Postoje mnogi životni pozivi, kao što su poziv u brak, poziv u svećenstvo,… ali postoji i poziv na posvećen život. Često kada čujemo da netko neće u brak ili ne ide u svećenike ili č.sestre, skloni smo osuditu tu osobu, je li ispravna takva vrta poziva i postoji li opravdanje za taj poziv?

Ulomak iz Matejeva evanđelja, govori o tri vrste ljudi koji nisu sposobni za brak: 1) oni koji su se takvi rodili, 2) oni koje su ljudi onesposobili, 3) oni koji su se sami onesposobili poradi kraljevstva nebeskoga. U odlomku iz evanđelja ništa se posebno ne objašnjava o tim skupinama, ali Isus se u svojem govoru oslanja na raniju židovsku tradiciju koja je slušateljima bila dobro poznata. Ako pogledamo grčki tekst, možda možemo zaključiti nešto više. U izvorniku piše: ?????????????????… dakle, ključna riječ o kojoj se radi je ??????, koju preuzima i latinski prijevod u Vulgati (eunuchi).

Grčka riječ eunoúxos u doslovnom prijevodu znači “sam u krevetu” (tj. bez bračnog partnera). Prvotno značenje odnosi se na kastrate, ali se riječ može odnositi i na one koji svojvoljno odluče živjeti u seksualnoj apstinenciji. U evanđelju se riječ dakle koristi i u doslovnom i u prenesenom smislu. Kada se govori o onima koji su za ženidbu nesposobni “od majčine utrobe” misli se na skupinu ljudi koja se u Talmudu naziva “eunusi od sunca”, tj. eunosi su od trenutka kada su prvi put vidjeli sunce. Pod time se misli na nedostatak neke osobine koja je nužna za brak, a nedostaje još od trenutka rođenja. U Gemari, dijelu Talmuda koji predstavlja komentar Mišne (židovske usmene tradicije) rabini su takve osobe identificirali uglavnom po nedostatku sekundarnih spolnih obilježja u vremenu zrelosti. Osim njih, postojali su i “eunusi od čovjeka”, tj. kastrirani muškarci.

Kada se Isus obraća svojim slušateljima, kreće s pretpostavkom da oni već poznaju dvije skupine eunuha: “eunuhe od sunca” i “eunuhe od čovjeka”. Međutim, on tu dodaje i treću skupinu, koristeći riječ “eunusi” u metaforičkom smislu. To su ljudi koji se samovoljno uzdržavaju od dobra braka, da bi postigli veće dobro – kraljevstvo nebeskog. Celibat općenito nije bio na cijeni u židovskoj tradiciji. Božji blagoslov se najbolej vidio u brojnom potomstvu, a neplodnost se smatrala oblikom prokletstva. Prema tome, među slušateljima nije bilo puno onih koji su “mogli shvatiti” taj novi poziv na već ovozemaljsko življenje nebeske stvarnosti u kojoj se ljudi ne udaju i ne žene (Lk 20, 34-36: Reče im Isus: “Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.”).

Inače, eunusi su u ranoj židovskoj tradiciji bili isključeni iz naroda i javnog bogoslužja (Pnz 23,2; Lev 21,16). Kasnije, u proročkoj tradiciji ta je zabrana ukinuta (usp. Iz 56,3-5: Neka uškopljenik ne govori: “Ja sam, evo, tek suho drvo.” Jer ovako govori Jahve: “S uškopljenicima koji obdržavaju subotu, koji izabiru što je meni drago i ostanu postojani u Savezu mome – podići ću u kući svojoj i među svojim zidovima spomenik i ime, bolje nego sinovima i kćerima, dat ću im vječno ime koje neće biti iskorijenjeno.)

Isus i sam razmišlja na liniji proročke tradicije jer za postizanje kraljevstva nebeskog nije presudna nikakva tjelesna osobina, već duhovni stav. To nipošto ne znači da se odobrava praksa kastriranja ili bilo kakvog sakaćenja! Takvo krivo shvaćanje vodilo je ranog kršćanskog teologa Origena da se kastrira. Sam Origen je kasnije pisao da je krivo postupio u svojoj interpretaciji teksta. Čak su se i Crkveni koncili morali pozabaviti tom temom kako bi pokazali da smisao nije u priklanjanju tjelesnoj kastraciji, već uzdizanju “uzdržavanja” na moralni nivo. I iz teksta se jasno vidi da je ova “treća skupini” nova, nekima neshvatljiva. Tu se radi o osobama koje su se dobra braka odrekle radi lakšeg dosezanja većeg dobra – kraljevstva nebeskog, tj. o osobama koje su se odlučile na praksu celibata.

Sada, kada smo ti malo razjasnili ulomak koji te zbunjivao, postavlja se pitanje na koji se način može živjeti celibat. Vjerujem da i sama znaš da je on standardni način života rimokatoličkih svećenika, redovnika i redovnica. Ali osim u tom staležu, celibat mogu živjeti i laici, pronalazeći svoj vlastiti put životnog posvećenja. Svi ti različiti putovi spadaju u bogatstvo Crkvene povijesti i baštine. Katekizam Katoličke Crkve o tome govori brojevima (917-933). Tako još od apostolskih vremena postoje posvećene djevice, ljudi koji se odlučuju na samoću, život u pustinji itd. Možda je manje poznato da uz redovničke ustanove postoje i svjetovne ustanove posvećenog života u kojima vjernici žive u svojtu, bave se normalnim aktivnosti, i taj svijet žele iznutra preobraziti. Katekizam to ovako pojašnjava: “Članovi tih ustanova, ‘životom savršeno i potpuno življenim za posvećenje’, sudjeluju u crkvenoj zadaći evangelizacije, ‘u svijetu i kao iz svijeta’, u kojemu njihova nazočnost djeluje ‘poput kvasca’. Njihovo ‘svjedočenje kršćanskog života’ ide za ‘uređenjem vremenitih stvari prema Bogu i za prožimanjem svijeta snagom evanđelja. Oni svetim obvezama preuzimlju evanđeoske savjete te čuvaju međusobno zajedništvo i bratstvo u skladu sa svojim ‘svjetovnim načinom života'”. (br. 929)

Ukratko, iako se najčešće misli da u kršćanstvo postoje samo dva životna izbora, brak ili oltar, postoji puno više putova kako živjeti svoj životni poziv i ostvariti posvećenje.

 

BVB don Damir Stojić