Sigurno ste u životu nešto izgubili. Nizali molitve sv. Antunu kako bi pomogao naći izgubljenu stvar. Dogodilo se čudo, našli ste i velika je radost ušla u srce. Tražili ste to nešto jer vam je bilo neophodno: ključeve, novčanik, odvijač, dijete! Međutim, kad je bila u pitanju neka sitnica poput jedne lipe ili neka bumbačica, onda ste sigurno odmahnuli rukom. To je normalno, ali ne kod Boga.
Bogu je važan svaki detalj i svaka sitnica zato što ljubi. Nije riječ o predmetima svakodnevne uporabe, nego o čovjeku. Lukino evanđelje u petnaestoj glavi otkriva Milosrdnog oca. To je Tata koji ljubi svoje dijete i poput majke brine za njega. Mi dok čitamo ili slušamo tri prispodobe o izgubljenoj ovci, o izgubljenoj drahmi te o izgubljenom sinu, znamo da će završiti kao happy and. Ništa više ne očekujemo niti se nadamo. To naše znanje čini nas pomalo ravnodušnima. Tko bi ostavio sve što posjeduje i tražio ono nešto izgubljeno?
Moram priznati da se naježim od straha kad čitam proroka Ezekijela, koji opominje izraelske pastire zbog izgubljenih ovaca: Nemoćnih ne krijepite, bolesnih ne liječite, ranjenih ne povijate, zalutalih natrag ne dovodite, izgubljenih ne tražite (Ez 34,4). Znamo da je grješnik ono izgubljeno. Farizeji koji su se smatrali čistuncima zazirali od grješnika smatrajući ih isključenima iz Božjeg milosrđa. Osjećaš li da te tvoj pastir traži kada zalutaš, kada te više ne vidi u svom stadu? Imaš li takav osjećaj? Svim pastirima koji ne traže ovce Bog poručuje: Ja ću ih sam potražiti (usp. Ez 34,16).
Bogu je upravo ta jedna izgubljena najvažnija. Bez obzira je li to izgubljena ovca ili izgubljena drahma, odnosno vrlo sitan novac, ili pak izgubljeni sin iako grješnik i odmetnik, Bog ljubi. To su tri scene izuzete iz svakodnevnog života koje Isusu koristi kako bi nam ukazao na Milosrdnog Oca. Bog se ne gadi grješnika, nego grijeha. Sin Čovječji je došao među nas spasiti izgubljeno (usp. Lk 19,10).
Riječ izgubljeno (grč. apololos) pojavljuje se sedam puta u te tri prispodobe. To je u židovskom shvaćanju poseban broj. Govori nam to samo jedno: Bog je uvijek spreman tražiti ono izgubljeno, svakoga tko je odlutao pa bio on i odbačen u očima drugih, ismijan ili zazivao sablazan zbog javnog grijeha. Bog je milosrdan jer ljubi. On je ljubav i svatko ima priliku. Odluka je na tebi! Sve možemo izgubiti u očima ljudi, ali nikada nećemo biti u Božjim očima. No, odluka je uvijek na nama.
Moguće da se ne osjećaš poput izgubljene ovce ili drahme ili sina i možda bi se radije poistovjetio s onim devedeset devet ovaca koje mirno stoje, ili devet drahmi koje mirno leže u nekoj kesici ili jednostavno poput starijeg brata koji je uvijek s ocem. Ne znamo kako su se osjećale ovce koje je napustio pastir tražeći onu jednu neku izgubljenu, ali znamo kako se osjećao stariji brat. On je bio tužan što je otac našao (ipak pomalo i neočekivano!) izgubljenog sina. Možemo zaključiti da je bio i ljubomoran. Nije ušao na gozbu! Nije bio sudionikom radosti oca. To je tužno! Možda ne moliš za spasenje drugih je misliš: A, što ću im ja, jer i onako sami izabiru. Možda i sam nisi radostan sam sa sobom kada odlaziš tužan iz ispovjedaonice jer nemaš iskustva oprosta… Jednostavno ne osjećaš da bi se izgubljeno moglo pronaći.
Pomoći će nam još jedan odlomak iz Ivanova evanđelja. Isus nakon blagovanja umnoženog kruha govori svojim učenicima: Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne (6,12). Ta riječ ne propadne zapravo znači ne izgubi se.
Možda misliš da si čistunac ponosan na svoja dobra djela jer ne griješiš kao što drugi griješe i zato se zatvaraš prema nekim ljudima. Shvati da je ono izgubljeno zapravo pronađeno. Možda si na dnu svojih slabosti i grijeha i misliš da nema više za tebe pomoći. Osjećaš se zapravo poput nepotrebnog ulomka. Znaj, Isus želi da ni jedan ulomak ne propadne, ne izgubi se. To je razlog za radost i poziv na obraćenje.
