Moćno svjedočanstvo:
Došla sam k ocu Filipu Paviću koji mi je poslije pomogao kroz ispovijed, molitvu, egzorcizam da postanem novo biće.

– Bila sam tek tradicionalna vjernica te sam do svoje 15. godine na misu išla tek da ugodim roditeljima. Kao mladoj uspješnoj ženi jedino mi je bilo važno napredovanje u poslu te me duhovna dimenzija uopće nije zanimala. U 28. godini života već sam imala svoju novinsku kuću koju sam kupila radeći u izdavaštvu u San Franciscu i na Havajima gdje sam dobro zarađivala. Izdavala sam turističke časopise, posjedovala vlastitu kuću, vozila dobar automobil, upravljala investicijama, kupovala nekretnine…

Bio je to američki san, sakupljanje i potrošnja. Novac, uspjeh i biti ono što su drugi od mene očekivali, bili su moji bogovi. – ispričala je poznata obraćenica, bivša New Age svećenica iz Kalifornije,  Moira Noonan i autorica knjige NE ezoteriji za Glas Koncila. 

– Kad mi se dogodila prometna nesreća u kojoj sam bila ozbiljno ozlijeđena da dvije godine gotovo nisam funkcionirala, a nade za oporavak nije bilo, na poziv moje sestre započelo je liječenje u klinici u skladu sa sustavom takozvane »Nove misli«. Između ostalog sustav je odbacivao svaku pomisao da u patnji, tjelesnoj boli ili bolesti može biti kreposti ili neke vrijednosti. Sva moja prijašnja vjerovanja, stajališta prema tijelu i životu općenito prema Bogu i prema liječenju bila su izbrisana. Kako se moje zdravstveno stanje popravilo, prestala sam uzimati lijekove. Imala sam neka izvantjelesna iskustva te su me vjerovanja i filozofija klinike počeli duboko zanimati. Sve dublje sam ulazila u krivi smjer i došla dotle da sam se redovito morala hipnotizirati kako bih živjela bez boli. Zato sada upozoravam ljude da paze gdje će završiti njihovo tijelo, jer se na krivom mjestu i u krivim rukama otvaramo utjecajima koji su u osnovi demonski.

Po savjetu klinike počela sam tražiti duhovno, ali opet na krivim mjestima. Pristupila sam tzv. ‘crkvi ujedinjenja’ u kojoj sam postala svećenica. No, putujući jednoga dana u Pariz s majkom sam u bazilici Presvetog Srca Isusova otišla na misu. Kako sam bila trudna s kćerkom Malijom, osjetila sam potrebu pred Gospinim kipom zapaliti svijeću za svoje nerođeno dijete, i rekla sam tada spontano Gospi: ‘Blažena Majko, evo ti ovo moje dijete, tebi ga darujem.’

Ostalo mi je to od časnih sestra Srca Isusova koje su me odgajale. Sada znam da je to bio odlučujući trenutak za moju kćer koja je ostala vjerna katolikinja i koja se na poseban način molila i vjerujem izmolila moje obraćenje. Iako su mi moji slali knjige s duhovnim sadržajem o borbi protiv zavodljivosti okultizma, ja sam išla sve dublje i dublje u drugom smjeru. Kada mi je kći, koja je tada imala tek četiri i pol godine, rekla da ne želi ići u crkve New agea, poštivala sam njezinu želju, ali ja sam ostala i dalje ustrajna u svojoj odluci. Iako sam osjećala da trebam ići u Katoličku Crkvu, jer tamo pripadam, nastavila sam i dalje živjeti u svijetu New agea, koji je doslovno ispirao moj mozak.

Baveći se okultizmom, vidjela sam puno toga što nisam željela vidjeti, u glavi sam gledala filmove ljudskih života, njihovih prošlih iskustava… To me toliko uznemirivalo da sam imala noćne more, bila sam iscrpljena, nisam mogla spavati.

God. 1991. odlučila sam otići u Međugorje. Željela sam to jer sam u poznatom njuejdžovskom časopisu pročitala svjedočenje jedne osobe u pokretu koja je opisala svoj boravak u Međugorju i svjedočila o Gospinoj prisutnosti u tom kraju. Kada sam nakon nekoliko godina došla u Međugorje, čekajući dva sata na vrućini (jer je bio kolovoz) u redu za ispovijed na koju sam zadnji puta išla kada sam imala 15 godina, došla sam k o. Filipu Paviću koji mi je poslije pomogao kroz ispovijed, molitvu, egzorcizam da postanem novo biće. Ma, taj osjećaj, ta sloboda, ljubav koju sam doživjela, osjetila na svojoj koži u srcu, osjećaj da sam ljubljeno dijete Božje, da mi je sve oprošteno, da mi je Gospa majka koja je blizu, da mogu živjeti slobodno, radosno,… teško je opisati.

U meni je silna želja da to svjedočim drugima, da im pomognem da se vrate s krivih putova, da svjedočim kako mir može dati samo Isus, da su jedino vrijedni darovi Duha Svetoga… Pozvali su me u radijsku emisiju da svjedočim, a kako je jedan izdavač iz Kalifornije to slušao, ponudio mi je da napišem knjigu. Nikada prije o tome nisam razmišljala. No, spoznaja kako bih knjigom mogla pomoći mnogim ljudima koji su u sličnim situacijama, bila je dovoljan razlog da je napišem.

Zovem je knjigom nade, a njezina je glavna poruka da je s Bogom sve moguće. Mnogim prijateljima koju su bili u pokretu New age pomogla sam da potraže pomoć u Crkvi, te vjerujem da će svi koji su se našli u raznim okultnim praksama upravo u mojoj knjizi, koju sam podijelila u pet poglavlja, uvidjeti u kojim su opasnostima, i pomoći da iziđu iz svijeta tame i zablude.

Mladima je područje okultnoga privlačno. Naizgled bezazleno, ono je vrlo opasno, i stoga im uvijek naglašavam da se drže podalje od svega toga, da se ne igraju, da paze kamo idu, da provjeravaju duhove, da se drže Katoličke Crkve, jer samo smo u zajednici svetih zaštićeni. Živeći sakramentalnim životom, ništa nam se ne može dogoditi, dok smo otvaranjem drugim duhovima u velikoj opasnosti. Poručujem mladima da mole, da traže od Boga znakove, jer on nam ih daje svakodnevno, samo ih mi trebamo iščitavati. Meni je toliko puta znakovima pomogao što da radim.

Kada sam se obratila, u početku se nisam snalazila u Crkvi, nisam znala kako dalje, bila je to svakodnevna borba u meni. U početku sam se prisiljavala na molitvu, na odricanje. Bilo se teško odreći brojnih predmeta u kući kojima sam se služila u okultnim praksama, jer platila sam ih tisuće i tisuće dolara (zbirka NLO-a, najveća u državi, videofilmovi i dr.), ali Bog mi je davao milosti, stavljao na put ljude koji su mi pomogli, Gospa me vodila sve bliže svome Sinu, i njoj se na poseban način utječem. Zato vjeroučitelje, pogotovo one koji vode skupine krizmanika, potičem da svjedoče svojim učenicima o svecima, toliko se čuda dogodilo po zagovoru sv. Franje, sv. Terezije Avilske, Padra Pija, u Gospinim svetištima: Lurdu, Fatimi i drugima. Svijet danas više nego ikada treba žive svjedoke vjere. – ispričala je te prilikom posjeta Hrvatskoj o našoj zemlji rekla sljedeće:

– Hrvatsku sam doživjela kao utvrdu nasljeđa vjere i mudrosti koju nam se nudi usred Europe. Snaga je vjere još uvijek vrlo jaka, a vrjednote nije izjela kultura smrti. Ta snaga i te vrjednote zadržat će ujedinjenu frontu vjere pred napadom kulture koja sve više i više postaje protukršćanskom. Vrlo sam zahvalna i počašćena što sam mogla doći u Hrvatsku i zaista cijenim to što su ljudi otvoreni za učenje o tom pokretu koji utječe na obitelj, Crkvu i kulturu. Nadam se da će moja misija ovdje pomoći da te poplave ne uđu u Crkvu i kulturu, i da će zaštititi mlade od lutanja.’ (Izvor: Dnevnik.hr)

„Budimo zahvalni za savjete, a ne za pohvale!“
(La Fontaine)

Ovo je izvadak iz knjige “Primjeri koji potiču, privlače, hrabre i opominju – fra petra Ljubičića”.
Dopuštenje autora za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.rastimougospodinu.com