Proroci su ti koji izgrađuju Crkvu. Po krštenju smo svi postali dionicima proročke službe. Prorokovati znači čuti, prepoznati i posredovati Božju poruku onome kome je namijenjena. Tu poruku prenosimo ne samo riječima, nego mnogo više djelima. Budući da smo mi kršćani „ovce koje poznaju glas svog pastira”, a ne samo njegov nauk, dužni smo onima koji trebaju baštiniti spasenje biti prorocima.
Biblija je prepuna primjera proroštava. Prorokovati u prvom redu ne znači proricati buduće stvari, već znači govoriti umjesto nekoga drugoga. Prorokovati u Božje ime znači govoriti umjesto Boga za nekoga. Proroci i oni koji imaju dar prorokovanja najčešće opominju, uzdižu i tješe (1 Kor 14, 3), ukazuju na Božje milosrđe i ljubav (KKC #218), no isto tako i naviještaju ono što Bog želi da se u budućnosti dogodi (KKC # 2115). Proroci izgrađuju Crkvu (1 Kor 14, 4).
Znamo kakve su učinke riječi naših roditelja imale na naše živote. Riječi našeg Stvoritelja mogu imati daleko snažniji učinak u našim životima. Te su riječi poput gorušičina zrna koje padne u dobro tlo i polako raste. Iz tog stabla nastane drvo u kojem se čak ptice nebeske mogu gnijezditi. Proroštvo je kao neki putokaz kojim se naša duša kreće. Riječi proroštava su kao svjetla na našem putu prema ispunjenju svrhe za koju nas je Bog stvorio.
Uzmimo primjer kralja Davida. On je svakako jedan od najpoznatijih biblijskih likova. Bog ga je odabrao između njegove braće, te je poslao proroka Samuela da ga pomaže za kralja umjesto Šaula. David je za kralja pomazan kao mladić mnogo godina prije nego će stvarno postati židovski kralj. No, u Božjim je očima on bio kralj od trenutka pomazanja. Riječi proroštva koje je Samuel izgovorio pripremale su Davida za ono što ga je čekalo kao kralja, isto tako davalo mu je snage da izdrži sve kušnje i napore, te da ne odustane od poziva koji je primio. Proroštva nikako nisu samo dokaz da Bog vidi unaprijed, već su ona potrebna snaga onima kojima su izgovorena da nadvladaju prepreke sumnje, straha i nevjere. Osobno sam primio određen broj proroštava koja su u trenutku kad su izgovorena izgledala potpuno neostvarivima. Navest ću jedno od njih.
Na početku devedesetih, kad su u Hrvatskoj računala bila povlastica malobrojnih ljudi, u jednoj mi je molitvi Gospodin progovorio kroz jednu osobu otprilike ovako: «Gospodin će ti dati da napraviš nešto poput male gramofonske ploče. Ta ploča neće biti crna nego će biti bijela i neće biti za gramofon. To što ćeš napraviti bit će poslano u cijeli svijet». U to vrijeme nisam mogao ni pretpostaviti što bi to moglo značiti. Nakon određenog vremena, svi koji smo to proroštvo čuli, zaboravili smo ga. Desetak godina kasnije, bio sam od Duha nadahnut da se napravi kratki dokumentarni film o Katoličkoj karizmatskoj obnovi, budući da su mnogi vjernici smatrali kako je Karizmatski pokret nepriznat od strane Crkve.
Film sam napravio u suradnji s uredom Međunarodne službe katoličke karizmatske obnove iz Vatikana. Moram napomenuti da tada apsolutno ništa nisam znao o tome kako se rade dokumentarni ili bilo kakvi drugi filmovi. Došao sam u njihov ured kako bih im predložio da oni takvo nešto učine. Zbog mog slabog poznavanja engleskog jezika u to vrijeme, ja sam jednostavno pogrešno shvatio što se od mene očekuje. Ne znajući, prihvatio sam da sve organiziram i financiram. No, te sam činjenice saznao tek u jednoj e-pošti koju sam naknadno dobio. Našao sam se u vrlo teškoj situaciji koja je u jednom trenutku čak postala bezizlazna. Naime, trebao sam otići u Rim i odnijeti novac za troškove redatelja koji nimalo nisu bili mali. Ja taj novac nisam imao te sam odlučio od svega odustati. Bio je ponedjeljak ujutro, molio sam i rekao Bogu: «Kad ja nešto naručim, onda to i platim. Budući da si ti naručio, a ne plaćaš, ja odustajem.» Na mene se spustio mir i bio sam nekako sretan što sam se ‘izvukao’. Mislio sam da ću nastaviti jednog dana kad financijska situacija bude povoljnija. Tad sam odlučio učiniti nešto što u to vrijeme nisam činio – otići na kavu u jedan skupi restoran. U restoranu sam susreo jednog prijatelja kojeg duže vrijeme nisam vidio i koji ništa nije znao o onome što radim. On se silno iznenadio kad me vidio. Tog je jutra molio i prvi put u svom životu jasno čuo glas Duha Svetoga. Zbog toga je i on odlučio učiniti ono što nikad prije nije uradio – doći na kavu u taj skupi restoran. Iznenadio se kad me ugledao u restoranu jer mu je Duh Sveti to jutro jasno rekao: «Reci Josipu da sutra ide u Rim!» On nije znao o kojem se Josipu radilo, već sam ja jednostavno bio prvi Josip kojeg je on nakon molitve sreo. Shvatio sam poruku i uz pomoć fra Remigija otišao u Rim. Taj je moj prijatelj kasnije silno financijski podupirao izradu filma. Kad smo konačno završili film i stavili ga na DVD, sjetili smo se proroštva. DVD je bio točno opisan u proroštvu. U to vrijeme nitko još nije ni sanjao o DVD-ima. Film je obišao cijeli svijet, prikazale su ga mnoge televizije, a danas je vrlo važan u evangelizaciji Kine.
Proroci i proroštva izgrađuju Crkvu. Kad je propovijed u Duhu Svetome tada je ona zapravo proroštvo, odnosno izravan govor Boga slušačima propovijedi. Bog je tu potpuno suveren i može se poslužiti bilo kojim čovjekom da kroz njega progovori – pa čak i životinjama (KKC #785). Sjetimo se samo Bileamove magarice (Br 22, 30) ili Herodova govora kad mu je mnoštvo klicalo jer su znali da je Bog preko njega govorio (Dj 12, 22-23)!
Osobno nisam studirao teologiju, ali sam do sada propovijedao i molio u velikim europskim katedralama i crkvama, primjerice, u Budimpešti, Londonu, Dublinu, Innsbrucku, Lavovu. Također, imao sam priliku propovijedati u Jeruzalemu, na Genezaretskom jezeru, u Sjevernoj i Južnoj Americi. Bog me toliko počastio da sam u nekim katedralama vjerojatno jedini ja kroz čitavu njihovu povijest postojanja imao priliku izravno i neposredno moliti za ozdravljenja i čudesa! Na prvom seminaru duhovne obnove na kojem sam primio silu Duha Svetoga, primio sam i proroštvo da će me Bog slati u razne dijelove svijeta da propovijedam i molim za bolesne. Više sam puta bio u situaciji da propovijedam doktorima teologije i Duh Sveti je održavao obećanje da će on govoriti kad ja neću znati što reći. Proroštvo koje je tada izgledalo potpuno neostvarivo već se uvelike ostvarilo.
Možemo samo zamisliti koliko smo puta u svom životu čuli Božji glas, a da ga ili nismo prepoznali ili smo ga na svoj način interpretirali – gledajući vlastite ljudske mogućnosti i ne pouzdajući se u Božju svemoguću moć. Često mislimo da nismo važni i da Bog sam po sebi čini da se stvari događaju. Nema veće zablude od te. Ako je On taj o kojem ljudska povijest isključivo ovisi, onda se iz pokvarenosti svijeta nikako ne da iščitati njegova ljubav i pravednost. No, istina je da je On nama ljudima dao slobodnu volju i da svijet želi mijenjati u suradnji s čovjekovom vjerom. Vjera dolazi i od mogućnosti slušanja Božjeg glasa ljudi koji imaju pouzdanje da Bog čini po njima ono što od njih očekuje.
Upravo su sedam darova Duha Svetoga svojevrsni Božji govor upućen nama koji ih često ne prepoznajemo kao takve, pa im ni ne dajemo dovoljno pažnje. Iako su oni izričaj izvanredne Božje intervencije u naše živote, predstavljajući očitovanje njegove božanske moći, prečesto ih shvaćamo kao nešto ljudsko i nismo naučeni prepoznavati ono što nam Bog kroz tih sedam darova svakodnevno govori. Ovce njegove poznaju njegov glas i idu za njim. Ostali samo čuju taj glas, ali ga ne prepoznaju.
Josip Lončar
