeti sa svojim zakonitim bračnim drugom ne znači da prestaje ono obećanje s vjenčanja „… obećavam ti vjernost… ljubit ću te i poštovati u sve dane života svoga.“ E tu je bit svega. Dakle, ako brak više ne ide u dvoje, onda Crkva kaže: „OK, možete se i rastaviti ali pod uvjetom, ako želite i dalje primati sakramente, da budete vjerni jedno drugome (drugim riječima ni jedna ni druga strana nema pravo u svoj život uvoditi neku ‘treću’ osobu).“ Automatski time počinje činiti preljub prema svome, pred Bogom, zakonitome bračnome drugu i tada sama sebi uskraćuje primanje svetih sakramenata ako što su sveta ispovijed i pričest.
Što se pak tiče djece tu se crkva ne želi petljati. Ako su djeca još uvijek maloljetna odluka se prepušta civilnom sudu i stručnim osobama da odluče kome će djeca pripasti dok ne postanu punoljetna ili se stvar drugačije riješi u njihovu korist.
Božji blagoslov!
fra Tomislav Svetinović
