U trenutku kada sam to učinila, nešto je u meni umrlo… Nisam razumjela svoje stanje sve dok mi svećenik nije pojasnio da sam, učinivši preljub, učinila samoubojstvo duše.

Imam 24 godine. Četiri sam godine u braku i imam dva predivna sina. Do 20. ožujka ove godine (2009.), u mom životu nije bilo mjesta za Boga. Bila sam kršćanka, no moje se kršćanstvo svodilo na odlazak u crkvu kako bih taj teret „skinula s vrata“. Odlazak na Misu bio je za mene kao odlazak u kino: otišla bih, poslušala što svećenik ima za reći, i to je bilo to. Nakon svake ispovijedi primala sam svetu Pričest, ali potpuno nedostojno.

Naime, u ispovijedi sam Bogu pripovijedala bajčice… Govorila sam ono što je za mene bilo ugodno. Ta kako – pred tamo nekim svećenikom, običnim čovjekom – priznati iskreno svoje grijehe?… Po izlasku iz crkve, tješila bih se, kako je to sad gotova stvar i dosta…

Dana 20. ožujka, zahvaljujući Božjoj milosti, doživjela sam iskreno obraćenje. Pristupila sam sakramentu pomirenja, po prvi put priznajući iskreno svoj veliki i tako bolni grijeh – da sam prevarila svog muža. Isprva mi se činilo da je među nama sve dobro. Razumjeli smo se i bez riječi. „Dogodilo“ se dijete, a potom je uslijedilo, razumije se, i vjenčanje.

Tri godine kasnije još jedan dar majčinstva. Radili smo, brinuli se o djeci, voljeli se čistom bračnom ljubavlju. Prošli Božić donio je naglo prekretnicu. Muž je prestao razgovarati sa mnom, odnosio se prema meni kao da me nema. Nisam razumjela zašto se tako ponaša. Nije bilo svađa, nikakvih objektivnih razloga…

Tada sam saznala da u njegovu životu postoji druga žena. Ušuljala se poput uljeza u naš život, oduzela nam radost i uzajamno povjerenje. Strašno je boljelo…

Dugo sam plakala, postala obična ljudska olupina… Tada se još nisam obratila Bogu. Nisam upravila svoje oči, nisam zavapila: „Bože, spasi našu ljubav!“… A onda sam upoznala nekog… Bio je to zabavan, mudar i tako razuman muškarac. U potpunosti me shvaćao. Nakon tri tjedna komunikacije u virtualnom svijetu, dogovorili smo susret. I tada se dogodilo: prevarila sam muža s kojim me je Bog vezao svetim bračnim savezom… Naivno sam vjerovala da ću osjećati zadovoljstvo, da ću se osjećati bolje ako to učinim. Ipak, nije bilo bolje – bilo je puno gore…

Tog trenutka u meni je nešto umrlo. Nisam razumjela svoje stanje sve dok mi svećenik nije pojasnio da sam, učinivši preljub, učinila samoubojstvo duše. Za vrijeme ispovijedi po prvi sam put istinski, iskreno žalila zbog grijeha.

Bila je to ispovijed puna kajanja. Ispovjednik me je mirno slušao i napokon rekao: „Tebi nije potreban muškarac, ti trebaš Boga kojem se uvijek možeš obratiti, koji će svećenika. Upravo njegovim posredovanjem Bog mi je otvorio oči. Danas znam da sam za Isusa jedna, važna, i neprocjenjiva. On me nikada nije odbacio. Ne želim više griješiti, pa ipak, ako se i dogodi da jednom siđem s Božjeg puta, On će me čekati. Sotona ima veliku moć. Vidite, svojim grijehom egoizma ranila sam, ne samo svoju obitelj, već i muškarca s kojim sam počinila preljub. Oni također trpe zbog mene. Jedan grijeh ranio je i povrijedio tolike ljude…

Sada se vraćam Bogu, osjećam njegovu snagu i ljubav. Preda mnom je još jedan velik i težak korak. Moram sve priznati svom mužu. Znam, bit će vrlo teško, ali se pouzdajem u Božje milosrđe i vjerujem, da će mi Isus pomoći. Ne želim osuđivati svog muža, proklinjati… Bog mi je iskazao veliku milost – oprostila sam. Da, muž je prevario mene prvi, no razumijem i svoju krivicu – nisam učinila ništa što bi možda moglo spasiti našu ljubav. Izabrala sam jednostavniji put – vratila sam milo za drago…

Sada vidim da sam velika grješnica. Pomalo se vraćam svom Učitelju. Da! Želim biti Isusova učenica, želim da me On vodi kroz život. Znam da je to dug put pun sotonskih zamki, no vjerujem da ću, s Božjom pomoći, sretno stići k cilju. Želim da Isus zauvijek bude sa mnom, da me čuva od svakog pada. Danas mogu mirne savjesti reći da ljubim Isusa, da želim njegovu blizinu i da ga uvijek iznova ustrajno tražim. Otvorila sam Bogu vrata svog života i ne želim da On u njemu bude samo gost. Živim već 24 godine, a tek sam 21. ožujka 2009., po prvi put u životu, iskusila otajstvo svete Mise, to čudesno stanje u kojem osjećaš neizmjernu Božju blizinu.

Draga Redakcijo! Žarko vas molim da objavite moje pismo. Neka ono bude upozorenje svakom bračnom paru, neka bude opomena kako je jednostavno pasti u zamke Zloga, kako je jednostavno povrijediti drage nam osobe, zaboravljajući da Božje kraljevstvo treba graditi prvo u vlastitim srcima.

Draga braćo i sestre, vi koji ste povezani svetim bračnim savezom! Molite zajedno, idite zajedno u crkvu, zajedno pristupajte sakramentima pomirenja i zajedno pristupajte Stolu Gospodnjem. Povjerite svoj brak, svoju djecu, cijelu obitelj Milosrdnom Isusu! To je neizmjerno važno kako biste mogli graditi svoju obiteljsku Crkvu.

Budite uvijek s Kristom u dobrim i lošim trenucima i uspjet ćete nadvladati sve sotonske kušnje.

Sada sam sretna. Ljubim Boga i do kraja svog života želim ustrajati u toj ljubavi. Znam i da mene Bog ljubi i da će tako biti zauvijek. Neovisno o tome koliko ću još puta sagriješiti (iako to ne želim), uvijek ću se moći vratiti Njemu, a On me nikada neće odbaciti. Uvijek će me zagrliti! Bog nas sve ljubi najsnažnijom ljubavlju na svijetu. Za takvu ljubav vrijedi živjeti! (N.N.)

Ovo je izvadak iz knjige “Primjeri koji potiču, privlače, hrabre i opominju – fra petra Ljubičića”.
Dopuštenje autora za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.rastimougospodinu.com