Poznati katolik laik, Rajko Bundalo, prije svoga obraćenja bio je radiestezist. Gosp. Bundalo svjedoči o zlodušnoj pozadini radiestezije, kako je bio zaveden i kako je otkrio da se iza svega toga krije sotona kojega je poslije teško otjerati. 

Evo kako je mene mag zaveo i učinio radiestezistom. U svojoj velikoj nevolji, a na preporuku ljudi koji su mi željeli pomoći, doveo sam ga u svoj stan. Nakon svega što je napravio, videći u mojoj zbunjenosti da sam mu sasvim otvorio srce, reče: „Da izmjerim koliko imaš radiestetskih otkucaja.” Položio mi je ruku na rame i vrtio visak. A onda uskliknuo: „O pa ti imaš iznenađujuće puno otkucaja (rekao je i nekakav visoki broj koji sam zaboravio). Ti bi se mogao uspješno baviti radiestezijom. Ti imaš iscjeliteljske ruke.” I tako sam počeo. A moje su ruke prije toga sudjelovale u spiritizmu i Đavao je vidio već magiju na meni. Zato se mag obradovao, lukavo mi položio ruke na rame i, ne pitajući me za dopuštenje, izvršio inicijaciju. Moj prvi susret s viskom bio je sasvim drukčiji. Kad sam očekivao porod djeteta (tad još nije bilo ultrazvuka), kolega mi je svezao bračni prsten na konac da, držeći ga iznad unutarnje strane zapešća lijeve ruke gdje se mjeri puls, promatram oblik vrtnje po kojemu mogu dobiti odgovor na pitanje da li mi žena nosi žensko ili muško dijete. Taj kolega se bavio spiritizmom i njemu se prsten o koncu vrtio. A meni, kao zaboden kolac, mirno visio. Nikakvog dara radiestezije tada nisam imao. To je dokaz da je sada nada mnom bila izvršena inicijacija. Jer, čim sam primio visak u ruku, mimo moje volje i očekivanja, poput propelera silovito se zavrtio. Nakon mene, posebno je vrtio visak nad tjemenom baš toga moga djeteta nad čijim smo porodom vrtjeli bračni prsten o končiću. Jedino to dijete mi je bilo okovano nesigurnošću i imalo problema sa učenjem, sabranošću, spretnošću i razumijevanjem. Tek nakon ispovijedi i molitava otklinjanja, vratila mu se spretnost i bistrina. Mene je svojoj zagonetnoj praksi poučio vrlo poznati zagrebački radiestezist, „veliki vjernik” – kako su mi ga predstavili ljudi i kako se sam izvanjskom pobožnošću pričinjao. Poput njega, Isusu sam postavljao pitanja i čekao odgovor po visku. I brzo sam „napredovao” u toj mistici pa me upozorio da ne smijem tako brzo ulaziti u tajnu viska, jer da čovjek od toga može poludjeti. Kako može biti od Boga ono od čega čovjek može poludjeti? Ta misao navela me na oprez prema visku, iako sam još uvijek vjerovao kako je taj čovjek iskusan vjernik i da zna što čini.

Vrlo intenzivno sam se bavio radiestezijom. „Otkrivao“ bolesti, „podzemne vode“, „zračenja”, izgubljene predmete, nestale ljude, otkrivao kvarove na kućanskim aparatima…

Kao obraćenik, o duhovnome životu nisam ništa znao. Griješio sam iz neznanja. Strah od prijevare mi je ipak čuvao srce da sasvim ne potonem. Vjerujući Gospodinu da će mi otkriti istinu u svemu i da će me zaštititi od svake prijevare i zla, jer je moj Spasitelj, odlučio sam ići do kraja – dok ne saznam tko se to, zapravo, krije iza viska. Vrlo intenzivno sam se bavio radiestezijom. „Otkrivao“ bolesti, „podzemne vode“, „zračenja”, izgubljene predmete, nestale ljude, otkrivao kvarove na kućanskim aparatima… Čak sam doznavao mane i grijehe predaka ljudi koje sam prvi puta vidio i ti su ljudi začuđeno priznavali da su ti preci bili baš takvi. Zloduh znade s kime je kakav posao učinio, koga je u kakav grijeh zarobio. On je tužitelj braće, kaže Sveto Pismo, i zato vrlo rado razglašuje grijehe ljudske. A, jadni ljudi, misleći da je istina sve što im tko „pogodi”, daju srce lažnim prorocima i padaju pod vlast njihovih nečistih duhova. O, kako bih bio sretan da, po tome zlu, nisam nikada nikome ništa govorio! Jedanput, dok sam „pregledao” našu tajnicu i rekao joj: „Nešto ti s plućima nije u redu”, ona će: „Ne, meni su pluća uvijek bila zdrava; baš sam tu savršeno zdrava.“ I bila je toga dana zdrava, a već sutradan nije došla na posao; kroz čitav je tjedan bolovala od teške upale pluća; prvi put u životu. Rekla mi je kasnije: „Imao si pravo. Pogodio si!” A nisam pogodio, nego je vjerom prihvatila duhovno sjeme zloga proroštva pa joj se iz zle riječi razvila upala pluća.

 

Misionari zla

Prvi nered što ga čini radiestezist jest preturanje namještaja po kući i okretanje glave prema sjeveru. Kako namještaj, tako i dušu isprevrće. Svi koji su mu dopustili da to učini, postaju njegovi sljedbenici i zagovornici; neke vrste vjernici i misionari zla
Prvi nered što ga čini radiestezist jest preturanje namještaja po kući i okretanje glave prema sjeveru. Kako namještaj, tako i dušu isprevrće. Svi koji su mu dopustili da to učini, postaju njegovi sljedbenici i zagovornici; neke vrste vjernici i misionari zla. Bog nas je stvorio prikladne za život na svakome mjestu. Zdrava duša dobro spava na svakome mjestu; baš na svakome i svejedno joj je na koju stranu svijeta glavu okreće. Ni jednom djetetu ne škodi leći i spavati bilo gdje u stanu. Kad si zdrav, nemaš pojma da ti smeta nekakva strana svijeta ili nešto dolje duboko pod zemljom, nekakva „voda”. Ne priča se da mornari odreda obolijevaju od raka. To znači da ne zrači voda, nego Podzemlje, pakao. Taj duh govori kako je najopasnije okrenuti glavu na Istok. Naravno, tamo je Golgota; tamo ga je Raspeti Isus pobijedio. A tvrdi kako je najzdravije okrenuti glavu na sjever, ili zapad. Naravno, tamo su centri njegovih tajnih društava s vračarskim obredima protiv svih ljudi. Na sjeveru i sjeverozapadu je sva moć ovoga svijeta. Zbog njihovih obreda, važno im je da su glave okrenute na sjever, prema njima, kako bi im na tjeme izlijevali zlu vlast, jer tjeme je bitan dio tijela u svakoj duhovnoj praksi. Na njega se, polaganjem ruku, izlijeva duh. Kao što svećenik kod krštenja polaže ruke na glavu, tako i vračari „na daljinu” polažu dlanove i kruže smjerom vražjih šestica…

 

Visak je vražji rep u ruci

 Govoreći o opasnostima po zdravlje i život, radiestezist sije sjeme straha u dušu. Sve što posije u nju, to klija, raste i svoj rod donosi. Kaže: „Ne smiješ imati krevet ni stolicu na tome mjestu, jer tu je kobna točka s opasnim zračenjem.” Onda čovjek preskače ta izmišljena, nevidljiva mjesta. Ne koristi dijelove stana. Svaki dan razmišlja kako zlo boravi u njegovim prostorima i on ga se dannoć boji. Nekako se još snalazi u svome domu, ali ga u nepoznatu prostoru obuzima još veći strah, jer ne zna da li stoji, sjedi, leži na nekom smrtonosnom izvoru zračenja ili ne. Tako narasta strah, a strah je nevjera. On je kao potres pod zgradom, što trese dok je svu ne razljulja. Bavljenje viskom silno me izmučilo, a da nisam ni slutio da mi sve tadašnje nesreće dolaze od toga vražjega repa u ruci.

 

Kad se vrag poveže s čovjekom teško ga je otjerati

Kad se netko sveže vražjim umijećem, ne da se Vrag tako lako od njega otjerati. Za moje oslobođenje su molili jedan svećenik i jedan revni vjernik laik. Svjedoče da su, kroz taj tjedan molitve za mene, i sami podnijeli veliku muku. Htio sam se molitvom pripraviti za dogovoreni razgovor s njima. U žarkoj želji da doznam istinu i da se ne služim nikakvim zlom, molio sam Gospodina da mi raskrinka tko to zaista u mojoj ruci vrti visak. Tri puta sam poškropio svetom vodom sebe, prostor i visak, izmolio Vjerovanje, Oče naš…, Zdravo Marijo…, Slava Ocu… uz osobnu molitvu. Nakon toga sam izgovorio: „U ime Isusa Nazarećanina, moga Boga i Gospodina, kojemu zauvijek svoju dušu posvećujem, zapovijedam ti, duše, koji vrtiš visak da se očituješ tko si!“ I visak je, poznatim mi znakom odgovorio: „Sotona osobno!” Imao sam, naime, cijelo pismo tajnih znakova što sam ih u svojoj praksi razvio. Tri puta iste molitve i ista zapovijed. Tri puta isti odgovor: „Sotona osobno!” Pitam dalje, u ime Isusovo: „Je li se ikad po visku Isus objavio?” „Nikad!” – kaže. Bio sam zaprepašten. Kad su ona dvojica došla na razgovor, unaprijed im rekoh da sam otkrio kako je visak od zla, kako ga se odričem i odmah sam ga predao svećeniku da on njime učini što hoće. No, tih dana snašao me pravi pakao. Raskrinkani zloduh je očitovao sav svoj bijes uništavajući mi iznenada obitelj i odnose sa čitavim mojim rodom. Imao im je slobodan pristup, jer sam se viskom uglavnom za njih raspitivao. Taj bijes je najviše svjedočio protiv viska. Kasnije sam u manifestu jednog tajnog društva (OTO) vidio da je Franz Hartmann jedan od 36 njihovih najvećih maga u povijesti, a oni čvorovi, što ih radiestezisti spominju kao mjesta opasnoga zračenja, zovu se Hartmannovi čvorovi. Radiestezija je magijska praksa koju su neprijatelji Crkve, pod prividom Božjega dara i Kristove objave, unijeli među kršćane da ih duhovno opogane.

 

U visku je veliko zlo 

Nakon toga sam izgovorio: „U ime Isusa Nazarećanina, moga Boga i Gospodina, kojemu zauvijek svoju dušu posvećujem, zapovijedam ti, duše, koji vrtiš visak da se očituješ tko si!“ I visak je, poznatim mi znakom odgovorio: „Sotona osobno!”
Ipak je u raskrinkavanju viska bio najpouzdaniji posljednji test što sam ga proveo u kući čovjeka koji me radiesteziji uputio, lako sam nakon svih spoznaja da je u visku zlo, odbijao odvesti prijatelja, čiji je dječačić bolovao od strašnog neurodermitisa, prijatelj me preklinjao da ga, na njegovu odgovornost, odvedem tome razvikanome radiestezisti koji „sve pogađa“ i „sve liječi“. Rekoh u sebi: „Dobro, Gospodine. Bez Tvoga dopuštenja ne pada ljudima ni vlas s glave. Ti znadeš da ja u visak više ne vjerujem, ali Te molim da mi ga danas raskrinkaš na nov način i da zaštitiš moga prijatelja i njegovo dijete. U Tvoje Ime idem.”

 

Radiestezisti smetala krunica

U domu radiesteziste, sjeo sam malo postrani, izvadio Krunicu i počeo moliti Zlatnu, jer sam uz kratke zazive – Isuse blaga i ponizna Srca, učini srca naša po Srcu svome! – mogao pratiti njihov razgovor i promatrati reakcije radiesteziste na molitvu. Ako su visak i Krunica istoga Božjega Duha, mora susret uranjati u mir! Ako to nisu, mora nastati neki duhovni nered. Pred Duhom molitve pravome Bogu, moraju se zlodusi uznemiriti i nemirom raskrinkati. Radiestezist je isprva pošao viskom ispitivati koliko je Krunica sveta, divio se, ljubio je. Tako je vrijednost i moć viska uzdizao nad svetu i neprocjenjivu moć Krunice. Ali kako sam ja molio prvenstveno da Gospodin zaštiti od svakoga zla moga prijatelja i njegovu obitelj, počeo ga je obuzimati izraziti nemir. On, koji slovi za nepogrešiva pogađača istine o svemu, najednom nije ništa više istinito rekao. Tražio je sliku obitelji i prijatelj mu je dao. „Ovo je tvoja ženica.“ – veli. „Ona je tako draga i sveta. Ona se ne da iz Crkve van.“ „Ne.“- reče prijatelj. „Ona se ne da u Crkvu.“… “Ovo je tvoj stariji sin. Oh, on je sad pubertetlija, živi vraščić. S njime imaš velikih problema.” „Ne.” – reče prijatelj. „On je kao curica, povučen i stidljiv. Ne izlazi iz kuće, iako bih ja volio da ima neko društvo.”…“Ovo je tvoja kćer. Krasna djevojčica. Privržena mami.” Reče prijatelj: „Ne. Ona ne želi ni spavati u kući. Stalno traži da ide k svojoj prijateljici.“…”A ovo je vaše sunce maleno; anđeo mali. On vam je najzdraviji u obitelji.”…“Ne.” – reče prijatelj. On je teško bolestan i radi njega sam vam došao.”…“Dobro, dobro, dobro… Zadržat ću sliku pa ću ga na daljinu liječiti.” – reče. Zatim se bijesno okrenu k meni, uprije prstom u Krunicu i povika: „To može ubiti! To može ubiti! To može ubiti!…“ Preneražen, ali i radostan zbog duhovnoga očitovanja, rekoh mu blago: „Koga krunica može ubiti? Samo moć zloga duha može razoriti. Ona ne ubija već oslobađa duše… Ma, razgovarajmo iskreno. Ti si me poučio visku. Ja sam otkrio da po visku govori Sotona, a ne Krist. Zato sam ga ostavio. Ti kažeš da podzemne vode uzrokuju svojim zračenjem rak, je li?”…“Da. To može biti vrlo opasno.” -reče… „Kako to da mornari ne obole od raka, a čitav radni vijek provedu na onolikom bezdanu vode?”…“Pa, naravno, da se tu ne radi o vodi.” – reče. A maloprije je tvrdio drukčije. Dakle – laž. „O čemu se onda radi?” – upitah. „O Đavlovoj mreži bačenoj na svijet.” – reče. „I što ti s tom mrežom radiš?”… „Kažem ljudima gdje je, da se sklone s tih mjesta da im ne naškodi.” – reče… A ja mu na to: „Vidiš, a naš svećenik, blagoslovom stana, istjera Đavla pa mi na svakome mjestu zdravo i mirno spavamo.”… „Interesantno.

 

Problemi se nižu iz godine u godinu

Nedavno me zvala jedna obitelj kod koje sam razmjestio krevete prije dvije godine. Imala je velikih zdravstvenih problema. Ali sad je Đavao toliko išarao stan da nisam znao gdje bih više razmjestio krevete.“ Žalosno, lako je slušao istinu, nije ju čuo. Ništa iz našeg razgovora nije shvatio, jer mu je zloduh zamračio pamet da ne razumije i da se ne spasi. I danas on vrti vražji rep u ruci i tvrdi da u ime Isusovo liječi. Ne znam da li svjesno kao neki drugi lažni iscjelitelj koji je poznat kao čovjek koji “uz pomoć Isusa” čudesno liječi. A jednome mome poznaniku, kojega je zvao na suradnju, jer se i ovaj ne drži prave vjere nego je izmiješao kršćanstvo i antropozofiju, na pitanje: „Ima li to tvoje liječenje kakve veze s Kristom?”, otvoreno odgovara: „Nemam ja s Kristom ništa! Ovo moje spada u tibetansku magiju. Ja uopće ne iscjeljujem ljude. Moj je zadatak da lovim duše. Ali kako bih ih dobio ne govoreći da ih iscjeljujem. Moja iscjeljenja su privremena.“ Naravno, u kršćanskom kraju, laž kaže: „Uz pomoć Isusa čini čudesa.“

 

Dva zanimljiva slučaja koja su raskrinkala zloga duha viska

Još ću ispripovjediti dva zanimljiva slučaja koja su raskrinkala zloga duha viska i mislim da će ti biti dovoljno, ako zaista tražiš istinu. Dogodilo se to u mojoj kući. Otkrio sam viskom Hartmannova čvorišta u svakoj prostoriji svoga doma. I ona su se poklapala sa onim istim mjestima koja je pokazao taj moj učitelj radiestezije. Svaki put, kada ih potražim, nađem ih na istome mjestu. Međutim, moj kum iskreni katolik, Bogu vjeran čovjek, jednom, sjedeći u mome boravku, reče: „Hajde sada nađi gdje su ti ta opasna čvorišta.” Ja rutinski pođoh na već poznato mjesto, ali visak podivlja. Vrti se u svim smjerovima i ništa konkretno ne pokazuje. Nisam shvaćao što se događa. Tada mi kum reče: „Upitaj ga ima li ih sad u tvojoj kući.“ Ja upitah, a visak odgovori da ih nema. Još sam više bio zbunjen. Navodno se ničim ta čvorišta ne mogu ukloniti, tvrde neki radiestezisti. Drugi pak stavljaju vračarske „blokade“ i time samo umnažaju veze s Đavlom. Kum nastavi: „Upitaj ga je li to zato što je sada ovdje prisutan Duh Sveti.“ Ja upitah i visak potvrdi. Tada mi kum reče da je on molio Duha Svetoga da izagna svako zlo iz ovoga prostora i da nam otkrije istinu. Gdje je iskrena molitva Bogu, tu je Duh Sveti već prisutan. Drugi događaj se zbio u jednome samostanu časnih sestara. Toga istoga radiestezistu je časna majka uvela u samostan da sestrama rasporedi krevete, a jedna od sestara, koja je znala za ovo moje iskustvo, sablažnjena upita: „Što to radite, majko? Što će vam to?…Dovedite ga u moju sobu pa nek pokaže gdje su štetna zračenja u mojoj sobi.” Tada radiestezist, neprestano buljeći u visak, uzviknu prilazeći njezinim vratima: „Oh, ne! Tu se moli.“ Vlastita ga usta raskrinkaše.

 

Rašlje 

O čemu se tu radi? O nečemu što je čudno, do kraja neobjašnjivo – sva objašnjenja su samo vjerojatna; pretpostavke. Svaki rašljar nerado pristaje na provjeru potječe li njegova sposobnost od dobra ili od zla. Oholica se želi po nečemu razlikovati od drugih ljudi. Jedva dočeka takav “dar”. Po njemu postaje poznat i bogat pa ne pristaje na provjeru, bojeći se gubitka. Oholost je zlo. I Isusu je Sotona nudio slavu i bogatstvo. Zloduh bježi od Istine; zato se opire provjeri. Naime, tko god se dotakne magijskoga čina, znao on to ili ne, zarobljava ga Đavao, te više nije svoj niti mu je volja slobodna u odnosu na dobro i zlo, već mora biti rob svoga grijeha.

Postoje aparati koji registriraju elektromagnetske silnice. Kada bi se kod rašljara stvarno radilo o takozvanim prirodnim pojavama (iako je to loš izraz materijalističke svijesti koja negira postojanje Boga i duhovnoga svijeta), onda bi bila dovoljna mjerenja neživim aparatima, a ne živom dušom. No, ako rašljara aparat ne može zamijeniti, siguran sam da se ne radi o takozvanim prirodnim silama, nego se radi o duhu, jer duh je onaj koji ljulja čovjeka i predmet u njegovim rukama te naizgled je samo da po predmetu govori. Pogledajte dobro, kod rašljara se ne ljuljaju samo rašlje, nego se ljulja čitav čovjek. To ljuljanje dolazi iz nutrine. Mikropokretima tijela, proizvodi pokrete onoga što mu je u ruci. Taj isti predmet ne bi se sam od sebe na tome mjestu vrtio, nego se vrti tek kad se rašljar njime služi. Ne vrti se u rukama svih ljudi, nego samo u rukama medija. To se smatra darovitošću. Ako je to darovitost, a ne opća pojava, od koga onda dolazi takav dar? Takvo ljuljanje je djelo duha; kao što čaša ne kruži stolom u svim kuhinjama niti se stolovi odižu od zemlje u svim stanovima, nego se to zbiva samo u obredima spiritizma, u prisutnosti osoba koje su dušu predale Sotoni sudjelujući u njegovim duhovnim formulama i ritualima.

Rašljarstvo spada u isti fenomen kao i visak.

 

Rajko Bundalo