Svake nedjelje mi katolici dolazimo na susret sa svojim Gospodinom. Naš božanski Spasitelj koji je sada kod Oca, dolazi na ovo naše misno slavlje. Mi smo još na putu. On je pred nama otišao da nam pripravi mjesto u raju kod Oca nebeskoga. O tom nam govori EvanđeIje ove pete vazmene nedjelje. Ovo je ulomak Isusova oproštajnoga govora na Posljednjoj večeri. Jasno je rekao učenicima što ga čeka, što oni nisu razumjeli i shvatili. On govori o križu i muci, smrti i uskrsnuću. 

Učenici su bili ponosni na Isusa i uvjereni da je on obećani Mesija. Činio je čudesne stvari: ozdravljao je ljude od različitih neizlječivih bolesti, izgonio zloduhe, uskrisivao mrtve, opra-štao grješnicima i svima pomagao. Najednom postaju tjeskobni i pomalo razočarani. Isus poznajući njihovo teško stanje izgovara velike riječi utjehe: “Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u me vjerujte! U kući moga Oca ima mnogo stanova.” (Iv 14, 1-2).
Osigurano je mjesto – “u kući Oca”; siguran je put: Gospodinove riječi, njegov život, smrt i uskrsnuće. Ma što se dogodilo, beznađu nema mjesta; potrebno je samo vjerovati. Vjerovati u njega i kad bude na križu; vjerovati i kad sami moramo nositi križ: poslije svega je život, uskrsnuće, vječnost u Očevu domu – na Božjem srcu… Koje li radosti za sve nas, za sve koji povjeruju Isusu i odluče živjeti s njim, zapravo slijediti ga na putu…

“Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i imajte povjerenja u mene!” Isusova je ovo poruka i nama danas!
Vjera je izraz pouzdanja i povjerenja. Vjerom prianjamo uz Boga i vjerujemo da nas on vodi u sve dane našega života i kroz sve poteškoće. Vjerovati znači osloniti se potpuno na Boga i s njim uvijek računati, njemu posve povjeriti svoj život. To želi Isus kazati svojim uznemirenim učenicima i nama kad kaže: “Vjerujte u Boga!”

Dakle nije dovoljno priznati da Bog (jest) postoji, jer to priznaju i đavoli pa dršću (usp. Jak 2,19); više je i od povjerenja kojim vjerujemo nekomu zato što to zaslužuje, jer kao osoba je vjerodostojan.

Vjerovati u Boga znači čitava sebe slobodno Bogu izručiti, stavljajući mu na raspolaganje potpuno i odano služenje uma, srca i volje. Tko se tako Bogu prepusti, dopušta da Božja volja uđe u njega pa počne donositi prave plodove. Vjera je nezasluženi dar, milost Božja.

Vjera je čin našega potpunog povjerenja i posvemašnjega predanja Bogu. Činom vjere u nas ulazi snaga Božja, njegov Duh koji nas osposobljuje da činimo djela Božja. Po vjeri Bog stanuje u našem srcu i mi se osjećamo radosni, sretni i spašeni.
I mi smo poput Isusovih učenika ponekad zbunjeni, zaplašeni i olako klonemo, nemamo volje za život. Čini nam se da Krist traži od nas previše, da je prezahtjevan, da nismo u stanju slijediti ga. Svjesni smo svoje slabosti i grješnosti, u napasti smo da pomislimo, da se ne isplati vjerovati. To je velika kušnja i napast. Odbijmo je u samom početku. Još bolje ignorirajmo je, ne obazirimo se na nju. Sjetimo se ovih Isusovih riječi i ne bojmo se i ne uznemirujmo se, samo vjerujmo i to čvrsto i ustrajno. Naša vjera nije i ne smije biti naš teret. Naša vjera je naša sreća i naša životna radost. Ona daje životnu sigurnost i mir, smjer i smisao, snagu i vrijednost našem životu. Kao da nam govori: isplati se živjeti i žrtvovati, isplati se moliti i dobro činiti, jer će doći vrijeme kada ćemo obilato plodove žeti i čitavu vječnost u raju uživati… 

Vjera nam kaže da nema nerješivih životnih problema, pitanja bez odgovora, života bez smisla i patnje bez nade. Krist nam, zapravo, daje odgovor na sva naša pitanja: od Boga dolazimo, za Boga smo tu, Bogu idemo; na putovanju smo u Očev dom. Putovanje može biti naporno, mučno, ali na zadnjoj postaji čeka naš Otac i njegova ljubav; treba biti samo hrabar, odvažiti se i slijediti Krista. Naša vjera naše je svjetlo i pobjeda. Bez vjere svijet je nerješiva zagonetka, tapka u mra-ku, osjeća se nesretnim, izgubljenim i očajnim…

Mi vjernici smo svjesni da smo Ijubljena Božja djeca. Nevjernici misle da su djeca nekoga slučaja, ne znaju za pravu sreću, nesretni su i samo životare. To su ljudi koje treba žaliti i za njihovo obraćenje moliti. “Sve je besmisao i prijevara”, napisao je veliki Tolstoj u danima svoje nevjere. Kao student zbog opakog života izgubio je vjeru u Boga. Stekao je veliko imanje, imao je dobru ženu, uzornu djecu, slavio ga čitav svijet a bio je nesretan, da nije mogao živjeti…
Besmisao života gonio ga je da se ubije. Kako se ne bi objesio, uklonio je iz kuće konopce; da se ne ustrijeli nije išao u lov. Tek kada je opet našao Boga, našao je mir i snagu da živi i raduje se svemu što je Bog stvorio.

“Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i imajte povjerenja u mene!” Trebalo bi zapamtiti ove riječi. One nam mogu biti velika utjeha u ovom patničkom i mučeničkom životu. Naša je vjera naša nada i naša snaga, naš život i naša sreća. Ona nam pomaže da se hrabro probijamo kroz ovaj mučni život ostajući vjeran umrlom i uskrslom Kristu i svom kršćanskom pozivu. Isus nam je obećao raj – vječni stan – i doći će po nas.

Zato je Isus izrekao velike i uzvišene riječi: “Ja sam jedini Put, Istina i Život!” (Iv 14, 6). Mo-ramo zahvaliti sv. Tomi koji nije razumio Isusove riječi o povratku Ocu pa ga zapitao: “Gos-podine, ne znamo kako odlaziš. Kako onda možemo put znati?” Apostol je pomišljao na materijalan put, a Isus sada svima pokazuje duhovni, toliko uzvišeni put da ga poistovjećuje sa svojom osobom: “Ja sam jedini Put!” I ne samo da mu pokazuje put nego i cilj, a to je “Istina i Život” – kojemu taj put vodi – a to je opet on sam. Isus je Istina koja Oca objavljuje: “Tko vidi mene, vidi i Oca!”
On je i život – koji ljudima daje božanski život. “Kao što Otac ima život u sebi, tako i Sin oživljava koje hoće!“ (Iv 5, 26, 21). Ne zaboravimo, čovjek nalazi spasenje uz jedan uvjet: da slijedi Isusa, da sluša njegovu riječ, da pusti neka ga obuzme njegov život koji mu podjeljuje po milosti i ljubavi. Na taj način ne samo da živi u zajedništvu s Kristom nego i s Ocem, jer je u njemu – jer je on jedno s Ocem i Duhom Svetim. “Vjerujte mi: Ja sam u Ocu i Otac u meni!” (Iv 14,11).

Naš život kao osvjedočenih vjernika i život čitave Crkve osniva se na toj vjeri u Krista, pravoga čovjeka i pravoga Boga, koji je Put što vodi k Ocu i koji je u svemu jednak Ocu. Krist, kao doista jedini put koji vodi Ocu, jest ujedno i jedini Svećenik koji vlastitom moći pomiruje ljude s Bogom i prinosi mu štovanje dostojno njegova neizmjernoga veličanstva; ali priljubivši se njemu i svi vjernici su uzdignuti do “svetoga svećeništva da prinose žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu”. (1 Pt 2, 5). Živjeti život na Isusovom putu sigurno vodi k uskrsnuću. Najveće isusovo djelo jest njegovo vlastito uskrsnuće. To je njegovo najveće čudo, najveći znak svakom čovjeku.

Sveti Petar će reći da smo “rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, svet puk, narod stečeni poslan naviještati silna djela Božja!” U našem se životu treba vidjeti slava i snaga uskrsnuća. Naš život bi trebao biti obasjan svjetlom uskrsne zore. Iznad naših patnja i poteškoća uvijek nam treba sjati sunce Krista uskrsloga.  Otvorimo svoja srca prema Isusovoj riječi i prihvatimo njegov put koji nas kroz patnje sva-kodnevnoga života vodi u slavu, u dom nebeskoga Oca…

 

fra Petar Ljubičić