Svi bismo trebali škrgutati zubima dok čujemo Isusovu prispodobu o pšenici i kukolju. Škrgut zubi nije nam toliko poznat. To je jedna ekspresija koja izražava strah i nezadovoljstvo. Naš škrgut zubi poistovjećuje se s Božjom, kako mi to kažemo, nepravednošću. Mi bismo drugačije učinili. Kako ne bi kukolj smetao rastu pšenici sigurno bi smo ga otklonili. Međutim, Božje je logika drugačija. Osjećaš li Božju nepravednost kraj sebe? Možda već davno imaš plan uništenja svih grješnika ovoga svijeta? Misliš zašto Bog dozvoljava zlo u ovom svijetu. To nije pravedno. Sam si već umoran svojim vizijama neba i Božjeg kraljevstva.

Isusove se prispodobe razlikuju od proročkih vizija Kraljevstva i neba. Isus govori drugačije. On se služi vrlo običnim rječnikom i događajima iz svakodnevice. Kodira u obične situacije nadnaravnu stvarnost. Čini to kako bi čovjek moga lakše zapamtiti i živjeti pojedinu prispodobu. Bog se sakriva u ovom svijetu. Nebo počinje već sada.

Crkva nam danas nudi tri Isusove prispodobe: o pšenici i kukolju, o gorušičinom zrnu te o začinu, kako bismo mogli si približiti skrivenu istinu da je Bog među nama i da nebo započinje tu, odmah na zemlji. Nitko nam neće na silu namontirati krila i aureolu koji su za mnoge slika neba. Po Božjoj milosti i uz osobni trud ulazimo u nevidljivo, u nebo. Vizija neba sadrži vrlo obične elemente.

Prispodoba o kvascu je vrlo kratka to je samo jedna rečenica. Žena u trideset dvije kile brašna stavlja mrvicu kvasca. Sve to ostavila i tijesto se samo ukvasilo. Ovdje nema nikakve filozofije. To znaju i djeca. Tako je radila svaka žena u Izraelu bar jednom u danu. Tako vi radite drage gospođe u svojim domovima. No, možda ne pravite ništa od tolike količine brašna, ali jako dobro poznate taj mehanizam. Vidite da nije to ništa posebnog, nego svakodnevna djelatnost. I možda već sada netko škrguće zubima misleći ovo ne može biti slika neba. Moguće da su već Isusovi slušatelji počeli škrgutati zubima i htjeli su ga ubiti jer je ta slika naveliko udarala od njihove slika Kraljevstva i neba.

Mislim da je Isus želio kroz tu kratku prispodobu skrenuti pozornost na to da nebo počinje već sada kao što zajedno s njegovim dolaskom Kraljevstvo Božje je među nama. Svakodnevica koja nas toliko tlači i umara upravo je prilika za vječno slavlje. Ne moraš imati zlatna krila, niti vidljivu aureolu iznad svoje glave kako bi ti se drugi divili. Važno je da po jednostavnim stvarima i svakodnevnim ulaziš u nebo. Sigurno gunđanje ne otvara neba. Stalno nezadovoljstvo jedino uništava radost u nama. Pogledajmo naše svakodnevne djelatnosti koliko sebe ulažemo u njih poradi ljubavi prema Bogu i bližnjima.

I možda sve to tako slušaš i misliš si  pa dobro, ali što s nepravedno posijanim kukoljem,  dakle sam ljut na Boga jer je nepravedan! Mislim da i ja sam taj koji ne bi čekao do kraja svijeta nego odmah bih  čupao korov. Ne mogu zaustaviti škrgut svojih zubi. Zašto Bog dopušta da raste zajedno pšenica i kukolj? Mislim da sam našao odgovor. Prije svega Isus govori da se ne čupa kukolj jer bi se mogla i pšenica nehotimično počupati. Jedno i drugo izgleda skoro isto. Nije se teško zabuniti. No postoji još nešto što se skriva iza toga. Primijetih da dobro i zlo su u meni. Hoteći čupati korov kod drugih prvo ga moram iščupati kod sebe. Svaki pokušaj škrguta zubi zbog grješnosti drugih je podignuta ruka na mene. Ne gledajući svoj grijeh, nego slabosti drugih sam sebe uništavam. Mnogi misle da je Bog nepravedan. On je pravedan, ali s ljubavlju čeka jer vidi

Isus predlaže da čekamo, da si uzmemo malo vremena. Ali ne zato da ništa ne radimo, nego da dozovemo Duha Svetoga, kako kaže sveti Pavao da nas on potpomaže u našim hodu kroz svetost. Svi smo sveti (Rim 8, 26-27). Svetost je naše skriveno prezime koje se otkriva po svakodnevnim radnjama poradi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. I možda bi bilo dobro danas dozvoliti si jedan škrgut zubi ali ne radi slabosti drugih nego zbog naših grijeha. I još nešto…malo dobroga može promijeniti cijeli svijet!