.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

KrštenjeKATEHEZA O KRŠTENJU – Na prvoj općoj audijenciji u 2014. godini na Trgu svetoga Petra, Papa je započeo novi ciklus kateheza o sakramentima. Danas je govorio o sakramentu krštenja. Naša se vjera temelji na sakramentu krštenja, po njemu se kao živi članovi ucjepljujemo u Krista i u njegovu Crkvu. Zajedno s Euharistijom i Potvrdom, Krštenje čini takozvanu „kršćansku inicijaciju“, po kojoj se suobličujemo s Gospodinom i bivamo živim znakom njegove prisutnosti i ljubavi – kazao je Papa.

Možemo se pitati je li krštenje doista potrebno da kao kršćani možemo živjeti i slijediti Isusa? Nije li to u konačnici formalni čin Crkve da se djetetu nadjene ime. To nam osvjetljuje Sveti Pavao: „Zar ne znate da svi koji smo kršteni u Kristu Isusu, u smrt smo njegovu kršteni? Dakle, s Njime smo po krštenju, zajedno ukopani u smrt da bismo, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih Očevom slavom, i mi živjeli u novosti života“ (Rim 6,3-4). Nije dakle formalnost“. Taj čin zadire u dubinu našega postojanja. Kršteno i nekršteno dijete nije isto. Po krštenju uranjamo u neiscrpni izvor života, što je Isusova smrt, najveći čin ljubavi u cijeloj povijesti; zahvaljujući toj ljubavi možemo živjeti novim životom, ali ne u vlasti zla, grijeha i smrti, nego u zajedništvu s Bogom i s braćom – objasnio je Papa te nastavio: Mnogi se od nas ne sjećaju datuma svojega krštenja, jer smo kršteni odmah nakon rođenja. Jednom sam ovdje na Trgu pitao: tko se od vas sjeća datuma svojega krštenja? Neka digne ruku. Tko zna? Malo ih je. Ali važno je znati kada sam uronjen u tijek Isusova spasenja. Stoga vam savjetujem, odnosno dajem domaću zadaću: kad dođete kući, pitajte kada ste kršteni i tako ćete saznati datum krštenja. Hoćete li učiniti to?

Narod je potvrdno odgovorio. Da, jer je važno znati sretni datum našega krštenja – kazao je Sveti Otac dodajući: Postoji opasnost da zaboravimo ono što je Gospodin u nama učinio, da se ne sjećamo primljenoga dara, da ga smatramo prošlim događajem i stoga da nema nikakav odraz u sadašnjosti. Moramo razbuditi sjećanje na svoje krštenje: razbuditi pamćenje o krštenju. Pozvani smo ga, u vlastitom životu, uvijek živjeti kao svakodnevnu zbilju. To da uspijevamo slijediti Isusa, biti u Crkvi, unatoč svojim ograničenjima, slabostima i grijesima, možemo zahvaliti sakramentu po kojem smo postali nova stvorenja, zaodjenuli se Kristom – kazao je Papa.

Snagom smo Krštenja, koje nas je oslobodilo istočnoga grijeha, uključeni u Isusov odnos s Bogom Ocem; nositelji smo nove nade, jer nam krštenje daje novu nadu: nadu da cijeli život kročimo putom spasenja. Ništa ne može ugasiti ovu nadu, jer nada ne vara. Zapamtite: ovo je istina. Nada u Gospodina nikada ne vara. Zahvaljujući Krštenju, kadri smo praštati i ljubiti svoje neprijatelje, a u posljednjima prepoznati lice Gospodinovo – istaknuo je Sveti Otac.

Tumačeći vrlo važan vidik Krštenja, Papa je upitao: Može li se netko sam krstiti? Narod je odgovorio: Ne! Jeste li sigurni? Da, odgovorio je narod. Ne može, nitko se sam ne može krstiti. Možemo tražiti, željeti Krštenje, ali nam netko u Gospodinovo ime treba udijeliti ovaj sakrament. Jer Krštenje je dar koji se udjeljuje u kontekstu brižljivosti i bratskog dijeljenja. Uvijek je u povijesti netko nekoga krštavao, to je neprekidni lanac milosti. Ne mogu se sam krstiti, od drugoga trebam tražiti Krštenje. To je čin bratstva, čin posinjenja u Crkvi. U slavljenju se krštenja mogu prepoznati glavna obilježja Crkve, koja poput majke nastavlja rađati djecu u Kristu, u plodnosti Duha Svetoga – kazao je papa Franjo

Zaključujući katehezu Papa je potaknuo prisutne na molitvu Gospodinu da svi možemo iskusiti milost Krštenja; da u nama naša braća mogu sresti pravu djecu Božju, Isusovu braću i sestre, prave članove Crkve. Ne zaboravite domaću zadaću. Budući da se zna datum rođenja, treba znati i datum Krštenja, jer je dan slavlja – zaključio je papa Franjo.

 

Krštenjem postajemo udovi Kristova tijela (drugi dio kateheze o krštenju)

 

papa krsti djeteProšle smo srijede započeli kratki niz kateheza o sakramentima, počevši od krštenja. Na krštenju ću se zadržati i danas, da istaknem vrlo važni plod toga sakramenta: po njemu postajemo udovi Kristova tijela i članovi Božjeg naroda. Sveti je Toma rekao da onaj koji primi krštenje biva pritjelovljen Kristu malne kao njegov ud i biva pridružen zajednici vjernikâ (usp. Summa Theologiae, III, q. 69, art. 5; q. 70, art. 1), to jest Božjem narodu. U školi Drugog vatikanskog koncila mi kažemo da po krštenju ulazimo u Božji narod, postajemo članovi jednog naroda na putu, naroda koji putuje kroz povijest.

 
    Karika u lancu prenošenja vjere

 

    Kao što se s naraštaja na naraštaj prenosi život, tako se i s pokoljenja na pokoljenje, ponovnim rađanjem iz krsnog vrela, prenosi milost i s tom milošću kršćanski narod kroči u vremenu, poput rijeke koja natapa zemlju i širi u svijetu Božji blagoslov. Od trenutka kada je Isus, kao što smo čuli u Evanđelju, poslao učenike da idu ljude krstiti pa do danas postoji jedan lanac u prenošenju vjere krštenjem. I svaki od nas je karika toga lanca: korak naprijed, uvijek; poput rijeke koja natapa. Tako je to s Božjom milošću i tako je to s našom vjerom, koju moramo prenositi djeci, da je oni, jednom kada odrastu, mogu prenositi svojoj djeci. Tako je to s krštenjem. Zašto? Zato što po krštenju ulazimo u taj Božji narod koji prenosi vjeru. To je vrlo važno. Božji narod koji hodi i prenosi vjeru.

    Svi smo učenici i misionari

 

    Po krštenju postajemo učenici misionari, pozvani nositi evanđelje svijetu (usp. apost. pobud. Evangelii gaudium, 120). “Svaki krštenik, neovisno o svom položaju u Crkvi i stupnju svoje vjerske izobrazbe, je aktivni nositelj evangelizacije… Nova evangelizacija poziva na osobno uključivanje svih krštenika” (isto), svih, čitavog Božjeg naroda, novo osobno uključivanje svakog od krštenika. Božji narod je narod učenik – jer prima vjeru – i misionar – jer prenosi vjeru. I to je ono što čini krštenje u nama: daje nam milost i prenosi vjeru. Svi smo u Crkvi učenici i to smo uvijek za cio život; i svi smo misionari, svatko na mjestu koje je Gospodin dodijelio. Svi. Najmanji je također misionar; i onaj koji se čini najvećim je učenik. Ali netko će od vas reći: “Biskupi nisu učenici, biskupi znaju sve; Papa sve zna, nije učenik”. Ne, i biskupi i papa moraju biti učenici, jer ako nisu učenici to nije dobro, ne mogu biti misionari, ne mogu prenositi vjeru. Svi smo učenici i misionari.

 

    Postoji neraskidiva veza između mistične i misionarske dimenzije kršćanskog poziva, koje imaju svoj korijen u krštenju. “Primajući vjeru i krštenje, mi kršćani prihvaćamo djelovanje Duha Svetoga što nas vodi do toga da ispovijedamo Isusa Krista kao Sina Božjega i nazivamo Boga ‘Abba’, Oče. Svi mi krštenici i krštenice… pozvani smo živjeti i prenositi zajedništvo s Presvetim Trojstvom, jer je evangelizacija poziv na dioništvo u trinitarnom zajedništvu” (Završni dokument iz Aparecide, br. 157).

    “Kanali” milosti

 

    Nitko ne spašava sâm sebe. Mi smo zajednica vjernikâ, mi smo Božji narod i u toj zajednici doživljavamo ljepotu dijeljenja iskustva jedne ljubavi koja nam svima prethodi, ali koja istodobno od nas traži da budemo “kanali” milosti jedni za druge, usprkos našim ograničenjima i našim grijesima. Dimenzija zajedništva nije samo neki “okvir”, neki “obrub”, već je sastavni dio kršćanskog života, svjedočenja i evangelizacije. Kršćanska vjera se rađa i živi u Crkvi i u krštenju obitelji i župe slave pritjelovljenje novog člana Kristu i njegovu tijelu koje je Crkva (usp. isto, br. 175b).

 

    U vezi važnosti krštenja za Božji narod kao primjer može poslužiti povijest kršćanske zajednice u Japanu. Ona je početkom 17. stoljeća pretrpjela žestoke progone. Mnogi su podnijeli mučeništvo, svećenici su protjerani a na tisuće vjernika je ubijeno. U Japanu nije ostao nijedan svećenik, svi su protjerani. Tada se zajednica povukla u tajnost, čuvajući vjeru i molitvu u skrovitosti. A kada bi se rodilo dijete, otac ili majka su ga krstili, jer u određenim okolnostima svi vjernici mogu krstiti. Kada su se, nakon otprilike dva i pol stoljeća kasnije, misionari vratili u Japan, tisuće je kršćana izašlo iz tajnosti i Crkva je mogla ponovno cvasti. Preživjeli su milošću svoga krštenja! To je veliko: Božji narod prenosi vjeru, krsti svoju djecu i ide dalje. I sačuvali su, premda u tajnosti, snažni duh zajedništva, jer su po krštenju postali jedno tijelo u Kristu: bili su izolirani i skrivali su se, ali su bili članovi Božjeg naroda, članovi Crkve. Možemo mnogo naučiti iz te povijesti kršćana u Japanu!

 

 


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentari

Komentari