Draga braćo i sestre, dobar dan!
Prošle srijede slušali smo prispodobu o sucu i udovici, o potrebi da molimo ustrajno. Danas nas Isus, uz pomoć druge usporedbe, želi poučiti ispravnom stavu s kojim treba moliti i prizivati Očevo milosrđe. Kako treba moliti. Pravo raspoloženje za molitvu. To je usporedba o farizeju i cariniku (usp. Lk 18,9–14).

Obojica uzlaze u Hram na molitvu, ali se ponašaju na sasvim različit način, postižući tako suprotne ishode.

Farizej moli «uspravan» (r. 11) i upotrebljava mnoge riječi. Da, njegova je molitva zahvala upravljena Bogu, ali u stvarnosti je to hvalisanje vlastitih zasluga, uz osjećaj nadmoći u odnosu na «druge», koje naziva «grabežljivci, nepošteni i preljubnici», kao na primjer – i pokazuje na onoga drugoga koji je bio ondje: «ovaj carinik» (r. 11). No, upravo je tu problem: farizej moli Boga, ali ustvari gleda na sebe. Moli samoga sebe. Umjesto da pred sobom ima Gospodina, on pred sobom ima zrcalo. Iako se nalazi u Hramu, ne osjeća potrebu prostrijeti se pred Božjim veličanstvom; stoji uspravno, osjećajući se sigurnim, kao da bi on bio gospodar Hrama! On niže svoja dobra djela: besprijekoran je obdržavatelj Zakona i preko onoga što je obvezno te uz to «dvaput tjedno» posti te plaća «desetine» od svega što posjeduje. Sve u svemu, više nego što moli, farizej uživa u svojem obdržavanju propisa. Isto tako, njegovo je ponašanje i riječi daleko su od onog načina kako se treba ophoditi i govoriti o Bogu, koji ljubi sve ljude i ne prezire grješnike. Tome nasuprot, farizej prezire grješnike, pa i onda kad opazi da su prisutni. Tako farizej, koji sebe smatra pravednim, krši najvažniju zapovijed – zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Nije dakle dovoljno da se preispitamo koliko molimo, već se trebamo pitati i kako molimo; ili još bolje: kakvo je naše srce: važno ga je ispitati kako bismo vrjednovali svoje misli i osjećaje te iskorijenili bahatost i licemjerje.

Pitam sad: zar je moguće bahato moliti? – Ne. Može li se moliti licemjerno? – Ne.

Možemo moliti jedino na taj način da se pred Boga stupimo onakvima kakvi jesmo. Ne poput farizeja koji moli s arogancijom i licemjerjem. Svi smo zahvaćeni ludim ritmom svakodnevice, nerijetko na milost i nemilost senzacija, ošamućenosti i zbunjenosti.
Potrebno je ponovno pronaći put do svog srca, obnoviti vrijednost intime i šutnje, jer ondje nas Bog susreće i govori nam. Jedino odatle polazeći, možemo susretati druge i s njima razgovarati. Farizej se zaputio prema Hramu, siguran u sebe, a da nije svjestan da je izgubio put do svog srca.

Carinik se – onaj drugi – za razliku od njega, u Hramu predstavlja ponizno i s kajanjem: stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože milostiv budi meni grešniku!’ Njegova je molitva najkraća, a ne poput one farizejeve. „Smiluj se meni grješniku.“ Ništa više. Lijepe li molitve! Utjerivači poreza – nazvani opravdano carinicima – smatrani su nečistim osobama, podložnima stranim vladarima i prezreni te su općenito bili poistovjećivani s «grješnicima». Usporedba poučava tome da nismo pravedni ili grješni po samoj svojoj društvenoj pripadnosti, nego po svom odnosu prema Bogu i prema braći. Čini kajanja te malobrojne i jednostavne riječi carinika, svjedoče o njegovoj svjesnosti s obzirom na njegovo jadno stanje. Njegova je molitva jezgrovita. Djeluje ponizno i svjestan je toga da je grješnik potreban milosrđa. Ako farizej nije ništa tražio zbog toga što je sve već posjedovao, carinik može samo prositi Božje milosrđe. A to je lijepo: prositi Božje milosrđe! Pristupajući «praznih ruku», ogoljena srca i priznajući se grješnikom, carinik svima nama pokazuje neophodan uvjet za primanje Gospodinova oproštenja. Na koncu upravo on, tako prezren postaje slika istinskoga vjernika.

Isus zaključuje usporedbu s rečenicom: “Kažem vam, ovaj – to jest, carinik – za razliku od onoga drugog, otiđe kući opravdan, jer svatko tko se uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen” (r. 14.). Farizej je upravo slika pokvarenjaka koji hini da moli, ali u biti se šepiri pred zrcalom. Pokvarenjak koji se pravi da moli. Tko je od ove dvojice pokvarena? – Farizej. Dakle, onaj koji se u životu smatra pravednim, dok druge osuđuje i prezire, pokvarenjak je i licemjer. Oholost (i uznositost) utječe na svako dobro djelo; prazni molitvu, udaljuje od Boga i od drugih. Ako Bog voli skromnost, to nije zbog toga da nas ucvili: poniznost je prije svega neophodan uvjet kako bi nas (Bog) ponovno podigao; kako bi iskusili milost koja dolazi ispuniti naše praznine. Ako molitva ohologa ne dopire do Božjega srca, poniznost jadnika joj otvara put. Bog ima jednu slabost: slab je prema poniznima. Pred poniznim srcem, Bog potpuno otvara svoje srce. To je poniznost koju Djevica Marija iskazuje u himnu Veliča: “(Što) pogleda na neznatnost službenice svoje. […] od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje “(Lk 1,48.50). Neka nam pomogne Ona, naša Majka, da molimo s poniznim srcem… Mi sa svoje strane ponovimo triput ovu lijepu molitvu: „O, Bože, smiluj se meni grješniku.“

 

Izvor: Radio Vatikan