Krštenje u Duhu Svetom o. Raniero Cantalamessa, OFMCap
SAŽETAK
Krštenje u Duhu nije sakrament, ali je povezano s nekoliko sakramenata. Krštenje u Duhu čini stvarnom i na neki način obnavlja kršćansku inicijaciju. Na početku Crkve krštenje se podjeljivalo odraslima koji su se obratili iz poganstva i koji su, prigodom krštenja, činili čin vjere i slobodan i zreo izbor. Danas ga zamjenjuju roditelji ili kumovi. U toj situaciji, rijetko, ili nikada, krštena osoba ne dođe do toga da u Duhu Svetom proglasi: „Isus je Gospodin“. I dok se ne dođe do te točke, sve ostalo u kršćanskom životu ostaje izvan fokusa i nezrelo.
Čudesa se više ne događaju i doživljavamo ono što je Isus učinio u Nazaretu: „Isus nije mogao učiniti mnogo čudesa zbog njihove nevjere“ (Mt 13,58). Učinkovitost krštenja u Duhu u ponovnom oživljavanju krštenja sastoji se u ovome: konačno čovjek daje svoj dio — naime, čini izbor vjere, pripremljen pokajanjem, koji dopušta djelovanju Božjem da se oslobodi i očituje svu svoju snagu. Kao da se izvuče utikač i upali svjetlo. Dar Božji je konačno „odvezan“ i Duhu je dopušteno da teče poput mirisa u kršćanskom životu.
Prije nego što govorimo o krštenju u Duhu, važno je pokušati razumjeti što je obnova u Duhu. Nakon Drugog vatikanskog sabora, mnoge su stvari u životu Crkve obnovljene — liturgija, pastoral, kanonsko pravo, konstitucije redovničkih zajednica i njihovo odijevanje. Iako su sve te stvari važne, one su samo izvanjske stvari i teško nama ako se na njima zaustavimo i mislimo da je zadatak završen, jer Bogu nisu važne strukture nego duše. „U dušama ljudi Crkva je lijepa“, piše sv. Ambrozije, i stoga se upravo u dušama mora učiniti lijepom.
Bog je začetnik i snaga
Obnova je obnova u kojoj je Bog, a ne čovjek, glavni začetnik. „Ja, a ne vi“, kaže Bog, „činim sve novo“ (Otk 21,5); „Moj Duh — i samo On — može obnoviti lice zemlje“ (usp. Ps 104,30). S religioznog gledišta skloni smo gledati stvari iz ptolemejske perspektive: u temelju su naši napori — organizacija, učinkovitost, reforme, dobra volja — dok je zemlja u središtu, a Bog dolazi da to osnaži i okruni svojom milošću i našim naporom.
Moramo — u ovom trenutku Božja riječ snažno poziva — „vratiti snagu Bogu“ (Ps 68,35), jer „snaga pripada Bogu“ (Ps 62,12). Predugo smo prisvajali tu njegovu snagu upravljajući njome kao da je naša, kao da je na nama da upravljamo Božjom snagom. Moramo potpuno promijeniti perspektivu. To znači jednostavno priznati da bez Duha Svetoga ne možemo ništa učiniti, pa ni reći: „Isus je Gospodin!“ (1 Kor 12,3).
Krštenje u Duhu i sakrament krštenja
Krštenje u Duhu nije sakrament, ali je povezano sa sakramentom, zapravo s više sakramenata — sa sakramentima kršćanske inicijacije. Krštenje u Duhu čini stvarnom i na neki način obnavlja kršćansku inicijaciju. Primarni odnos je sa sakramentom krštenja. Naime, to se iskustvo u engleskom govornom području naziva krštenje u Duhu.
Vjerujemo da krštenje u Duhu čini stvarnim i oživljava naše krštenje. Da bismo razumjeli kako sakrament primljen prije mnogo godina, obično odmah nakon rođenja, može iznenada oživjeti i očitovati toliku snagu, kao što se često događa kroz krštenje u Duhu, važno je pogledati naše razumijevanje sakramentalne teologije.
Katolička teologija poznaje pojam valjanog, ali „vezanog“ sakramenta. Sakrament se naziva vezanim ako plod koji bi ga trebao pratiti ostaje sputan zbog određenih zapreka koje priječe njegovu učinkovitost. Krajnji primjer za to je sakrament ženidbe ili svetog reda primljen u stanju smrtnog grijeha. U takvim okolnostima ti sakramenti ne mogu dati milost dok se zapreka grijeha ne ukloni pokorom. Kada se to dogodi, kaže se da sakrament ponovno oživljava zahvaljujući neizbrisivom bilje gu i neopozivosti Božjeg dara: Bog ostaje vjeran čak i ako smo mi nevjerni jer ne može zanijekati samoga sebe (usp. 2 Tim 2,13).
U slučaju krštenja, što uzrokuje da plod sakramenta ostane vezan? Sakramenti nisu magijski obredi koji djeluju mehanički, bez znanja osobe ili ne uzimajući u obzir njezin odgovor. Njihova učinkovitost plod je suradnje između Božje svemoći — zapravo milosti Kristove ili Duha Svetoga — i ljudske slobode, jer kako kaže sv. Augustin: „Onaj koji te stvorio bez tebe, neće te spasiti bez tebe.“
Opus operatum krštenja, to jest Božji dio ili milost, ima više aspekata — oproštenje grijeha, dar teoloških krjeposti vjere, nade i ljubavi (ali samo kao sjeme), i božansko posinstvo — a sve to ostvaruje se djelovanjem Duha Svetoga. Ali u čemu se sastoji opus operantis, to jest čovjekov dio u krštenju? Sastoji se u vjeri! „Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se“ (Mk 16,16). Uz krštenje, dakle, postoji još jedan element: vjera čovjeka. „A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime“ (Iv 1,12).
Krštenje je poput božanskog pečata stavljenog na vjeru čovjeka: „pošto ste čuli riječ istine, evanđelje svoga spasenja, i povjerovali, zapečaćeni ste Duhom Svetim obećanja“ (usp. Ef 1,13).
Krštenje i potvrda vjere
Na početku Crkve krštenje je bilo tako snažan događaj i tako bogato milošću da obično nije bilo potrebe za novim izljevom Duha kao danas. Krštenje se podjeljivalo odraslima koji su se obraćali iz poganstva i koji su, pravilno poučeni, mogli učiniti čin vjere i slobodan i zreo izbor. Dovoljno je pročitati mistagoške kateheze o krštenju koje se pripisuju Ćirilu Jeruzalemskom da se shvati dubina vjere do koje su bili vođeni oni koji su čekali krštenje. U biti, dolazili su do krštenja kroz istinsko obraćenje, te je za njih krštenje bilo stvarno čišćenje, osobna obnova i novo rođenje u Duhu Svetom.
Povoljne okolnosti koje su omogućavale da krštenje u počecima Crkve djeluje s tolikom snagom bile su u tome što su se milost Božja i čovjekov odgovor susretali u isto vrijeme, i postojala je savršena usklađenost.
Krštenje djece u nekršćanskom okruženju
Ali sada je ta usklađenost narušena, jer se krstimo kao djeca, i postupno taj vid slobodnog i osobnog čina vjere više ne dolazi do izražaja. Umjesto toga zamjenjuje ga odluka roditelja ili kumova. Kada je dijete odrastalo u potpuno kršćanskom okruženju, ta je vjera ipak mogla procvasti, iako sporije. No danas to više nije slučaj i naše je duhovno okruženje čak gore nego u srednjem vijeku. Ne znači da više nema normalnog kršćanskog života, ali to je sada iznimka, a ne pravilo.
U takvoj situaciji, rijetko, ili nikada, krštena osoba ne dolazi do toga da u Duhu Svetom proglasi: „Isus je Gospodin.“ I dok se ne dođe do te točke, sve ostalo u kršćanskom životu ostaje izvan fokusa i nezrelo. Čudesa se više ne događaju i doživljavamo ono što je Isus učinio u Nazaretu: „Isus nije mogao učiniti mnogo čudesa zbog njihove nevjere“ (Mt 13,58).
Božja volja
Evo, dakle, što ja vidim kao značenje krštenja u Duhu. Ono je Božji odgovor na ovaj poremećaj koji se razvio u kršćanskom životu u sakramentu krštenja.
Poznata je činjenica da se posljednjih godina u Crkvi, među biskupima, pojavila zabrinutost zbog toga što se kršćanski sakramenti, osobito krštenje, podjeljuju ljudima koji ih u životu neće koristiti. Zbog toga se čak predlagalo da se krštenje ne podjeljuje ako ne postoje barem minimalna jamstva da će biti njegovano i cijenjeno od strane djeteta. Jer ne treba bacati biserje pred svinje, kako je rekao Isus, a krštenje je biser jer je plod Kristove krvi.
Ali čini se da je Bog bio zabrinut za tu situaciju još prije nego Crkva, te je podizao tu i tamo u Crkvi pokrete usmjerene na obnovu kršćanske inicijacije kod odraslih. Karizmatska obnova jedan je od tih pokreta i u njoj je glavna milost, bez sumnje, povezana s krštenjem u Duhu i s onim što mu prethodi.
Oslobođenje i potvrda vjere
Njegova učinkovitost u ponovnom oživljavanju krštenja sastoji se u ovome: konačno čovjek daje svoj dio — naime, čini izbor vjere, pripremljen pokajanjem, koji omogućuje Božjem djelovanju da se oslobodi i očituje svu svoju snagu. Kao da se izvuče utikač i upali svjetlo. Dar Božji je konačno „odvezan“ i Duhu je dopušteno da teče poput mirisa u kršćanskom životu.
Osim obnove milosti krštenja, krštenje u Duhu je također potvrda vlastitog krštenja, svjesno „da“ njemu, njegovim plodovima i obvezama, i kao takvo slično je i potvrdi (krizmi). Krizma je sakrament koji razvija, potvrđuje i dovodi do punine djelo krštenja. Iz nje također dolazi želja za većim sudjelovanjem u apostolskoj i misijskoj dimenziji Crkve, što se obično primjećuje kod onih koji prime krštenje u Duhu. Oni osjećaju veću sklonost surađivati u izgradnji Crkve, staviti se u njezinu službu u različitim službama, bilo kleričkim bilo laičkim, svjedočiti za Krista — činiti sve ono što podsjeća na događaj Pedesetnice i što se ostvaruje u sakramentu potvrde.
Krštenje u Duhu nije jedini poznati trenutak u Crkvi za oživljavanje sakramenata inicijacije. Postoji, na primjer, obnova krsnih obećanja na vazmenom bdjenju, zatim duhovne vježbe i redovnički zavjeti, koji se ponekad nazivaju „drugim krštenjem“, a na sakramentalnoj razini postoji potvrda.
Također nije teško otkriti u životima svetaca prisutnost spontanog izlijevanja Duha, osobito prigodom njihova obraćenja. Razlika kod krštenja u Duhu jest u tome što je ono otvoreno cijelom Božjem narodu, malima i velikima, a ne samo povlaštenima koji idu na ignacijevske duhovne vježbe ili polažu redovničke zavjete.
Božja volja u povijesti
Odakle dolazi ta izvanredna snaga koju smo iskusili kada smo bili kršteni u Duhu? Ne govorimo o nekoj teoriji, nego o nečemu što smo sami iskusili i stoga možemo reći s Ivanom: „Što smo čuli, što smo vidjeli svojim očima, što su naše ruke opipale, to navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama“ (usp. 1 Iv 1,1-3). Objašnjenje te snage nalazi se u Božjoj volji — jer je Bog htio danas obnoviti Crkvu na ovaj način — i to je dovoljno.
Postoje, dakako, neki biblijski primjeri, poput onoga u Dj 8,14-17, kada su Petar i Ivan, čuvši da je Samarija primila riječ Božju, došli k njima, molili za njih i polagali ruke na njih da prime Duha Svetoga. Ali ti biblijski primjeri nisu dovoljni da objasne širinu i dubinu današnjeg očitovanja izlijevanja Duha.
Objašnjenje je, dakle, u Božjem naumu. Mogli bismo reći, parafrazirajući poznatu misao apostola Pavla: budući da kršćani, sa svom svojom organizacijom, nisu uspjeli prenijeti snagu Duha, Bogu se svidjelo obnoviti vjernike „ludošću“ krštenja u Duhu. Teolozi traže objašnjenja, a odgovorni ljudi traže umjerenost, ali jednostavne duše dotiču vlastitim rukama snagu Kristovu u krštenju u Duhu (usp. 1 Kor 12,1-24).
Mi ljudi, a osobito mi ljudi Crkve, skloni smo ograničavati Boga u njegovoj slobodi: skloni smo zahtijevati da slijedi određene putove (tzv. kanale milosti), i zaboravljamo da je Bog bujica koja probija put i stvara svoj vlastiti tok te da Duh puše gdje hoće i kako hoće (uz ulogu učiteljstva Crkve da razlučuje što dolazi od Duha, a što ne). U čemu se sastoji krštenje u Duhu i kako djeluje? U krštenju u Duhu postoji skriveni, tajanstveni Božji zahvat koji je njegov način da postane prisutan, na način koji je različit za svakoga jer jedino On poznaje našu nutrinu i kako djelovati na našu jedinstvenu osobnost. Postoji i vanjski, zajednički dio koji je isti za sve i sastoji se uglavnom od triju stvari: bratske ljubavi, polaganja ruku i molitve. To nisu sakramentalni, nego crkveni elementi.
Duh Sveti koji izlazi od Oca i Sina
Odakle dolazi milost koju doživljavamo u krštenju u Duhu? Od onih koji su oko nas? Ne! Od osobe koja je prima? Ne! Dolazi od Boga! Možemo samo reći da je ta milost povezana s krštenjem, jer Bog uvijek djeluje u dosljednosti i vjernosti te ne čini pa poništava. On poštuje ustanove i obećanja Kristova. Jedno je sigurno — braća ne podjeljuju Duha Svetoga, nego zazivaju Duha Svetoga na osobu. Duh se ne može dati od nijednog čovjeka, pa ni od pape ili biskupa, jer nijedan čovjek ne posjeduje Duha Svetoga. Samo Isus može dati Duha Svetoga; svi drugi ga ne posjeduju, nego su njime zahvaćeni. Što se tiče načina ove milosti, možemo govoriti o novom dolasku Duha Svetoga, o novom poslanju od Oca po Isusu Kristu ili o novom pomazanju koje odgovara novom stupnju milosti.
o. Cantalamessa je papinski propovjednik u Papinskom domu od vremena pape Ivana Pavla II. od 1980. godine. Izvorno iz (IS=CRS) glasnika, ovaj članak se temelji na govoru održanom na jednom susretu redovnika.
