.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Poruka CHARIS-a uoči Pedesetnice 2020.
Otac Raniero Cantalamessa, OFMCap

U Djelima apostolskim čitamo o važnom događaju u Pavlovom životu:
Nato svjetina nahrupi na njih, a pretori trgoše s njih odijelo i zapovjediše da se išibaju. Pošto ih izudaraše, bace ih u tamnicu i zapovjede tamničaru da ih pomno čuva. Primivši takvu zapovijed, uze ih on i baci u nutarnju tamnicu, a noge im stavi u klade. Oko ponoći su Pavao i Sila molili pjevajući hvalu Bogu, a uznici ih slušali. Odjednom nasta potres velik te se poljuljaše temelji zatvora, umah se otvoriše sva vrata, i svima spadoše okovi. (Dj 16, 22-26)

Onako razderane odjeće, izranjani udarcima, s nogama među kladama, Pavao i Sila nisu Boga molili da im pomogne, nego su molili pjevajući hvalu Bogu.

Kakve li poruke nama članovima Katoličke karizmatske obnove u ovome vremenu! Primjer Pavla i Sile potiče nas da se ostavimo, barem na Pedesetnicu, rasprave o koronavirusu, ili barem da ona ne bude u središtu svega. Ne žalostimo Duha Svetoga smatrajući ga manje važnim ili manje snažnim od virusa.

Štoviše, primjer Pavla i Sile potiče nas da pjevamo hvalu Bogu. Ovo se može činiti apsurdnim i teškim, osobito onima koji su na vlastitoj koži iskusili razarajuće učinke ove pošasti, ali u vjeri možemo shvatiti da je to moguće. Sveti Pavao kaže: „Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube” (Rim 8,28). To vrijedi za svaku situaciju, stoga i za trenutnu pandemiju! Sv. Augustin objašnjava dubinski razlog tome: „Budući da je Bog samo vrhunsko dobro, On nikada ne dopušta zlu da postoji u Njegovim djelima osim ako On sam u svojoj snazi i dobroti to zlo ne okrene u dobro” (Enchir., 11,3).

Ne hvalimo Boga zbog ovoga zla koje je cijelo čovječanstvo bacilo na koljena, nego hvalimo Boga zato što smo uvjereni da On može na dobro okrenuti svako zlo, za nas i za cijeli svijet. Hvalimo Ga upravo zato jer smo uvjereni da se sve okreće na dobro onima koji ljube Boga i, iznad svega, onima koje Bog ljubi! Govorim ovo dršćući jer ne znam bih li to sam mogao, ali Božja milost može učiniti to i još mnogo više. Na Veliki petak propovijedajući u Bazilici sv. Petra pokušao sam identificirati sve ono dobro što je Bog izveo uslijed ovoga zla: postali smo svjesni zablude da možemo spasiti sami sebe, među ljude se vratila solidarnost koja neke od naše braće i sestara vodi do pravog herojstva. Danas bih tome nadodao da se u mnogima probudio vjerski osjećaj i potreba za molitvom. Znak je toga i izvanredna pažnja kojom je svijet, ne samo katolički, pratio geste i riječi pape Franje.

Isti taj sveti Pavao Solunjanima preporučuje da u svemu zahvaljuju (1 Sol 5,18). Slavljenje i zahvaljivanje čovjekove su prve dvije dužnosti prema Bogu. Apostol nam govori da je temeljni grijeh čovječanstva, te izvor svakog drugog grijeha, odbacivanje ovih dvaju stavova: „Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike. Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu (doxazein) ni zahvalnost (eucharistein)…” (Rim 1,20-21)

Posljedično, suprotnost grijehu ovdje nije krjepost, nego iskazivanje slave i hvale Bogu! Hvaliti Boga u trenutno teškim okolnostima života je znak vjere koja se proteže do najviših visina. Nakon što je umirio oluju Isus nije opomenuo učenike zašto ga nisu ranije probudili, nego ih je opomenuo zbog toga što nisu imali dovoljno vjere.

Prilika je ovo za nas u Katoličkoj karizmatskoj obnovi vratiti se onim najčišćim izvorima struje milosti: od početka se među ostalim kršćanima prepoznajemo kao narod slavljenja, narod „aleluje”.

U tome nismo sami. Naša pentekostalna braća prošla su kroz isto iskustvo. Nakon knjige „Križ i nož” Davida Wilkersona, jedna od najčitanijih knjiga unutar Obnove je „Snaga zahvaljivanja” Merlina Carothersa. U njoj autor ne samo da ističe važnost zahvaljivanja, nego kroz Sveto pismo i vlastito iskustvo pokazuje njegovu čudesnu snagu.

Najveća čudesa Duha Svetoga nisu plod Njemu upućenih molbi, nego odgovor na hvalu koju mu iskazujemo. Tako su tri židovska mladića bačena u užarenu peć počela jednodušno slaviti i blagoslivljati Boga pjevajući hvalospjev koji molimo nedjeljom i blagdanom: „Blagoslovljen budi, Gospodine, Bože otaca naših…” (Dn 3,51) Najveće je čudo zahvaljivanja Bogu ono koje se događa u onome koji Ga slavi, osobito u teškoćama jer se tada očituje da je milost snažnija od prirode.

Čudo koje se dogodilo Pavlu i Sili, kao i trojici mladića u užarenoj peći, ponavlja se u različitim okolnostima i na različite načine: osobe su oslobođene od bolesti, ovisnosti o drogi, pogrešnih uvjerenja, tereta vlastite prošlosti… „Pokušaj vjerovati” savjet je koji Carothers daje svojim čitateljima.

Zato utopimo virus u moru hvalospjeva koji se uzdižu Bogu ili barem pokušajmo to učiniti. Ujedinimo se sa cijelom Crkvom riječima kojima u Misi iskazujemo slavu Bogu: „Hvalimo Te, blagoslivljamo Te, klanjamo se, slavimo Te. Zahvaljujemo Ti radi velike slave Tvoje.” Ništa ne može zamijeniti ovu molitvu.

U iščekivanju Pedesetnice ponovno s istim oduševljenjem zapjevajmo pjesme od kojih su nam u prvim danima našeg susreta s ovom strujom milosti karizmatskog pokreta suze dolazile na oči. Sjećate se pjesma kao što su Svi slavimo, Pjevaj hvalu Kristu Bogu i mnoge druge.

Volio bih ovdje spomenuti još jednu pjesmu čija je tema danas osobito aktualna. Skladao ju je Don Moen 1992., a pripjev kaže ovako:

Bog će otvoriti put gdje se čini da puta nema On djeluje na načine meni nedokučive. On će mi otvoriti put.

Ne samo za mene ili za nas, nego za cijelo čovječanstvo.


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentari

Komentari