Čudi nas ponašanje učenika na putu u Emaus. Išli su tužni i utučeni. Njihova je nada umrla zajedno s Velikim petkom. Išli su razočarani. Napustili su zajednicu. Izabrali su sebični put svojih nauma. Slušali su Isusove riječi, ali nisu ih prihvatili svojim srcem. Njihova su se srca ohladila. Nisu poslušali Isusove upute da ne odlaze iz Jeruzalema. Oni su krenuli puni nesporazuma i klonuća. Toga istoga dana kada je Isus uskrsnuo, pobijedio smrt, kada je trebalo kliktati od veselja, oni umiru od tuge.  Zato je njihov put u Emaus simboličan za nas u mnogočemu. On je simbol našeg sebičnoga svijeta u koji se vraćamo zbog našeg fragmentarnog prihvaćanja Božje riječi.

Kada se odlučimo za sebičan put prema svojim nakanama, prividnim uspjesima i kada ga tražimo izvan zajedništva koje zahtjeva Isus nije čudo da smo razočarani i utučeni i da su nam potonule sve lađe. Stoga nije čudno da i susret s Isusom svake nedjelje ne predstavlja ništa više od običaja. Učenicima na putu u Emaus manjkala je nutarnja cjelina svega što je govorio Isus. Njima je falio Duh Sveti koji otkriva svu tajnu Isusovih riječi. To se događa i nama. Kada prihvaćamo isključivo ono što nam odgovara, a ne cjelovito Evanđelje, doživljavamo neuspjehe, šokove, razočaranja. Onda su nam svi krivi, pa čak i sâm Bog. Kada prestaju emocije počinje put izgradnje, istinitog hodanja u vjeri. No sama izvanjska blizina i slušanje Božje riječi te vršenje vjerskih čina nije dovoljno da nas očuva od nesporazuma, klonuća i razočaranja. Poslušajmo Isusa, prekinimo put sebičnost i krenimo prema istinitom zajedništvu.

Put k zajedništvu počinje s Kristom. On je vjerni suputnik. No, često su naše oči zatvorene. Gluhi smo. Ponekad je to noć tame. Ne osjećamo, ne vidimo…teško je, a Isus ide pokraj nas. On je Bog s nama – Emanuel! I pita: „Što to putom pretresate među sobom?“ Mi ga ne vidimo i ne čujemo, ali on je tu. Uskrsli postupno, ali sigurno, ulazi u našu svakodnevicu i tjera nas da mijenjamo životni hod od Emausa (vlastite sebičnosti) do Jeruzalema (život u zajedništvu). To je otvaranje djelovanju Duha Svetoga, koji je po krštenju razliven u našim srcima. Sam je Isus rekao da će dati shvatiti svojim učenicima sve ono što je on  učio i učinio.

U zajednici koja se okuplja na slušanje Božje riječi i lomljenje Isusova tijela i koja vjeruje u Njegov dolazak otvaraju se duhovne oči i duhovne uši. To upravo čini Duh Sveti, koji dolazi s darom razuma. Isus se očituje učenicima upravo po svojoj riječi i po lomljenju kruha. Mi to prepoznajemo kao euharistiju. Duh Isusa Krista prosvjetljuje naš um. Daje nam iz dana u dan napredovati u shvaćanju onoga što je Gospodin rekao i učinio. U sili Duha Svetoga možemo shvatiti i oduševiti se za njegovu riječ i za euharistiju. Duh Sveti uvodi nas u dubine Boga i otkriva ono što ja sakriveno. On nam omogućava prepoznati uskrslog Krista koji kroči s nama. Tada će naša srca postati ražarena, a jedina čežnja će biti sâm Gospodin.

Dođimo što češće, ne samo nedjeljom, na zajednički susret s Isusom kako bi se u nama produbila čežnja za Božjom riječju i Kristovim tijelom. Duboka čežnja za Isusom i zajednicom okupljenom u Njegovo ime, nadilazi svaku sumnju i očaj. Ako nas još uvijek muči očaj i utočenost molimo Gospodina da nam svima dadne taj dar da shvaćamo stvari koje se događaju na način na koji ih on shvaća i da, prije svega, shvatimo u evanđelju i otajstvo euharistije. „Ostani s nama Gospodine, jer večer je!“ Učinimo ovu evanđeosku rečenicu našom molitvom.

Pater Arek Krasicki

.