Prigodom otvaranja 69. općeg zasjedanja Talijanske biskupske konferencije papa Franjo je iskoristio sliku Mojsija pred gorućim grmom za svoje promišljanje o liku svećenika. 

Svećenik nema ambicije za karijerom i moći

Papa je iskoristio sliku Mojsija pred gorućim grmom za svoje promišljanje o liku svećenika. Njegova je tajna – kazao je – upravo u grmu koji gori, koji njegov život obilježava plamenom, suobličujući ga Isusu. Ne pokušavajući pružiti sustavno razmišljanje o svećeništvu, nego polazeći od konkretnog iskustva, Papa je napomenuo kako je potrebno postaviti tri pitanja u svezi s likom svećenika: Što daje okus životu? Za koga ili što je njegovo služenje? Koji je krajnji razlog njegova sebedarja?
Poput Mojsija, svećenik se približava plamenu i dopušta da on spali njegove ambicije za karijerom i moći. Također daje da izgori iskušenje da se razumijeva kao „pobožnika“ koji se sklanja u vjerski „intimizam“ koji ima malo toga s duhovnošću – rekao je Papa. Svećenik je bos na zemlji koju drži svetom: ne sablažnjavaju ga ranjivosti ljudske duše, svjestan da je i on „ozdravljeni uzeti“; daleko je od rigorističke hladnoće, kao i od površnosti onih koji pokazuju jeftinu popustljivost.

Svećenik ima jednostavan i raspoloživ život
Prihvativši da ne raspolaže sam sa sobom, svećenik nema agendu koju treba braniti, nego svakog jutra Gospodinu predaje svoje vrijeme kako bi izašao u susret ljudima. Svećenik – napomenuo je – nije birokrat ili anonimni funkcionar u nekoj ustanovi; ne vode ga kriteriji učinkovitosti. Svećenik „hoda sa srcem i korakom siromaha“, obogaćen njihovom prisutnošću. On ne žudi za časnim naslovima, ne traži ništa što ide iznad stvarne potrebe. Ne veže na sebe osobe koje su mu povjerene. Upravo jednostavan i raspoloživ način života čini svećenika vjerodostojnim i približava ga poniznima – ustvrdio je papa Franjo, dodajući: Svećenik treba biti „čovjek mira“ i „sredstvo Božje nježnosti“. Zbog prijateljstva s Isusom, vjeruje „da ono što je nemoguće čovjeku nije nemoguće Bogu“.

Svećenik je strukturalno misionar
Za svećenika je od temeljne važnosti da se osjeća sudionikom „konkretne zajednice“ na čijem putu on sudjeluje. U tom kontekstu naveo je riječi pokojnog brazilskog biskupa Héldera Câmare: „Kad tvoj brod počne puštati korijene u nepokretnosti luke, otisni na pučinu“.„Otisni! I ne prije svega zato što imaš misiju za obaviti, nego zato što si strukturalno misionar: u susretu s Isusom si iskusio puninu života i stoga želiš čitavim bićem da ga i drugi prepoznaju i mogu gajiti njegovo prijateljstvo, hraniti se njegovom riječju i slaviti ga u zajednici“ – rekao je Sveti Otac.

Svećenik se daje sve do kraja
Pastira utvrđuje „jednostavna vjera Božjega svetoga naroda“ – nastavio je, a „to pripadanje je sol svećeničkoga života“. Zajedništvo tako postaje njegova specifična oznaka, a živi ga s laicima i u odnosima koji znaju vrjednovati svačije sudjelovanje. To oslobađa od „klerikalne zavisti“ te daje prednost zajedništvu, koje je „jedno od imena milosrđa“. Svećenici različite dobi i osjetljivosti, kad hodaju zajedno, imaju „miris proroštva koji fascinira“ – kazao je Papa.

K tome je istaknuo da je tužno vidjeti one koji „kalkuliraju“ i „ništa ne riskiraju“. Naš svećenik, međutim – rekao je Sveti Otac – „sa svojim ograničenjima se do daje sve do kraja,“ u konkretnim uvjetima u kojima se nalazi. Svećenik je „čovjek Uskrsa“, pogleda upravljenog u Kraljevstvo Božje. On pripada Gospodinu, Crkvi i Kraljevstvu nebeskom; to su njegovi konstitutivni čimbenici – zaključio je papa Franjo.