30. nedjelja – C – Bože, budi milostiv meni grješniku!

 

Prošle smo nedjelje razmatrali o potrebi ustrajne molitve. Danas razmatramo o opasnostima koje donosi molitva kojoj nedostaje poniznosti. Ukoliko svakodnevno molimo, u opasnosti smo da naša molitva postane tek dio svakodnevice, ritual koji u sebi nema ništa s Bogom, nego se pretvara u izgovaranje riječi u kojima nema srca.

Molitva je sabrani, ponizni i pobožni razgovor s Bogom. Molimo za dar istinske molitve srcem. Isus nas tako uči. Isusova usporedba o oholom farizeju i poniznom cariniku ozbi-ljan je ispit naše savjesti.

Svima nam je dobro poznata usporedba o farizeju i cariniku. To je važna pouka za sve nas. Kakav sam doista pred Bogom? To je pitanje u kojemu se trebamo preispitati pred svetom riječju Božjom koju slušamo ili čitamo. Koliko sam ponizan, iskren i jednosta-van? I priznajem li se onakvim kakav sam uistinu pred Bogom? Drugim riječima: Kako molim?

Farizej i carinik su došli u hram na molitvu. Molili su u isto vrijeme i na istom mjestu. Jedan je sebe hvalio i smatrao pravednikom, krjeposnim i čestitim čovjekom. Mislio je da će njegova molitva biti svakako Gospodinu draga.

Drugi je bio svjestan svoje grješnosti. Znao je da nije bio dostojan pojaviti se pred licem Božjim. A ipak ovaj je otišao svojoj kući opravdan, a ne onaj.

Carinik je gledao stvarno na sebe, na svoj položaj pred Bogom. Priznaje da je grješnik, zato se s pravom ne usuđuje pogledati prema nebu. On je bio čitavim svojim životom i djelovanjem usmjeren na zemaljska dobra. Imao je mnogo grijeha na svojoj duši. Zato se kaje i uzda se u Božje milosrđe.

A farizej je u svojoj molitvi isticao svoje zadovoljstvo nad samim sobom, jer je vjerno obdržavao Božji zakon, postio je i činio dobro. Bio je čvrsto uvjeren da je time razveselio Gospodina i da je on s njime zadovoljan. On se nadao da će Bog priznati njegova dobra djela i za njih ga obilno nagraditi.

Carinikova je molitva vapaj iz dubine raskajane ljudske duše koja je svjesna svoje grje-šnosti. Stoga je on svjesno i ponizno molio da mu se Bog smiluje i oprosti mu sve nje-gove grijehe koje je počinio. „Bože, smiluj se meni grješniku!“ To je istinska i ponizna molitva.

Ovdje vidimo čovjeka koji sam sebe hvali i čovjeka koji sam sebe optužuje. Farizej je molio: “Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi grješnici ili kao ovaj ovdje carinik.” Sebe je smatrao daleko boljim od drugih. Bila mu je upravo prava zadovoljština što je na svoj račun mogao prezirati druge.

Farizej je gledao samo sebe, računao je sa svojim zaslugama i dobrim djelima. Na to je bio ponosan i ohol. Prava je molitva ona u kojoj ne gledamo toliko na sebe, nego mnogo više na svog nebeskoga Oca, kome dugujemo zahvalnost i ljubav. Bog ne želi da vječno promatramo sebe i gledamo na svoje jadne male zasluge i dobra djela.

Moliti znači ne izolirati se od drugih kao što je to učinio farizej, nego se osjećati jedno s cijelim svijetom, sa svom braćom ljudima. Nemoguće je da molimo kruh samo za sebe. Molimo ga za čitav svijet, jer kršćanska molitva ne poznaje ograničenja. Farizej je sebe pred Bogom smatrao povlaštenim, računao je na svoje zasluge i dobra djela, a zaboravio je da se tom izolacijom, nadmetanjem iznad drugih odijelio i od samoga Boga. Njegova molitva nije bila ništa drugo nego obično hvalisanje i pretvaranje.

Prava molitva ruši sve granice i ograde. Ona nas poziva na sveopću solidarnost, da molimo u zajednici s cijelom Crkvom, sa svom svojom braćom i sestrama po cijelom svijetu.
Nebeskom Ocu je bila draga carinikova poniznost, a mrska mu je bila farizejska oho-lost, zato se carinik vratio svojoj kući opravdan, a farizej se vratio svojoj kući neoprav-dan. Kako je jasno istaknuta krivnja onih koji se u svome životu vladaju poput farizeja.

Ima nažalost i kršćana koji ne mogu ni jedno dobro djelo učiniti a da odmah s njime ne upoznaju cijelu svoju okolinu. Uvijek traže da ih drugi hvale i da im iskazuju svako poštovanje. Ako se to ne učini, gubi se milost u njihovim očima. Takvi su ljudi žalosna karikatura kršćana. Ako svoju dužnost i vrše, to čine samo zato da ih ljudi hvale i smatraju ih poštenima. Kod toga znaju tako često i nemilosrdno žigosati druge i udarati po onima koji nisu tako dobri, koji zbog svojih grijeha i izopačenosti ne bi smjeli ni u crkvu doći. Do prevelikog uzdizanja i precjenjivanja samoga sebe, a time i do pretjerane sigurnosti lako nas dovede to ako sebe usporedimo s drugim Ijudima kao što je činio taj farizej.

Možda se i u nama krije nešto farizejskoga. Nije teško naći čovjeka gledajući ljudskim očima čiji je život gori od našega, i pri tom misliti, hvala Bogu da nisam takav. Lako je i glasno negodovati kod tuđih pogrješaka. Ali upravo je to mana koju krjeposni ljudi ne bi smjeli nikada kod sebe trpjeti.

Ne zaboravimo: Bog ne prosuđuje kao mi, a iznad svega se ne da prevariti prividom. On vidi i zna sve. Ako je netko (kao carinik) svjestan svojih slabosti i grijeha i priznaje ih u ispovijedi, iskreno i ponizno se kaje za njih i odlučuje da neće više griješiti, Bog mu oprašta sve.
Ne možemo doći pred Boga i oholiti se. On savršeno poznaje kakav je tko u srcu. Bog rado sluša i uslišava molitvu onoga koji čista srca i živom vjerom s ljubavlju iskreno moli i vapije.

Molimo tako kako nas i naša nebeska Majka uči, pa ćemo se osjećati ljubljenim i usli-šanima. Ona dva čovjeka koja su ušla u hram moliti se, to sam bio ja i Ti, istodo-bno i farizej i carinik. Kao carinik, stvarno sam grješnik; a kao farizej, često se držim pravednim. Kome sam, zapravo, bliži i sličniji? Što bi trebao popraviti…? Što bi trebao učiniti kako bi bio opravdan u Božjim očima…?

Svi smo potrebni Božjega milosrđa. Priznajmo iskreno i ponizno pred Bogom svoju grješnost i pokajmo se i iskusit ćemo njegovo neizmjerno milosrđe.
Dobri i milosrdni Bože, zahvaljujem Ti se za sve što si mi darovao! Hvala na daru života i Tvojoj velikoj ljubavi! Budi milostiv meni grješniku i primi moju iskrenu i poniznu molitvu!

Za vrijeme prvog svjetskog rata donijele su njemačke novine ovu vijest. Jedna protestantska majka iz bogate obitelji imala je dva sina na ruskom ratištu. Jednog dana dobije od starijeg sina pismo u kojem među ostalim piše: Ti si nas, draga majko, dala u svemu izobraziti i školovati. Mi danas govorimo više jezika, znamo računati, svirati, slikati i sas-tavljati govore.

Hvala ti, majko, na svem tome! Samo nas jedno nisi naučila: moliti se Bogu. A to mi u ovom paklu na fronti teško osjećamo. Dok se drugi oko nas mole i u molitvi nalaze snage i utjehe da izdrže u ovim strahotama, dotle se mi ne molimo, jer nemamo smisla za molitvu, zato što nas od malih nogu nisi naučila moliti. Tako smo mi ipak siromašni uza svu svoju izobrazbu! Siromašniji smo od onog zadnjeg nepismenog vojnika koji se moli Bogu.

Brzo nakon toga javljaju iste novine: dobije majka vijest da su joj oba sina poginula. Kako je toj majci bilo pri duši, to samo jedini Bog znade. Ona se osjećala velikim kriv-cem pred svojom pokojnom djecom. Stoga se nije mogla nigdje smiriti. I konačno je našla svoj mir u krilu katoličke Crkve, gdje se je barem mogla moliti za svoje sinove i žalosnoj Gospi izjadati svoje materinsko srce, jer protestanti ne mole za pokojne, niti štuju Majku Božju. Bez molitve ne može se biti sretan ovdje na zemlji. Tko se ne moli, taj je kao vojnik bez oružja, lađa bez kormila, riba bez vode, ptica bez krila.