.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

 

Susret na vratima grada Naina.

Nain leži južno od Galilejskog jezera. Danas je to malo seoce. U njemu nema ničeg posebnog da bi bilo vrijedno posjete – da ga nije Isus posjetio. Zid oko Naina danas je visok do pojasa. Tko želi lako ga može preskočiti. Ali vrata postoje. Vrata od grada. Veliki gradovi, kao Jeruzalem, imali su više vrata i daleko više zidove.

Mala mjesta, kao Nain, imala su samo jedna vrata. Uska vrata. S razlogom su bila uska. Nitko nije želio da mu netko nepozvan i neželjen uđe u grad, a uska vrata je lakše braniti.

Baš na takvim, uskim vratima, susreću se dvije povorke, koje se zbog uskoće nisu mogle mimoići.

Jedna je trebala ustuknuti.

Tužna povorka smrti izlazi iz grada.

Ljudi nose lijes i u lijesu tijelo sina jedinca udovice iz Naina.

Nose ga kao što robovi nešto nose, jer je njima gospodar sama Smrt.

Nose ga prema grobu i do groba.

Ta je povorka dramatično nalik ovom našem današnjem svijetu koji na svojim plećima nosi prestrašan teret svojih grijeha i svojih opačina, svojih zala i svojih gnjusoba i koji također ide prema svojoj neumitnoj sudbini – prema svojemu grobu.

Ali u grad ulazi jedna druga povorka.

U njoj su Isus, učenici i veliko mnoštvo.

Isus se upravo vraća iz Kafarnauma.

Ničeg nije bilo u Nainu što bi bilo koga moglo privući, ali Nain je toga dana bio Isusovo odredište.

Oko Isusa se skuplja gomila.

Skupljaju se također oko Sina.

Oko jedinca Sina u svojega Oca.

Ovaj Sin je jedinstven među svim tim ljudima, jer nad njim za razliku od udovičinog sina, Smrt nema vlast.

U njemu nema grijeha za koji bi se Smrt mogla zakačiti i tako uspostaviti svoju vlast.

Teret kojeg on nosi je lagan, jer je to teret Duha Svetoga, a Duh Sveti daje život.

I baš tu, na tim uskim vratima od grada Naina, dvije se povorke susreću.

Susreću se oči u oči.

Jedna je povorka Smrti, a druga je povorka Života.

Zaustaviti ili prekinuti pogrebnu povorku bilo je nezamislivo.

Čak i danas, u takvim prigodama, promet staje i čeka se da povorka s pokojnikom prođe u miru i neometano.

Ali Isus staje pred povorku i zaustavlja njezin hod prema grobu.

Ovo je veliki susret, veliki sudar, veliki sukob Života i Smrti.

Jedna povorka mora ustuknuti.

Jedna povorka mora propustiti onu drugu povorku.

Hoće li Život biti prisiljen na uzmak?

Hoće li se izmaknuti u stranu?

Hoće li Život dati prednost Smrti?

Ili će Smrt biti vraćena u Život?

Što nam današnje Evanđelje govori?

S jedne strane nam pokazuje kako Bog k nama dolazi u trenucima naših velikih nevolja i naše velike ljudske patnje. Baš kao što je došao u život udovice iz Naina.

Ova nam priča razotkriva Božje srce, Božje milosrđe, Božju ljubav i Božju brigu za one najobičnije među nama.

Udovice u 1. stoljeću u Judeji bile su žene na apsolutnoj društvenoj margini.

Bez ikakve društvene sigurnosti oslanjale su se isključivo na druge članove svoje obitelji ali je ta pomoć često bila mala ili čak nikakva.

Isus je duboko dirnut situacijom ove udovice koja sada ostaje i bez sina jedinca.

Kada je Isus susreo udovicu, piše evanđelist Luka: „Sažali se nad njom“.

Koliko često smo ukrstili svoj put s nekim koga je život teško povrijedio, a da nismo osjetili sućut?

Možda smo promislili da je to normalno i prirodno i da možda ta osoba to i zaslužuje, pa je to zato i prihvatljivo?

Ali kada Isus ugleda ovu udovicu on se na nju sažali i kaže joj: „Ne plači!“

I što vam se čini?

Kako vam to zvuči?

Zvuči jeftino, neprimjereno u ovim tragičnim okolnostima, zar ne?!

Ima li ičeg apsurdnijeg nego reći majci u sprovodu, koja ispraća do groba sina jedinca – ne plači?

U ono vrijeme je vrijedio običaj iznajmljivati profesionalne narikače koje bi pratile pogrebnu povorku. One bi plakale i prikupljale svoje suze u malene posudice koje bi se na kraju stavljale u lijes kao svjedočanstvo tuge onih koji su ispratili svoje voljene.

Ali Isus kaže: „Ne plači!“

I to uistinu, na prvu, zvuči bezosjećajno, a ne nikako suosjećajno.

Osim ako … osim ako ne postoji nešto što Isus namjerava učiniti s uzrokom tih suza.

Osim ako ne postoji obećanje koje leži ispod zapovijedi „Ne plači!“, obećanje koje će plač i suze učiniti apsolutno neprimjerenima.

I Isus nastavlja govoriti.

Sada govori, ne udovici, nego govori tijelu u lijesu. „Mladiću, kažem ti, ustani!“

Isusova Riječ nije samo govor.

To je nama jako teško razumjeti, jer mi smo se, u ovoj kulturi, navikli razdvajati riječi od djela.

Pa zar mi ne priznajemo pred Bogom i jedni pred drugima da smo griješni „riječju i djelom“, kao da su to dvije odvojene i nepovezane stvari?

I uistinu, u ovome svijetu, od političara, preko medija, pa sve do nas običnih ljudi, jako često, nema stvarne povezanosti između naših riječi i između naših djela.

Ali tako nije i s Isusom.

Tako nikada nije s Isusom.

Isusove riječi i Isusova djela su jedno.

„I reče Bog: “Neka bude svjetlost!” I bi svjetlost.“ (Postanak 1,3)

Božja Riječ i Božje Djelo su – jedno.

Tako je i sada.

Božja Riječ: „Mladiću, kažem ti, ustani!“

„I mrtvac se podiže.“ (Luka 7, 15)

Iako mrtav čovjek je u stanju čuti Isusov glas.

Njegov glas nadilazi ovaj život i nadilazi samu Smrt.

Pogrebna povorka je ušla u Život.

Povorka Smrti se je pretvorila u povorku Života.

Isto kao što je na vratima od Naina Isus prišao uplakanoj udovici, Isus na isti način i danas prilazi nama.

I mi danas na svojim plećima nosimo težak teret svojih grijeha, nosimo ga na svojoj duši, hodajući prema svome grobu.

Mi smo mrtvaci koji hodaju u smrt.

Mrtvi ljudi u svojim grijesima.

I nemamo nikakve moći niti sposobnosti promijeniti niti obrnuti pravac svojega kretanja.

Ali Isus vidjevši nas, uplakane, u našoj muci i u našim suzama – sažali se nad nama.

On nam prilazi i govori nam –

„Daj mi brate, daj mi sestro, daj mi da ja preuzmem tvoj teret.“

I On ga diže s naših pogrbljenih pleća, diže teret naših opačina i zala i stavlja ga na svoja ramena.

I Isus odlazi prema Golgoti.

Brate moj! Sestro moja! Ne plačite!

Krist je čitavo tvoje breme uzeo na sebe.

I kaže ti – „Ustani!“

A Isusova Riječ ujedno je i Isusovo Djelo.

I tada na ulazu od grada od dvije povorke postaje jedna povorka.

Povorka Života.

Života u Kristu.

 

AUDIO EMISJIJA – UVIJEK NEDJELJOM – IVICA URSIĆ

 


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentari

Komentari