„Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe.“

Čovjek, nazovimo ga Mate, svakog tjedna daje 50 kuna jednom te istom prosjaku u svojem gradu. Jednog tjedna dođe on do tog prosjaka i umjesto 50 kuna udjeli mu 30 kuna. Prosjak se začudi i prigovori mu: „Zašto si mi dao samo 30 kuna?“ – Naš Mate mu odgovori: „Ostao sam bez posla. Recesija je.“ – Prosjak će na to: „Koje li sam ja sreće, tebi krenulo loše, a ja moram patiti.“

Danas je moderno kukati, prigovarati, žaliti se na sve. Vrijeme je svekolikih promjena koje ljude ostavljaju zbunjenima. A ljudi teško prihvaćaju promjene, poglavito one drastične.

Sve više čujemo kako neki, i to sve glasnije i glasnije, nameću tezu – „kako je nekad bilo bolje“. Naravno riječ je o bivšoj državnoj tvorevini u kojoj nas je većina živjela. Ta teza, koja perfidno, iz čitave priče apstrahira pojam slobode, identična je situaciji u kojoj se je našao židovski narod nakon što ga je Bog izbavio iz egipatskog ropstva.

Na svojem putu, kroz pustinju, u obećanu zemlju, Židovi su se žalili na manu kojom ih je Bog hranio s neba. Bio je to kruh koji im je redovito stizao svakog dana. Pa ipak mrmljali su i neprestano su govorili o obrocima koje su jeli za vrijeme svojeg sužanjstva u Egiptu.
U ovonedjeljnom čitanju svjedočimo nezadovoljstvu Židova kojima Isusove riječi da je on „kruh života“ nikako ne odgovaraju. Oni se neprestano vraćaju na temu mane, iako su baš tu u pustinji njihovi prigovori bili najglasniji.
Umjesto zahvalnosti oni su prigovarali Mojsiju i Aaronu.

»Oh, da smo pomrli od ruke Jahvine u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje!« – rekoše im. »Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite!« (Izlazak 16,3)
Njihovo je prigovaranje eskaliralo u svađu. U biti, oni su prigovarali Bogu, a svađali su se s Mojsijem, jer je on bio njihov vođa.
»Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da nas žeđom pomoriš, nas, našu djecu i našu stoku?« (Izlazak 17,3)
Počeli su se čak pitati je li Bog uistinu s njima.
»Je li Gospodin među nama ili nije?« (Izlazak 17,7)
Pa ipak Bog je uvijek izlazio u susret njihovim potrebama.
Ako smo pošteni trebali bismo priznati da se i mi često fokusiramo na ono negativno u našem životu, a rijetko na ono pozitivno. Prigovaramo Bogu kada bismo ga trebali slaviti zbog svekolikih blagoslova kojima nas je obdario. Našu pozornost odvlače razočaranja i krizni trenutci koji su u biti za naše dobro. Za naše duhovno dobro i za naš duhovni rast.
Ali pokušajmo ovako.
Prigovara li većina ljudi barem „tu i tamo“? – Da!
Pomaže li im to? – Ne puno!
Događaju li se loše stvari dobrim ljudima? – Da, događaju (i te kako)!
Imamo li svi mi problema? – Imamo!
Trebamo li podijeliti svoju bol s nekim? – Trebamo!
I zašto je onda prigovaranje nešto loše?
Priznajte, sasvim legitimno pitanje, zar ne?!
Pa, loše je zato što se ono fokusira na problem, a ne na rješenje. Drugo, ono od nas udaljava ljude koji bi nam mogli pomoći. Treće, ne priznaje ulogu Boga u našim životnim izazovima. I konačno, osoba koja prigovara ostaje zarobljena u svojim frustracijama i u svojoj boli.
Ali uzalud svi ovi savjeti. Kada se čovjek žali, kada prigovara, onda to nikada nije nešto konkretno. Mi ljudi uvijek tražimo nešto na što bi se mogli žaliti. I, naravno, mi to uvijek i pronalazimo. Ako čovjek želi prigovarati, onda će on (budite bez brige) – prigovarati.

Možemo mi odsjesti u hotelu s 5 zvijezdica i vjerojatno ćemo prigovarati da se oni na recepciji nisu baš neprestano osmjehivali, ili da vino nije bilo idealno ohlađeno, ili da je kava bila malo duža nego što bi trebala biti, ili da je tepih u sobi bio ipak malo premekan…

Nema savršenih stvari i ako tražimo „dlaku u jaju“ sigurno ćemo je i pronaći.
Iako osoba koja prigovara misli drugačije, prigovaranje nema nikakve veze s okolnostima. Ono je uvijek pitanje – stava. Ako je naš stav dovoljno negativan mi ćemo prigovarati. Prigovarati ćemo i na manu koja nam pada s neba.
Poanta je u našim očekivanjima. Što su naša očekivanja veća to se mi lakše i više razočaramo kada se ona ne ostvare. Što manje očekujemo to ćemo vjerojatnije vidjeti puno toga dobrog u svemu onome što nam se dogodi. Očekivanja, poglavito nerealna, a ta su kod nas i najčešća, nikada ne pridonose našoj sreći.

Ako očekujemo savršenstvo život će nas uvijek razočarati. Kad očekuješ malo onda te život uvijek ugodno iznenadi.
Očekivanja nam je nametnuo svijet. Svijet ih je i oblikovao. A kako je svijet daleko od bilo koakvog savršenstva onda nam je razočaranje zajamčeno.
Izlaz?
Život i sve ono povezano sa životom Božji je blagoslov kojeg Bog spušta na nas. Nezaslužen, ali blagoslov. Ako stvari gledamo na taj način biti ćemo ispunjeni zahvalnošću i postati ćemo imuni kada je riječ o prigovaranju.
Za sve to postići potrebno je imati snage odhrvati se svim tim silnim promjenama. Mi živimo u vremenima brzih i temeljitih promjena.
Naša povijest i naša tradicija izvrgnute su duhovnim buldožerima kako bi se raščistio prostor duha u nama za novogradnju.
Političari, znanstvenici, mediji odstranjuju ono što je generacijama postojalo, a sve kako bi usadili u nama nešto novo. Tradicija se eliminira. Istina se ubija.
Rezultat je – kaos. Konfuzija u ljudskim glavama i zbrka u društvu. Ovo društvo je definitivno izgubilo moralni kompas i pluta na morima relativizma.
Nama treba referentna točka. A to je stol Gospodnji. Kroz 2000 godina generacije kršćana za tim stolom se okupljaju i blaguju. Za tim stolom vrijedi novi jelovnik. Za tim stolom nema ni gladnih ni žednih. Nitko ne mrmlja. Nitko ne prigovara. Jer je na njemu poslužen – kruh života.

„Tko bude jeo od ovoga kruha,  živjet će uvijeke.“

 

 

Audio emisija uvijek nedjeljom