Bilo bi dobro s vremena na vrijeme provjeriti svoju vjernost evanđelju. Najčešće se čuju riječi: Ja to već znam, ne trebam slušati dvaput. Međutim, evanđelje znači Radosna vijest, koja pruža snagu spasenja svakome tko će je primiti i živjeti prema njoj. Sve više je razvoda, razbijenih obitelji, svađa među ukućanima, nastradale djece u obiteljskim konfliktima, u školi, na fakultetu i tako bi se moglo nastaviti bez kraja. Zar je to normalno? Ako već sve znaš i čuo si više od sto puta zašto još zlo vlada među nama?
Sveti Pavao se u Poslanici Galaćanima obraća mladoj Crkvi, ali i nama: Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevariti evanđelje Kristovo. Možda i mi uzdišemo na te riječi opomene i pitamo se: Što ja imam s tim? Dolazim u Crkvu na mise, ponekad i slušam – pa što sada?
U Kafarnaumu se dogodilo nešto što bi svakomu trebalo biti poticaj. Tu je živio Isus. Mnogi su ga slušali i vidjeli. Bili su s njim. Prepoznali su Snagu koja je izlazila iz njega. Događaj koji opisuje Luka zadivio je i samoga Isusa. Isus se divi vjeri rimskog satnika. Postoji još jedan događaj, koji nalikuje na ovaj. To je vjera Sirofeničanke (Mk 7, 24-30). To da je žena povjerovala u Isusovo poslanje nama je uobičajeno jer žene sačinjavaju pozitivnu većinu u Crkvi. No, to da je povjerovao muškarac, rimski satnik (kapetan) to je već neobično.
Mi smo navikli primiti biblijski tekst zdravo za gotovo. Satnik je povjerovao jer tako piše i to je to. Tu nema iznenađenja. Međutim, satnik je rimski vojnik. On je neprijatelj židovskog naroda. Klanja se mnogim bogovima. Sigurno, kao i svaki vojnik, mora biti drzak i nepristupačan. Podcjenjuje druge. Povrh svega toga ima u svojim rukama vlast nad drugim ljudima. Mi bismo ga odmah osudili.
Međutim, taj čovjek ima veliko srce. Može se reći da je on div s golubinjim srcem. Voli ljude. Stalo mu je do svojega roba (dulos), koji se u ono doba upisivao u inventar. Brine se za njegovo zdravlje kao otac za dijete. Traži pomoć kod Isusa i time pokazuje svoju vjeru ističući snagu Isusovih riječi: Samo reci riječ da ozdravi sluga moj.
Židovi kažu za satnika da je dostojan jer je im izgradio sinagogu. Satnik za sebe kaže da nije dostojan da Isus uđe u njegovu kuću. Mi ne vidimo tu nikakvu razliku u riječi dostojan. Međutim, na grčkom su to dvije različite riječi: aksios i hikanos. Te se riječi u Lukinom evanđelju koriste još na dva mjesta: Lk 15,19 kada rasipni sin priznaje svoj grijeh i odlučuje o povratku svome ocu: Oče sagriješih… Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim, te Lk 3,16 kada Ivan Krstitelj ponizno govori i priznaje Isusa Kristom: Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. Odriješiti remenje je bio posao roba.
Prema tim riječima i rimski satnik je Božje dijete, koje može pristupiti u zagrljaj ljubavi svome Ocu. Do trenutka susreta s Isusom bio je poganin i klanjao se drugim bogovima, ali sada je povjerovao da je Isus Krist i ponizuje se do uloge roba. Vjera i poniznost ocrtavaju Isusova učenika, koji se klanja Bogu u Duhu i istini (Iv 4,24). Satnikovoj poniznosti i vjeri divi se Isus. Mislim da nije slučajno da tu njegovu rečenicu: Nisam dostojan da uđeš pod krov moj, ponavljamo svaki put prije nego što primamo Krista u svoje tijelo.
Možda i tebe netko osuđuje i govori kako ne valjaš. Trpiš nepravdu zbog toga. A možda si i sam primijetio da se ponašaš kao onaj koji stalno izdaje zapovijedi i zahtijeva sve od drugih. Spoznaješ sam da si drzak i da drugima nije lako s tobom. Ne računaš s drugima jer oni nisu dostojni tebe. Promotri dobro lik bezimenog satnika. Možda trebaš zahvaliti Bogu na svim nevoljama jer uvijek nakon toga dolazi oslobođenje. Ili, poželi Isusov dodir sa sviješću da si Božje dijete. Postani sluga drugima, poput roba. Znam da uopće neće biti lako. Ali, sam je Isus to postao. Znaj da je on već na putu prema tvojoj kući, tvome srcu, tvome tijelu. On se želi umoriti radi tebe i biti s tobom jedno. Vjeruj! Ti si div s golubinjim srcem.
