Zašto trebamo moliti? Prije svega ispravna molitva uvijek je usmjerena na Boga. On je tu glavni. Nisam važan ja u molitvi, nego Onaj Koji Jest – Bog. Molimo zato jer trebamo ostvariti zajedništvo s izvorom ljubavi. Molimo jer smo slabi. U molitvi ne trebamo glumiti snažnog, onog koji nije.
Je li moguće da i mi postanemo farizeji dok molimo? Narod je smatrao farizeje svecima na zemlji. Oni su prema svom nazivu bili već „odijeljeni“ od grješnika. Prezirali su carinike koji su surađivali s okupatorom i povrh svega krali su novac od sunarodnjaka. Svi su htjeli biti poput „svetih farizeja“. Mi poznamo farizeje u drugom kontekstu. Oni su licemjeri. I danas tako govorimo o ljudima koji se prave ono što nisu. Moguća je i takva farizejska molitva iza koje netko ugrožava druge i podcjenjuje ih kao farizej carinika: A oni ne znaju moliti, a ja kad molim onda cijelo nebo sluša i divi se!
Farizeizam počinje u trenutku kada se u molitvi koncentriramo na sebe, a ne na Boga i počinjemo se uspoređivati s drugima. Tada izlazi na površinu naše JA. Svako uspoređivanje s drugima tijekom molitve, miriše na demone. Podcjenjivanje drugih jedna je demonska zamka, a druga je preziranje samoga sebe u molitvi: Ništa ne značim, bolje da me nema i slično. Ako je netko i najsvetiji u tvome okruženju, nikada se s njim nemoj uspoređivati.

Kako bi trebala izgledati naša molitva? Carinik nije molio: Gospodine kajem se što nisam poput onog svetog farizeja. Da je tako molio njegova molitva, ne bi bila draga Bogu. Carinik jednostavno vidi pred Bogom samo istinu o sebi i nju ispovijeda. Ne gleda farizeja, ni na tren, kako bi se s njim usporedio. U duhovnom životu usporedba s drugima uvijek je pogreška. Duboka molitva otkriva sliku o nama. Čovjek pred Bogom jednostavno prestaje biti sam i to bez obzira na svoje aktualne slabosti ili zasluge. Naša molitva nije izraz psihološke potrebe, nego je izrazom svijesti Božje ljubavi prema nama. Tada umire naše JA u nama. To je trenutak potpunog uništenja egoizma. Molitva u nama mora razbuditi žeđ za još dubljom i iskrenom molitvom.

Promatrajući carinikovu molitvu, nije moguće ne primijetiti njegovu poniznost. On stoji daleko od svetoga mjesta. Tu je stajao farizej. Carinik je bio na dvorištu, na mjestu za pogane. Daleko od Boga koji je toliko blizak. Svojim stavom otkriva čežnju za blizinom Boga, a ujedno i nedostojnost. On ne glumi, niti sebe ne ponižava. U ovoj priči on je na drugom mjestu. Ne maskira se. Ne opravdava se. Ne računa na svoj genij. Ne koristi trikove. Uništava u sebi narcizam. Jednostavno kaže istinu o sebi.

Cijeli ćemo se život boriti s našim slabostima i grijesima, ali nikada nemojmo zaboraviti što je grijeh niti ga zaboraviti ispovijedati. Bog zna istinu o nama koju nam je teško i priznati. On ne očekuje našu savršenost, već da budemo u istini makar se trebali godinama ispovijedati.
Ni jedna naša zasluga, ne može nas učiniti dostojnim Boga! Farizej se nadao kako sve može postići ljudskom snagom. Njegova molitva podsjeća na loš ispit savjesti: Molim se postim, dajem desetinu, ma super sam čovjek. Ali takva molitva ne dira Božje srce. Ona je izgovorena mimo Boga. On je bio jako tašt na sebe. Takva molitva i takav stav može ubiti druge, a ponajprije osobu koja tako živi.
I još nešto zanimljivo. Jesmo li primijetili da farizej koristi formu „nisam“. „Nisam kao drugi ljudi“. Bože, hvala ti što nisam kao onaj carinik“. Farizej nije kao što su drugi, ali tko je on? Je li on još uvijek čovjek na Božjem putu. Njegovo „nisam“ stoji u suprotnosti s Božjim: JESAM KOJI JESAM.
Pogledaj kakva je tvoja molitva jer je možda vrijeme da je promijeniš.