Tekst iz Lukina evanđelja o poslanju sedamdeset dvojice i prepoznatljivom pozivu upućenom svakome za nove radnike u žetvi Gospodnjoj jednoznačno upućuje na apostolsko poslanje biskupa i svećenika. Oni koji to nisu, odmah si mogu pomisliti: To se ipak ne tiče mene, to su oni. Ja ću se samo pomoliti za nova duhovna zvanja i to ako se sjetim. Iako se taj tekst povezuje s ministerijalnim svećenstvom, on se tiče svakoga tko pripada Isusu Kristu i njegovoj Crkvi po sakramentu krštenja.

To je Isusova misija. Sedamdeset dvojica ne ide u svoje ime. Oni ne osnivaju svoju crkvu ili neko duhovno poduzeće koje će se specijalizirati u vlastitom shvaćanju spasenja. Čini se da Isus priprema svoje učenike za misiju koja će se dogoditi kada on na vidljiv način neće biti s njima.

Što mi svi imamo s time?

Živimo svoje živote. Kupovina, čišćenje po kući, svakodnevna snalažljivost, stalna potraga za poslom, briga za djecu ocrtavaju granicu naših mogućnosti. Isusova misija je božanskog podrijetla. Stoga odgovor na pitanje što mi svi imamo s time treba potražiti na nebu.
U opisu poziva serafi pjevaju Bogu na nebesima: Svet, svet, svet–kadoš. To je specifična hebrejska riječ koja ističe Božju svetost, ali je njezino drugo značenje drukčiji. Bog, budući da je svet, drukčiji je od sviju. To znači da je on neshvatljiv. Ova će nam činjenica pomoći u danjem razumijevanju Isusovih riječi i njegove misije.

Isus šalje sedamdeset dvojicu. Mi ne znamo njihova imena ili jesu li među njima bili apostoli. No to nije uopće važno. Isus ih šalje po dvojicu (grč. duo duo). To nas podsjeća na Nou koji u arku stavlja u paru životinje. To je bila misija očuvanja života. Crkveni oci vide u poslanoj dvojici apostola i dvije zapovijedi ljubavi. Dakako, Isus ih šalje u misiju koja pruža drugima život vječni i uvodi ljude koji primaju Radosnu vijest u Božje kraljevstvo –kraljevstvo u kojem vlada ljubav.
Ali, rekli smo da ovaj odlomak nije isključivo o svećeničkoj službi, koja se zove i ministerijalno svećenstvo, nego je riječ i o sveopćem svećenstvu. Moguće da niste nikad čuli taj naziv ili još bolje ovu tvrdnju: I ti si po sakramentu krštenja postao svećenik! Da, to je istina. I ministerijalno svećenstvo kao i opće izvire iz Kristova svećeništva jer je samo on Veliki svećenik. Biskupi, svećenici, đakoni imaju misiju pomoći laicima–sveopćem svećenstvu da postanu svetima, uđu u Božje kraljevstvo, zavole Kristovu Crkvu, postignu puninu vjere, ufanja i ljubavi kroz sakramentalni život. Jedni mole za druge.

Svaki krštenik je poslan. Zaronjen je u Krista i njegovu misiju. Toliko je povezan s Isusom da sačinjavaju jedno tijelo – kao muž i žena. Svaki brak, ali i pojedinac, postaje slika poslane dvojice ili slika para životinje koje je Noa smjestio na svojoj arci. To je poslanje ljubavi i prenošenja Radosne vijesti o Božjem kraljevstvu koje osigurava život. Svaki je kršćanin Isusov glasnik i budući da je ujedinjen s Bogom postaje njemu sličan. Kao što je Bog po svojoj svetosti drukčiji od svijeta, tako i kršćanin postaje drukčiji od svijeta.

Često se djelovanje Boga u mudrosnoj literaturi ocrtava znamenjem plesa. Tako je i Isusov poslanik pozvan zaplesati u radosti. Naravno nije riječ o običnom plesu, nego o životu u radosti. Plešemo li od radosti što smo Isusovi? Svatko tko je vidio Isusa osjeća Očevu ljubav. Mnogi su krenuli za njim jer su spoznali ono što nisu nikada do sada. Kršćanin postaje drukčiji i pleše. Govore li ljudi kada vas susreću: On/ona je onako drugačiji? Kršćaninu se na licu i po djelima vidi da je drukčiji i da sve radi s ljubavlju kao da pleše. Tako se najpotpunije ističe poslanje i očituje svećeništvo, ministerijalno i sveopće.