Svi nosimo u sebi iskustvo stida. Nitko ne želi da se govori o njegovim pogreškama ili grijesima. Problem je mnogima doći na ispovijed upravo zbog toga razloga. Ne vide smisao jer njihov duhovni vid i sluh je zaklonio stid.

Tijekom Isusova krštenja objavljuju se Otac, Sin i Duh Sveti. To je nevjerojatan trenutak za cijelu čovječnost. To je trenutak preokreta i za tebe. Teško je govoriti na kojem mjestu Ivan je točno krstio. Važna je činjenica da je krstio. Ivanovo krštenje je bilo poticajno za ljude koji su se željeli ostaviti svoje grješne prošlosti. Ulazili bi oni u rijeku Jordan, Ivan bi ih zaronio i tada bi javno pred ostalim ljudima „ispovijedali“ svoje grijehe. Željeli su se osloboditi prošlosti. Svima je poznat taj osjećaj koji prati čovjeka nakon grijeha. Prvo ga želiš što prije zaboraviti, ali tražiš da se izbriše i krivica koju su zlo i grijeh uzrokovali.

Zanimljivo, voda Jordana iako je vrlo žustra, ipak u nekim predjelima postaje mutna. Ta zamućenost postaje slikom opranih ljudskih grijeha, a žustrina ih odnosi dalje. Isus staje u red s grješnicima. Ne znamo koliko ih je bilo. Svi su čekali očišćenje. Čekali su nešto novo, što će nadmašiti njihov dosadašnji život. Ivanovo krštenje, iako se razlikuje od krštenja nakon Isusova uskrsnuća, bilo je precedentom u ono doba.

Što su mogli misliti oni ljudi? Bili su Židovi i prema tome čim su pristupili Jordanu, odmah su se mogli sjetiti prelaska kroz Crveno more one noći kad su izašli iz Egipta, kuće ropstava. Mogli su se također sjetiti ulaska svojih prethodnika u Obećanu zemlju. Tada su nosili sa sobom Kovčeg saveza. Osjećali su Božju snagu i prisutnost. Kada se približio Kovčeg saveza Jordanu, njegove su vode potekle unatrag. Sve je to bilo tako čudesno. Sada vide Isusa koji ulazi u Jordan, a Božja se slava očituje svima. On je pomazan Duhom Svetim, što podsjeća na Samuelovo pomazanje uljem Davida za kralja. On je pomazanik – Mesija. Isus je među ljudima poput Kovčega saveza, poput ognjenog stupa koji je vodio Izraelski narod iz Egipta. I sada će se dogoditi čudo s vodom. Bit će posvećena, ulaskom Isusa u nju, kako bi kolala unatrag i vraćala sve ljude u raj. Dosta im je bilo nositi na sebi teret grijeha i krivice.
Isus staje među grješnike. Svi su morali glasno ispričati svoje grijehe. Kaže evanđelje kako je Isus odmah izašao iz vode. To znači da nije imao grijeha. Isus staje među ljude, među grijehe. To je upravo mjesto Pomazanika, Ljubljenog Sina, Mesije. On se ne uzdiže iznad slabih ljudi, koji padaju u grijehe, nego staje među njih. Zar ovo nije čudesno? To ne znači da on odobrava grijeh govoreći …samo vi griješite ja ću biti svejedno s vama… Mesija oslobađa grijeha.

Dobro znamo što je stid. Tako ga često sakrivamo. Isus koji je bez grijeha ulazi u Jordan kako bi na sebe preuzeo tvoj stid. On nije sagriješio, ali preuzima tvoj stid nakon grijeha na sebe. Kao da kaže…preuzimam tvoj stid na sebe iako to nisam učinio, ali nosit ću to na sebi… Tako Isus kreće na put spasenja. Tu počinje naše spasenje, naše demaskiranje i skidanje stida. Tu se čuje da i ti si ljubljeno Božje dijete. Bog tebe ljubi, a ne ono što ti imaš.

Isusovo krštenje na Jordanu zasigurno je bio preokret u Isusovom životu. Sada počinje javno djelovati. Ali to ne znači da je Isus prije krštenja bio drugačiji, a nakon krštenja postaje neki novi Isus. Isus je isti, samo sad se vidi njegovo poslanje. On je Mesija. Često ljudi misle da su bili drugačiji prije obraćenja ili kako kažu – ponovnog rođenja. Ne žele se više sjećati svoje prošlosti. Isus preuzima na sebe tvoj stid. Ničega se više ne moraš stidjeti. Ne bježi od svoje prošlosti jer to si ti! Bog te je već tada oblikovao iako se dogodio grijeh. No sada on tvoj stid, nakon ispovijedanog grijeha, nosi na sebi. Ne boj se svoje stidljive prošlosti. Ne bježi od sebe.