.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

 

 

 

 

Idem u ribe

Zvuči ludo, znam

Ništa ne znam o ribarenju

Ali samo gledaj

Kako idem

(Chris Rea “Gone Fishing”)

 

Svatko može imati loš dan.

U svemu. Pa i u ribarenju.

Ali ne očekuje se od profesionalnog ribara da se vrati praznih mreža.

Ipak, muževi koji su postali prvi Isusovi učenici, čini se da su se suočili baš s ovim problemom.

Ako želiš pronaći nekoga koji bi trebao postati „ribar ljudi“ onda bi morao barem voditi računa da je taj dokazano uspješan ribar – riba, zar ne?

Ako ne zna loviti ribe, a kako će onda loviti ljude?

Međutim čini se da je to bio slučaj baš sa Šimunom i njegovom družinom. Oni nisu bili baš neke ribarske zvijezde. U biti nije bilo ničega zadivljujućeg u svezi ni jednog iz te družine, koje je Isus pozvao neka ga slijede. Nekako su se uklopili, s jedne strane bezlična sredina na periferiji Rimskog carstva, koju je Isus izabrao za za početak svoje službe, a s druge strane ljudi koje je Isus prve pozvao da ga slijede.

Šimun se ni najmanje nije šalio kada je sebe nazvao „grješnim čovjekom“. On je uistinu bio grješan, u najmanju ruku nesavršen.

Ima ljudi koji sanjaju otići u Svetu Zemlju kako bi bili baš na onim mjestima  gdje je Isus hodio i na kojima je boravio prije 2,000 godina. Ima ljudi koji bi se najradije, kada bi to bilo moguće, pomoću nekog vremenskog stroja vratili u prošlost i susreli se s Isusom i s apostolima.

Možda nam je nekako nezamislivo biti u društvo samog Isusa, ali zar ne bi bilo super ići u ribe s Petrom, stisnuti ruku Mateju, popričati s Ivanom, sjesti s njima i zajedno s njima slušati Isusov govor na gori?

Neki bi to učinili iz čiste znatiželje ali neki među nama bi to rado proživjeli, jer bi tako lakše vjerovali onome što piše u Evanđeljima.

Ja bio, ja vidio, ja vjerujem!

Ali meni se ne čini da bismo, bivajući u društvu prvih učenika, baš nešto osnažili svoju vjeru. Ne vjerujem da bi nam bilo lakše „nositi se“ s porukama Evanđelja. Možda bi nam, kad bi se osobno susreli s prvim učenicima, sve bilo puno teže, a nikako lakše. Jer nisu učenici bili baš neka društvena elita koja nema pametnijega posla nego uz kavicu razglabati o smislu života, a to je ono kako mi rado razmišljamo o svojoj vjeri. Lagano filozofiramo i dosta racionaliziramo.

Prvi učenici nisu bili ni obrazovani, niti su nešto posebno pratili modu kada je bila riječ o odjevanju, a nisu ni ostavljali neki poseban dojam ni po čemu. Možda bi se nagledali žuljevitih ruku, raščupane kose, od sunca ispucane kože, pokvarenih zubiju, jer kada su ti ljudi uopće i imali vremena za neku ozbiljniju higijenu ili možda stajling.

Možda bi nas zaprepastila običnost tih ljudi kako u njihovom izgledu tako i u njihovom ponašanju. Možda bi nas sve to i razočaralo, jer mi nekako pod utjecajem ove naše kulture sve želimo idealizirati, sterilizirati i konformirati.

Trebali bismo zaboraviti na ilustracije koje nalazimo u Biblijama za najmlađe, na kojima su učenici zgodni tipovi, lijepo poštucane brade, ležerno odjeveni, uvijek čisti i uredni, pomalo kao da su ispali sa neke filmske scene. 

Daleko su učenici od tog slatkastog klišeja.

Riječ je o ljudima prosječnog izgleda koji su bili daleko od idealizirane razglednice koju nam nude neki ilustratori.

I kako onda povezati jednu takvu skupinu neobrazovanih ribara, skupljenih s-brda-s-dola, koja ne bi prošla ni na jednoj audiciji za neki današnji i najobičniji posao? Kako ih povezati s najvećom istinom i s najvećom tajnom čitavog svemira?

Svi mi, manje više, nosimo u sebi neku slabost prema bajkama i dječjim pričama. Nas uvijek intrigira poruka koju takve priče nose.

Ili se žaba pretvori u princa ili ružno pače postane predivni labud ili se otkrije da moćni Čarobnjak iz Oza nije nitko drugi nego neki mali čovječuljak. Sve suprotno od ovog našeg života gdje jedni te isti uvijek tlače slabije od sebe. Još jedino pravda pobjeđuje u bajkama.

Bajke su priče o transformaciji, o preobrazbi i nešto se je slično, kao u bajci, dogodili i s tim jednostavnim i običnim ljudima koje nazivamo  prvim Isusovim učenicima.

Kada biste okupili sve učenike i doveli ih u jednu prostoriju, a da ne znate tko su, vama ne bi, pogledavši ih, ni na kraj  pameti bilo pomisliti, da su ti ljudi u stanju promijeniti čitav svijet.

A oni su baš to i učinili.

Učenici su promijenili svijet.

To je bio i prvi razlog zašto ih je Isus i pozvao.

Ako želiš spasiti svijet, od nekuda uvijek moraš početi.

I ako svijet misliš spasiti kroz poniznost, suosjećajnost i žrtvu onda ima smisla sve to započeti s ljudima koji nisu mogli biti ponizniji da su to i htjeli.

Glasnik mora odgovarati poruci.

A ako je Isus tijekom svojeg zemaljskog života i imao nekakve probleme s apostolima onda je to bilo baš po pitanju održavanja njihove poniznosti i običnosti. Čim bi neki među njima počeli težiti nekakvoj moći, ili ako bi se međusobno počeli prepirati tko je od njih veći, Isus bi ih jako brzo dovodio na pravu mjeru.

Apostoli su trebali biti obični, jednostavni i nadasve ponizni ako su trebali slijediti Isusa i promijeniti svijet. Isus ih je baš takve trebao i zato ih je i pozvao.

Ali danas čitamo da se je Šimun usprotivio i da je slao Isusa od sebe. Iz teksta nam se sugerira da je razlog Šimunovom postupku bila njegova zapanjenost/zaprepaštenost velikim ulovom.

Šimun, kao i njegova družina, bili su zadivljeni.

Ostali su svi bez teksta.

Osim Šimuna.

Ali što to ima svetoga u obilatom ulovu?

Nije riba pala s neba. Bacili su mreže i ulovili su ribu.

Jest ulov bio izuzetan, ali koji put ribare zna pomilovati i sreća ili naleti neko jato riba, pa skoro riba sama uleti u mrežu. Nije nužno da je to Božja intervencija. Takve se stvari događaju. I onda i danas. I najgorem ribaru se zalomi ponekad veliki ulov.

Međutim Šimun vidi nešto što nitko drugi ne vidi. Vidi sebe kao grješnika u blizini Svetoga i svjestan je da to tako dalje ne može ići.

Ali kako Šimun dolazi do tog zaključka?

Ja duboko vjerujem da je to bilo moguće jedino po Duhu Svetomu, koji je pomogao Šimunu vidjeti ono što je običnom oku skriveno. I ne samo Šimunu.

Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi.

Oni su jedino po milosti Duha Svetoga mogli shvatiti da se nalaze u nazočnosti samoga Boga. Čudo je postojalo (enorman ulov ribe i to usred dana) ali ne tako veliko da bi bilo dovoljno.

Ovo je morao biti dar Duha Svetoga.

Sve ovo nas neminovno dovodi do pitanja – koliko često se mi nađemo u prisutnosti svetoga? Susrećemo li se sa svetim na najmanje očekivanim mjestima? I kada se to dogodi imamo li i mi duhovnu viziju kao Šimun ili jednostavno propustimo takve prigodu u svome životu?

Kada se nađemo u blizini osobe koja godinama samozatajno pomaže slabima, potrebnima i odbačenima, prepoznajemo li mi svetost Boga našega pokraj sebe?

Kada čujemo kako netko hrabro i žarko, kao rukometni izbornik Željko Babić, svjedoči Krista i to u okružju koje to ne želi slušati, vidimo li mi na djelu Božje čudo?

Ako je naša vjera stvarna i ako je naša vjera živa i ako je naš Bog vječno u pokretu i vječno na djelu, zar ne bismo onda trebali očekivati Božansku nazočnost i Božji rukopis na svakome mjestu, ma gdje se mi nalazili?

Ako sve to nije tako – upitajmo se – jesmo li možda zaboravili što to znači ostati zapanjen, ostati iznenađen, ostati zadivljen, pa čak i zaprepašten pred Božjim čudima, a sve zato što nas je ovaj svijet odavno zarobio svojim jeftinim trikovima i više nismo u stanju iskreno se ničemu diviti, pa ni čudima samoga Stvoritelja?

Isus je nepredvidljiv.

Odjednom mu je na pamet pala čudna ideja.

“Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.”

Šimun, iskusan ribar, želi biti pristojan, pa kaže: “Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo.“

Nije dodao, ali je vjerojatno pomislio: „Ovaj ne shvaća da nitko ne isplovljava na pučinu usred dana.“ Ali kako nije imao uspješan ribolov te noći, Šimun nije u položaju osporavati ovaj čudan Isusov prijedlog.

Ono što će Šimun reći, rečenica je koja će promijeniti čitav tijek njegovog života. Možda je to rekao rezigniranim tonom ali je rekao:

„…ali na tvoju riječ bacit ću mreže.”

I svi znamo što se je nakon toga dogodilo.

Uvijek je to tako s Isusom.

Sve počne kada Isus dođe k nama, usred naših života, tamo gdje radimo, tamo gdje živimo, tamo gdje učimo, tamo gdje se liječimo, tamo gdje kuhamo … dolazi Isus i traži od nas da mu vjerujemo, da mu vjerujemo toliko da isplovimo usred dana na pučinu i da tamo bacimo svoje mreže. To je nama sve pomalo čudno. Izvan naših navika i pravila.

To je zahtjev koji traži povjerenje, jer mi to inače nikada ne bismo napravili.

Pomalo čudno, nepredviđeno, neplanirano.

Baš na takav način do nas često dolazi Isusov poziv.

Isus ulazi u našu svakodnevicu s neuobičajenom ponudom.

I puno toga se tada nađe na vagi. 

I sve ovisi o tome što ćemo mi učiniti s Isusovom ponudom.

Što bi bilo da je Petar ignorirao Isusov prijedlog?

Vjerojatno bi se do kraja svojega života mučio loveći – ribe, a ne ljude.

I još nešto.

Isusovi „čudni“ prijedlozi uvijek dolaze u trenucima kada smo ranjivi i kada smo neuspješni.

“… svu smo se noć trudili i ništa …“

Što vam se čini od ove male rečenice?

Ona tako zorno opisuje naša česta životna stanja.

Borimo se, nastojimo, mučimo se ali rezultati budu slabi, skoro nikakvi.

I onda se u nama rađa osjećaj beskoristnosti, nezadovoljstva i depresije.

“… svu smo se noć trudili i ništa …“

I obično, baš tada, stigne Isusov poziv.

Onda kada ga najmanje očekujemo.

Kada nismo uspjeli. Kada nam je svega na vrh glave.

Kada nam je teško. Kada mislimo da smo ni za šta.

Isus rijetko ulazi u naše živote kada se mi osjećamo moćni, kada mislimo da stvari držimo pod kontrolom, kada letimo na krilima uspjeha.

Isus ulazi u naše živote kada smo ranjeni, kada smo zbunjeni, kada smo pali i kada smo u grijehu.

Isus nas želi izvući iz takvog stanja, želi nas izvesti na pučinu, u duboke vode, usred dana, tamo gdje se osjećamo pomalo glupo i čudno.

I baš tu Isus od nas traži da bacimo svoju mrežu.

Isus traži od nas da mu vjerujemo i da lovimo u dubokim vodama.

Isus vjeruje u naše mogućnosti i ne želi da gacamo po plićaku u kojem provodimo najveći dio svojega života.

Isus nas poziva na hrabrost i na povjerenje, ali mi bi najradije išli na sigurno i ostali u plićaku.

Isus nas poziva da isplovimo na pučinu, da isplovimo u vjeri i u slobodi, ali mi bismo najradije držali se svojih poznatih strahova i tjeskoba.

Isus nas poziva da otvorimo oči i da se suočimo sa svojim strahovima, sa svojim sumnjama, da se odmaknemo od laži i iluzija ovoga svijeta i da se prepuni zadivljenosti prepustimo dubinama Božjeg blagoslova.

Otiđimo u ribe. Bacimo mreže.

Možeš potratiti čitav život svoj

 Pokušavajući biti ono

Što misliš da se očekuje od tebe

Ali nikad ne ćeš slobodan biti

Mogao si isto tako otići u ribe…

 

 

LINK za preuzimanje emisije UVIJEK NEDJELJOM od 07. veljače 2016.

 


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentari

Komentari