.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!

 

Blagdan Kristova Krštenja je bio vrlo važan za Isusa i za nas osobno “Danas se krsti Krist na Jordanu – Krštenje svoje s njime slavimo”. Tako pjeva završnica naše božićne pjesme “Narodi nam se kralj nebeski”.

Svi Isusovi blagdani naši su blagdani. U svim Isusovim blagdanima treba pronaći svoj udio. Koja je poruka današnjega blagdana?

Isus je puno ostvarenje obećanja što ih Bog dade narodu koji je živio od te nade. Isus vjerni i ponizni Božji sluga prihvaća svoju zadaću svjedoka ljubavi među ljudima.

U sakramentu krštenja postali smo “drugi Krist”. Stoga se po njemu zovemo kršćani. U tom trenutku, ili bolje od toga krsnog trenutka nadalje, kamo god idemo, gdje god jesmo, nad nama je kao ispisan Očev natpis: Ovo je moj Sin Ljubljeni! U to nas uvjerava Pavao u divnom proslovu poslanice Efežanima: “Zamilova nas u Ljubljenomu da bismo bili na hvalu Slave njegove milosti”. O kad bi za nas uvijek vrijedila i daljnja Očeva riječ nad Sinom svojim na Jordanu: “U njemu mi je sva milina!”

Advertisements

Trebalo bi živjeti kao zamilovani od Boga, Oca. Trebalo bi ulagati svu svoju plemenitu i velikodušnu suradnju da živimo kao Božji ljudi. Poput Isusa Krista.

Na pitanje: Tko je za mene Isus Krist? Kardinal Ratzinger je odgovorio: “Po Isusu Bog za mene nije više beskrajna daljina, nego beskrajna blizina”

I događaj što ga danas slavimo govori nam upravo o tome. Milosrdni Bog postaje našim bratom u Isusu Kristu “u svemu nama jednak osim u grijehu!”. Ova će beskrajna blizina, dakako, izgledati kao divno čudo samo onome koji poznaje beskrajnu udaljenost koja njega dijeli od nas. Jer, u njemu je živi Bog sišao k nama u našu nevolju. Nad njim se “otvoriše nebesa” i zaori glas “Ovo je sin moj Ljubljeni!”. Po tom poniznom sluzi Božjem nad nama se ljudima otvara nebo, otvaraju se “vječnosti čvrsto zatvorena vrata”.

Ponovo započinje tako dugo prekinuti razgovor između Boga i čovjeka. Ruše se pregrade između gore i dolje, a prošIo je vrijeme u kojemu se pjevalo: “Jer vrata bijahu zatvorena”. Sad smijemo vjerovati da počinje nova povijest u kojoj Bog s čovjekom razgovara, suodlučuje. Smijemo vjerovati u ostvarenje nove mogućnosti. Sad je, naime, krenuo živi Bog u borbu za svoj svijet. Odsad je Bog tu i zato nas više neće tištiti besmisao bezboštva – neznanja Boga.

 

Otkada su se otvorila nebesa nad Isusom govori nam Bog, možete činiti stvari koje ranije nisu bile moguće. Sad sebi možete priuštiti i to da utješeni uđete u budućnost i u svim ljudima gledate svoju braću i sestre, da skinete svoju krivnju i položite je u Božje ruke, u ruke Boga koji je najveći u praštanju. Otada možete s povjerenjem i nadom ići u susret starosti, bolesti i umiranju.

Prisjetimo se i danas svoga krštenja. Blagdan Isusova i našega krštenja postavljaju obaveze i mijenjaju način djelovanja. Na dan našega krštenja mi smo se s Isusom susreli. On nas je poveo za ruku i počeo nas poučavati u svojoj školi života po evanđelju i evanđelja koje postaje život.

Za Isusa je krštenje bio trenutak prijelaza iz skrovitosti u javni život. Ispunjen Duhom Božjim, započinje još konkretnije i određenije izvoditi otkupljenje i spasenje svijeta.

Isus je primio krštenje od Ivana na Jordanu kako bi se ispunilo “sve u skladu s voljom Božjom”. Bog je Otac Isusa pomazao Duhom Svetim i silom osposobljavajući ga da nam donese spasenje. Krsteći se u Jordanu, Isus se pokazuje otvoren Božjem zahvatu. Bog šalje svoga Duha da ga obuzme i “pomaže”.

On će odsada stalno ići putem kojim ga Duh bude vodio, pa  bile to i kušnje, patnje, stradanja… To Isus sve čini radi nas i našega spasenja kako bi se Duh Božji nastanio među nama ljudima zastalno i kako bismo mogli biti prava djeca Božja.

Primajući krštenje, Isus posvećuje našu pravednost, naše pomirenje s Bogom, našu svetost u Bogu, naš život djece Božje…

– Krštenjem potvrđuje potpunu solidarnost s nama grješnicima.

– Isusovo krštenje bilo je i jest poziv na nepres­tani rast i uspon, a istodobno dodirna točka sa svom krštenom braćom i sestrama u Kristu…

Isus je savršeno iskusio što to znači biti čovjek – u rođenju, umiranju…

On uzima naše grijehe na sebe… I želi ih uništiti. On to može jer nosi našu ljudsku narav, koja je grješna. Na taj način već spašava. Tako se njegovo otkupiteljsko djelovanje najavljuje već od prvoga trenutka kao Božja volja da na sebe uzme grijeh svijeta i da ga iznese na križ, gdje će konačno biti u njegovoj smrti usmrćen i grijeh svijeta i svi osobni grijesi.

Svi smo mi jednoga dana bili kršteni. Primili smo ga kao nejaka i mala djeca zbog vjere i želje naših rodi­telja. Ni izdaleka nismo bili svjesni, a možda još i danas nismo potpuno svijesni što je značilo i što znači biti kršten u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Snagom Isusova Krštenja primili smo oproštenje grijeha. Snagom Kristove prolivene Krvi primili smo dar Duha Svetoga, znak neizmjerne Božje ljubavi, kojom nas je posinio, kojom smo postali sinovi i kćeri Božje; dakle, učenici Isusovi i članovi Crkve, zajed­nice Božjega naroda. Tako Gospodin obnavlja lice zemlje (Ps 104,30 ).

Jesmo li svjesni što se nama dogodilo u trenutku krštenja? Na žalost, čest je slučaj da mnogi drže krštenje samo nekim obrednim činom, a ne duševnim stanjem i raspoloženjem.

Krštenje bi trebalo za nas postati ono što je u Novom zavjetu: stanje kršćanskoga života, njegov životni ambijent, rađanje koje mora poslužiti kao uzorak njegovu rastu.

Moramo reaktivirati svoje krštenje! = (ponovno ga učiniti djelotvornim).

Svi koji su kršteni u Isusu Kristu pozvani su na svetost, tj. obratiti se, promijeniti i posvetiti… Biti kršten znači biti pozvan na novi život, život novog čovjeka koji je potpuno opredijeljen i usmjeren na Krista. Trebalo bi poput Krista ljubiti svijet i ljude, biti trajni svjedok Božje prisutnosti u ovom nevjernom svijetu.

Po svetom krštenju smo postali djeca Božja i time dionici ljubavi nebeskog Oca. On nas sigurno ljubi mnogo više nego zemaljski otac. Mi smo po krštenju postali djeca Božja, a ako smo djeca onda smo i baštinici. A ta baština na koju imamo pravo po Božjem posinovljenju jest nebesko kraljevstvo. Krštenje je dakle čin po kojem se postaje član svete Crkve i kojim se briše istočni grijeh i svaki drugi grijeh.

To je sakrament i početak milosnoga Božjeg djelovanja, početak koji treba razvijati tijekom cijelog života. Svaki pravi kršćanin je dva puta rođen i dvostrukog je roda, dijete ljudi i dijete Božje.

Krštenje nas oslobađa grijeha, ali i obvezuje da ga izbjegavamo te da se trudimo živjeti životom Isusa Krista. Krštenje je silno velik dar milosti, odlikovanje ali i velika obveza.

Taj dar milosti: vjeru, ufanje i ljubav, što smo dobili na krštenju, moramo čuvati, njegovati, odgajati i razvijati.

Morali bismo svaki dan biti sve bolji, savršeniji i savjesniji kršćani. Svoje kršćanstvo u Bogu primljeno na dan krštenja ne smijemo nikada i nigdje sakrivati. Mi svijetom moramo pronositi Isusa Krista, jer nas na to potiče naše krštenje.

Sam Isus je rekao: “Tko uzvjeruje i krsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se” (Mk 16,16). Ozbiljne su ove riječi. Nije se s njima šaliti…

 

Hvala Ti, Oče nebeski, za ovaj dragocjeni i neizmjerni dar tvoje dobrote i po­vjerenja što si mi ga iskazao u trenutku moga Krštenja! Hvala Ti, Isuse, za moje roditelje koji su mi u suradnji s Tobom život darovali i već me kao dijete krstili! Hvala Ti, i za kumove koji su htjeli svojom vjerom i svojom ljubavlju posredovati kod toga milosnog trenutka moga novog rođenja! Hvala ti, Isuse, za svećenika koji me krstio i time mi vrata raja otvorio!

Hvala Ti, Isuse, što si Crkvi svojoj ostavio ovaj sakrament i što je po ovome sakramentu Tvoja Crkva plodna Majka koja i danas iz svoga krila rađa brojnu djecu – ljubljenu djecu Oca Nebeskoga!

Isuse, žarko i ponizno molim Te, pomozi mi da u svakom trenutku svoga života budem svjestan istine da sam po Svetom krštenju postao Tvoj ljubljeni sin, Tvoja ljubljena kći, da to nikada ne zaboravim, da to svojim ponašanjem, svojim djelima i životom uvijek svjedočim! Učini me osvjedočenim katolikom vjernikom! Amen.

 

Kćerka pomaže ocu da se ostavi psovke

Prije odlaska u krevet. Otac pita svoju djevojčicu:

Voliš li ti svoga tatu?

Puno, tata!

Kada me tako voliš, poljubi me!

Tata, večeras nema poljupca!

Lijepo od tebe! Što znači da meni večeras nema poljupca?

Zar ja večeras nisam tvoj otac?

Da, tata. Ti si uvijek moj otac. Ali ja te večeras ne mogu poljubiti: danas su tvoja usta bila puna psovke i ružnih riječi, pa su prljava.

Zacrvenio se. Zagrlio je svoju kćerkicu i prestao psovati, kako bi bio i sam bolji i da ga takvoga kćerka sutra ne bi nasljedovala. (O. Rickaby)

 

 

 

 

 


Podijelite ovo s prijateljima!