.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

 

 

pogled
“Vi ste ono što činite,
a ne ono što kažete da ćete učiniti.”
C.G. Jung

 

Mi kršćani živimo u velikoj dilemi.

S jedne strane ovaj svijet i njegova kultura želi od nas stvoriti sebične ljude kojima je primarni cilj u životu biti prvi, ostvariti određeni materijalni i društveni status, nametnuti se drugima kao netko tko je od njih bolji i uspješniji. U biti cilj je zasjesti na vrh.

S druge strane, kao Isusovi sljedbenici, ne želimo priznati da nas zanima pitanje statusa, pozicije, prestiža, a još manje da bismo mi zasjeli na neki visoki položaj.

Advertisements

Dio odgovornosti za takvo stanje duha sigurno je i u našem odgoju.
Neke od nas je učilo da je loše željeti biti prvi, željeti biti moćan.
Učili su nas da trebamo željeti biti posljednji i bespomoćni.

Nas kao narod učili su da moramo biti sluge, jer za to smo „kao stvoreni“. Sjetimo se famozne sintagme da smo mi Hrvati „dobre sluge loši gospodari“. Kada takvu frazu neprestano nekome „gurate pod nos“ onda taj na koncu u nju i povjeruje, a mi Hrvati smo definitivno u nju povjerovali i danas zato i jesmo – sluge.

Zar je onda čudo što smo se osjećali krivima u trenucima kada smo poželjeli biti utjecajni?
Zar je onda čudo što smo se ustezali od pokazivanja moći i snage koju smo nesumnjivo imali?
Zašto smo bili takvi?
Zašto smo još uvijek takvi?

Pa, odgajali su nas da ne smijemo ispasti neskromni, sebični i nametljivi. I tako se je kroz desetljeća stvorilo ozračje koje je, kao javno mišljenje, bilo kritički nastrojeno prema onima koji imaju aspiracije prema vodećim ulogama. U redu je u vrtiću reći da želimo biti prvi, ali mi odrasli? Taman posla. Odrasli koji žele i koji traže biti na čelu sumnjivi su, zar ne?  Ili su željni vlasti ili su ego-manijaci.  Vjerojatno se žele na brzinu obogatiti. 

I što mi onda radimo?

Mi takve seciramo, promatramo ih sa strane rentgenskim pogledom i čekamo njihov krivi korak, njihovu griješku, njihovu – propast.
Mi ih omalovažavamo i ismijavamo u šalama, vicevima, karikaturama i napisima. Možda je jedan od razloga što smo sumnjičavi prema ljudima koji traže moć taj što je toliko njih na moćnim pozicijama iskoristilo tu moć kako bi naudilo drugima, a onda to znači i svima nama.

Možda, jer prečesto smo bili svjedoci kada se je moć koristila kako bi se povećalo osobno bogatstvo, kako bi se zaštitili interesi drugih moćnih ljudi, a sve na teret slabih, odnosno manje moćnih. Jer laži i prevare ipak se otkrivaju, a neki u svojoj oholosti na kraju sve i priznaju, jer koja korist od bogatstva ako za njega nitko osim tebe ništa ne zna?

„Tko želi biti prvi?“
„Pa, naravno nitko pošten!“, kažete vi.

Jer vi ne biste željeli ni u ludilu da vas povežu s pohlepom, nepoštenjem i zlouporabom bilo koje vrste. Svakodnevna mudrost govori da čak i ako ste čovjek reforme, poštena duša koja bi promijenila postojeći nepravedni sustav, vi ne biste daleko dospjeli, a da ne upadnete u neku vrstu kompromisa. A takvi kompromisi su obično, kako ono kažu, „truli kompromisi“.

„Moć kvari!“ odzvanja u našim ušima.
Pa, čak se čini i da se Isus s tim slaže.
I da odobrava takvo razmišljanje.

To je, u najmanju ruku, jedan od načina na koji možemo razmatrati ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Marku.

Mi ne bismo trebali biti lideri, mi bismo trebali biti – sluge. I trebali bi se usredotočiti na dobrodošlicu drugih bespomoćnika, kao što su malena djeca, u naše društvo.

Ali tko to želi biti posljednji?
Tko to želi biti bespomoćan?
Sluga svima?

Tko to želi odrasti u zajednici obespravljenih, siromašnih i slabih?
Sada bismo trebali biti iskreni do kraja.

Jako, ali uistinu jako, mali broj je onih, među nama, koji teži poniznosti. Možda mi nemamo ništa protiv starta od prve stepenice, ali naš je cilj je popeti se ipak koju stepenicu više. I tako smo prepušteni dilemi.

Kako pomiriti našu čežnju za moći, čežnju da donesemo promjene u ovaj naš svijet, s našom sumnjom da je moć nešto loše i da nas čak naša sama čežnja za moći povezuje s nečim što nije dobro? Ovo je stvarna dilema kod kršćana ili barem kod onih koji to nisu samo u statističkim podacima.

Pozorno promotrimo ovonedjeljno čitanje.

Sigurno da je jedno od razumijevanja to da Isus ne želi da njegovi učenici budu „veliki“. Upravo im je po drugi put rekao da će biti izdan i ubijen, a to priznajte, nije baš neka slika moći i trijumfa. I onda ih pita o čemu su putem raspravljali znajući da je bila riječ o tome tko je od njih najveći. I onda ih sjedne oko sebe i kaže im da je biti velik nešto loše. Trebali bi biti bespomoćne sluge, poput njega.

 

Ali postoji najmanje još jedan način tumačenja ovih redaka.

Jeste li primjetili da Isus u biti NE KAŽE da je biti velik – LOŠE?
Učenici su oni koji su se zabrinuli da je njihov razgovor nepriličan i ne žele na Isusovo pitanje izjasniti se.

Isus zna o čemu su oni putem razgovarali.
Isus zna da se oni boje razumjeti njegovo proročanstvo o izdajstvu i smrti i o uskrsnuću.
Isus zna da su oni zabrinuti kada je riječ o tome tko je od njih najveći.
Isus zna da su oni u – SUKOBU INTERESA.

I Isus koristi taj trenutak kako bi ih poučio.
Ne kaže on njima: „Tko god želi biti prvi loša je osoba, pohlepan je, gladan je moći i vlasti – korumpiran je.“
Ne, on jednostavno svakom „tko želi biti prvi“ – daje savjet. „Želiš li uistinu biti prvi, biti velik? Dobro, želiš, ali za biti uistinu prvi, za biti uistinu velik, evo što ti je činiti.“ Želja za biti prvi nekako mi se čini prirodnom. Isus tu želju niti ne komentira. Ono o čemu Isus razgovara jest paradoksalan put do veličine.

Ako želiš biti prvi ti moraš biti „posljednji od svih i sluga svima“.
Ako želite biti lider u vašoj zajednici, u vašoj obitelji, poduzeću, stranci, kotaru, gradu, državi, svijetu, ako želite da vam vjeruju, ako želite promovirati etičke standarde koji nisu kompromitirani, ako želite biti jedan od velikana, onda morate svoje vlastite interese – staviti na posljednje mjesto. Nema ničeg lošeg što želite da se vaš glas čuje, samo budite sigurni da svi drugi oko vas – imaju pravo glasa. Nema ničeg lošeg što želite popraviti svoje financijsko stanje, svoju imovinsku karticu, ali samo budite sigurni da najprije povedete računa o materijalnoj dobrobiti svoje zajednice.
Biti dobar vođa, biti veliki vođa, znači biti sluga svima – siromašnima kao i bogatima, ženama kao i muškarcima, vjernicima kao i nevjernicima, djeci kao i odraslima …

Pokazujući dijete učenicima Isus ilustrira što misli o obnašanju vlasti.
Uistinu veliki lider, veliki vođa, najmoćniji u zajednici, primiti će dijete, ne kao nekog tko je o njemu ovisan, ne kao nekakvu obvezu, nego kao sebi jednakog – kao su-lidera. Jer, kaže sam Isus, pozdravljajući i prihvaćajući bilo koga, a poglavito one manje moćne i one najmanje utjecajne u društvu, u Isusovo ime, mi pozdravljamo i prihvaćamo samog – Isusa.

A tko god pozdravlja i prihvaća Isusa taj pozdravlja i prihvaća samoga Boga.

U redu je željeti biti prvi.
Obnašati vlast.
Biti lider.
Biti vođa.

I sve dok, kao takvi, dobrodošlicu pružamo svakom, biti ćemo – VELIKI.
„Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.” (Marko 10,45)

 

Ali zašto onda uvijek biramo one druge?
Hoćemo li ih izabrati i ovaj put?

Ili ćemo poslušati što nam Isus govori?

 

AUDIO EMISIJA UVIJEK NEDJELJOM

 

 

 

 


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •