Vrijeme u kojemu živimo vrijeme je velike milosti. Vrijeme molitve i obraćenja. Vrijeme našega duhovnog čišćenja i čvrste odluke za Boga. Ono stalno traje jer je naš božanski Spasitelj uvijek s nama, među nama i u nama. Uostalom on je sam obećao da će biti s nama u sve dane sve do svršetka konca svijeta. On se brine za nas, on nas voli i u njemu je naša sreća i spas. Potrebno je odlučiti se za Njega i s Njim živjeti.

Naša nebeska Majka, koja se ukazala u Lurdu prije 160 god., Fatimi prije 100 god. i ovdje stalno nas poziva kako bi što bolje iskoristili ovo milosno vrijeme. Njen neumorni poziv na mir zapravo je poziv na svakodnevno obraćenje, molitvu srcem, čvrstu vjeru i post.
Ne zaboravimo da je mir najveće i najpotrebnije dobro, a da su vjera, molitva, braćenje i post jedini uvjeti da se on ostvari.

Svaki čovjek čezne za Bogom, za ljubavlju i radošću, mirom i srećom, tj. za smislom živo-ta u svjetlu Božje ljubavi. Tako nam je osim materijalnoga pića potrebno i ono duhovno koje će napojiti dušu istinom, smislom i ljubavlju. Potrebna nam je i nebeska hrana – sveta Pričest, bez koje duša ne može istinski živjeti. Primajući ga ponizno s ljubavlju u svetoj Pričesti, mi se sjedinjujemo s njim na sakramentalni način. Znao je to dobro naš božanski Spasitelj i zato nam ostavio uzvišeni dar Euharistije.

Vrijeme u kojem živimo još je uvijek prožeto kršćanstvom. Njegovi tragovi u europskoj kulturi ne mogu se olako zanijekati i zataškati. Zato si je teško predstaviti, kako bi izgledalo ovo vrijeme u kojem živimo da Krist još nije došao. Jednako je teško pretpostaviti, kako bi Krist danas nastupio, kako bi u današnje vrijeme počeo svoje spasiteljsko djelovanje.

– Kada bi se Isus pojavio onakav kakav je bio u Galileji i Jeruzalemu prije 20 stoljeća, kada bi počeo svijetom obilaziti i propovijedati svoj nauk, kako bi ga ljudi primili?

Amerikanci su razaslali tisućama i tisućama muškaraca i žena, mladih i starijih, papir s pitanjem: – Kada bi ti sutra susreo Krista kako bi ga primio?

Evo nekoliko odgovora: –
– Da mi je sresti Krista rekao bi mu da bude sudac i neka pokuša pomiriti moje rastavljene roditelje – odgovorio je dječak od 12 godina.

– “Ja bih šapnula Kristu neka mojim roditeljima dadne manje novaca, a više ljubavi!” – rekla je djevojčica od 14 godina.

– “Molila bih Krista neka učini čudo, te i ja prohodam. Ako to ne bi učinio, onda bih ga molila neka dadne zdravlja i strpljivosti mojim roditeljima.” – napisala je djevojka od 17 godina koja boluje od neizlječivog poliomielitisa.

– “Krist me sigurno ne bi poslao psihijatru koji bi me proglasio zločincem od rođenja. On bi postupio kako treba: spalio bi sve filmove koji su uzrok tome te ja i meni slični dolazimo u ove tamnice.” – odgovorio je jedan mladić iz zatvora za malodobne prijestupnike.

Najljepše što se uopće na to pitanje dade odgovoriti, napisala je jedna studentica iz Chicaga:
– “Krist je već tu kod nas na ovom svijetu. On je među nama već 20 stoljeća. Zar je potre-bno vidjeti ga licem u lice, gledati njegovu kosu i odjeću? U ovome svijetu koji trči za novcima i za novostima, Krist bi ostao tuđinac. Ljudi bi ga krivo shvatili. Televizija bi mu po-nudila neka se pojavi u njezinu kvizu. Visoko društvo bi ga pozvalo na banket u dobrotvorne svrhe, gdje se objed plaća 500 dolara. Učenjaci bi od njega tražili neka im otkrije atomsku tajnu, a on bi im ponudio spasenje. Hollywood bi mu ponudio glavnu ulogu u filmu o Kristu.

Jedno je ipak sigurno. Danas bi Krist nastupao jednako kao i prije 2.000 god. – kao Spasitelj svijeta. Danas ima dosta muka i nevolja. Ima mnogo onih koji ne znaju smisao svom životu, ima ih mnogo pritisnutih tjeskobom i osamljenošću… Danas bi Krist zahtijevao kao i onda: čvrstu vjeru i obraćenje, post i molitvu.

A vjerovati znači: prepustiti Bogu svoj život; ne prepuštati se svojevolji, nego Božjoj volji. Nevjera bi i danas, kao i onda bila kobna. Jer, nevjerovati znači: suprotstaviti se Bogu, zatvoriti mu pristup u svoj život. Sjetimo se kako je Krist prokleo neplodnu smokvu kao simbol nevjere, a u današnjem evanđelju nije se sustezao reći pred farizejima i pismoznancima: “Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!”

Gospodin je razjasnio na što misli – u usporedbi o dva nejednaka sina. Isus je ispričao ovaj događaj – priču poglavito Židovima: farizejima i pismoznancima.

Sin što reče “Idem” a nije otišao predstavlja Židove što su sebi umišljali da su dovoljno pravedni, obraćeni, te odbijaju Isusov poziv da se obrate i uđu u njegovo kraljevstvo. Nisu se trudili rasti u vjeri. Oni vjeruju u pravoga Boga i misle kako oni nemaju grijeha. Ali im manjka poniznosti i širokogrudnosti. Oni su tvrda i hladna srca, ljudi bez osjećaja. Mogao je doći i Ivan Krstitelj i Isus, koji su činili velika djela, ali njih to ne dira. Ostaju u svojoj, umišljenosti, ne misle na promjenu života.
Držali su da su sebi osigurali Boga i kod njega povlašteno mjesto samim tim što su izabrani narod: što su primili prije svih i u ime svih Božji zakon i zapovijedi, a da u životu mogu sebi štošta dopustiti što Bog ne dopušta.

Drugi sin (odnosno brat) u prvi mah odbija poći na posao, ali je ipak otišao. On predstavlja grješnike – pogane što prihvatiše riječ Isusovu i obratiše se…To su carinici i bludnice. Njihov život nije bio u redu. Ali dolazi Ivan Krstitelj. Dolazi i Isus i došao je i trenutak kad se ti carinici obraćaju i popravljaju. Osjećaju potrebu za Bogom, kaju se za grijehe, popravljaju svoj život. Vrše volju Božju, volju nebeskog Oca.
Međutim, iako ispričana Židovima i davno, ova Isusova pričica-slika iz svakodnevice od-nosi se na sva vremena, na svako¬ga od nas.

U usporedbi o dva nejednaka brata Isus opet poučava ne samo farizeje i pismoznance svoga vremena, nego i sve nas. Poučava nas kako bi trebalo u poniznosti, poslušnosti i iskrenosti srca prihvatiti i vršiti svetu volju Božju.

I mi smo Gospodinu mnogo puta rekli “Idem”, prihvatili Božju riječ, obećali mnogo toga, a onda veoma često ne izvršili što smo obećali: živimo ponekad kao da riječ Evanđelja nikad nismo čuli niti Bogu što obećali. Mislimo da smo sebi osigurali život i vječnost uz Boga tim što smo ubilježeni u knjige vjernika, što kažemo “vjerujem” dok prečesto umjesto Boga slušamo sami sebe: svoje želje, ludosti i mušice; zaboravljamo da naše kršćanstvo nije u župnim maticama nego u životu: moramo imati ozbiljnu volju prihvatiti i ostvariti Božju volju.

“Budite izvršitelji riječi, a ne samo slušatelji koji zavaravaju sami sebe!” Ne šalimo se s Bogom! Tko svaki dan ne nastoji djelima, životom “ući” u kraljevstvo nebesko, brzo će iz njega zauvijek izići, a da to i ne opazi. Moramo biti zbiljski izvršitelji Božje volje i poruke, a ne “zaboravni slušatelji”, poručuje nam apostol Jakov. Tko to ne nastoji, ne želi biti kršćanin. Budimo svjesni i odgovorni i ne šalimo se s spasenjem duše.

“Tako o nekome smo očajavali, a on se obrati i bude najbolji. Od drugoga smo mnogo očekivali, a on odjednom posrne i postane najgori. Niti nam je pouzdan strah ni ljubav.”

Tako veliki genij Augustin govori iz vlastitog iskustva: dugo vremena odgađao je svoje obraćenje: “Sutra, sutra” – ponavljao je sam sebi, ali to sutra nije došlo tako brzo.
Dio života proveo je bez Boga; no tražio je Boga, našao ga, a onda se prihvatio posla kako bi postao svet, savršeni, osvjedočeni, vrhunski vjernik… Treba ozbiljno htjeti i ustrajati.

“Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu,… umrijet će zbog nepravde što je počini.”
Nije dosta biti pravedan, vršiti volju Očevu jedan dan, a drugi dan vlastitu: dio života biti Božji a onda mu reći: “Ne ću” i slijediti svoje ludosti i sklonosti što nas udaljuju od Boga.

Svakoga dana treba reći Bogu: “Idem, Gospodaru” i raditi za Gospodina od jutra do mraka – od rođenja do vječnosti – vladati se krajnje odgovorno, jer svaki dan može se sve izgubiti. Veliko upozorenje!

“Ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti…, pa stane vršiti moj zakon i pravdu, živjet će i ne će umrijeti.”
Tko je zapravo bezbožnik? – onaj tko do kraja ustraje bez Boga i protiv Boga. Izabrao je biti bez Boga, svu vječnost ostat će bez Boga: mrtav je za Boga, za njegovu ljubav i za svoju sreću. Međutim, dosta je samo jedan korak obraćenja-pokajanje – i bezbožnik je pravednik. Da, korak u grijeh – i pravednik je bez Boga – bezbožnik; korak iz blata grijeha natrag k Bogu – i bezbožnik više nije bez Boga: on je pravednik…

Vjera u Gospodina, prihvaćanje njegove riječi ne smije se odvojiti od života, od morala – pravila života i ponašanja prema Bogu, sebi, ljudima.

Čuvajmo se svakoga grijeha i nastojmo u svojoj duši zasaditi i njegovati divno cvijeće kršćanskih krjeposti.
Ne zaboravimo da smo pozvani na bolji i svetiji život, na život po vjeri i Božjim zapovijedi-ma.
Tko se ne trudi da riječ i volju Božju pretvori u svoj život, taj će uskoro biti bezbožnik – on je stvarno već bez Boga. Treba htjeti i izvršiti što Bog hoće – htjeti životom, radom, djelima. “Ako hoće Bog, hoću i ja” (Mozart). Eto pravila za život: ništa bolje, ništa ljepše, ništa sigurnije…

Svaki normalan čovjek osjeća u sebi i obvezu da bude dobar, štoviše da bude svaki dan bolji. Osjeća imperativ da bježi od zla i čini dobro. Pomozi nam, Gospodine, da naše riječi i djela uvijek idu skupa. Slavimo Te svakim trenutkom svoga života!

 

Majko, ti si kriva za moju propast

U gradu Parizu dogodio se strašan događaj, dakle uhitili su nekoga razbojnika kojega osudiše na smrt i to na vješala. Odlučiše ga javno objesiti kako bi svi vidjeli kako pravedna kazna stiže svakoga zločinca za njegova zla djela.

Određenoga dana nagrnulo je veliko mnoštvo ljudi. Sa strahom u srcu očekivali su da vide razbojnika i njegov svršetak. Tada nasta veliki žamor, preko glava vide se nataknuti bodeži policije koji u okovima vode velikoga zločinca i već je bio pod vješalima. Uz njega krvnik čeka znak da ga smakne.

Najednom žamor prisutne svjetine se stiša. Osuđenik sluša posljednji put svoju smrtnu osudu. U toj tišini provali očajnički plač neke žene iz tog velikog mnoštva. Rukama je ma-hala, kose je čupala i bolno vapila. Sve se glave najednom okrenuše prema onoj strani na kojoj se nalazila ta žena, i svatko se pitao što se dogodilo, koja je to žena? I razbojnik pod vješalima protrne i problijedi kao vosak. U onom jauku prepozna glas svoje majke.

Osuda je pročitana i sudac ga je još upitao. Imaš li još išta reći, ili kazati svoju posljednju želju?
Imam, progovori uzbuđeno razbojnik. Imam, otvoreno reći svima da je ona tamo žena, što sada gorko plače, kriva mojoj propasti. Jest, majko, uzdigne okovanu ruku i upravi svoj pogled prema njoj, ti si me razbojnikom učinila, ti si me do vješala dovela. Ti si me još za mladih nogu učila da kradem tuđe stvari našim susjedima, ti si me učila kako ću lagati i vješto se izvlačiti kada bi me uhitili. To je bio mali početak, a evo sad je strašni svršetak.