Isus, kako ga opisuju evanđelja, bio je samo srce. Pun dobrote, razumijevanja, ljubavi, milosrđa i praštanja prema svakome. On je opraštao i tješio, liječio i spasavao. Bio je strpljiv i neizmjerno je ljubio čovjeka.Najteži bolesnici i najveći grješnici bili su njegovi najveći prijatelji. Prema njima je iskazivao svoju najveću ljubav i najveću pozornost. Od njih je samo jedno tražio: “Ne griješi više!”

I sami njegovi najljući protivnici su to zapažali, pa su ga zato i mrzili i krivim okom gledali, dapače ga zato i optuživali govoreći: “On prima grješnike i jede s njima!”

Samo za jednu vrstu ljudi, koji su u ono doba obnašali vrlo važnu i odgovornu službu i pred Bogom i pred narodom, Isus nije imao nikada dobru riječ. To su bili ondašnji pismoznanci i farizeji.
Oštre i teške i riječi prijetnje i osude izgovorio je Isus njima: “Jao vama književnici i farizeji… slijepi vođe… okrečeni grobovi… guje i zmjski porod… ”
O njima Isus kaže svojim slušateljima i svojim učenicima: “…Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali nemojte se ravnati po njihovim djelima, jer govore, a ne čine… Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide… Vole prva mjesta na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu učiteljima…” (Mt. 23,6-10).
Njima Isus jedno ne odriče: budući da su oni učitelji židovskoga naroda, tumači Božjega zakona; makar ga oni ne vršili, treba ih slušati.

Za ondašnje pismoznance i farizeje Isus nikada nije imao dobru riječ zato što nije mogao odobriti njihova djela, njihovo vladanje. A to zato što su bili oholi.
Oholost je neuredna težnja za vlastitom i umišljenom veličinom, što se očituje na razne načine. To je na kršćanskoj ljestvici grijeha prvi među svim glavnim grijesima i izvor mnogih grijeha. To je grijeh nad svim drugim grijesima i tko ga se ne zna čuvati, dovest će ga do svake propasti.

Oholost je dovela pismoznance i farizeje, kad su i do propasti samoga Isusa osudili na smrt i ubili. Evanđelist Matej o tome izričito piše: “A farizeji iziđoše i stvoriše odluku protiv njega da ga pogube” (Mt. 12,14).

Oholi čovjek uvijek gleda samo sebe i sve pripisuje sebi. On ne priznaje drugoga Boga osim sebe samoga. On ne zna i neće da zna da sve što jesmo i što imamo: i tjelesne i duševne sposobnosti, razum, zdravlje, lijepi glas, tjelesna ljepota i snaga, okretnost itd. jesu darovi Božji, jesu od Boga. Sv. Pavao pita svakoga čovjeka: “Što imaš, a da nisi primio? A ako si primio, što se hvališ kao da nisi primio?” (1. Kor. 4,7).

Oholi čovjek misli da je on najbolji, najsvetiji, najpravedniji. Svoje mane i grijehe ne vidi, a na svakom drugom ih vidi. Zato o drugome zlo i misli, zlo govori i zlo mu želi. On sam sebe hvali i hoće da ga svi drugi ljudi hvale.
On je kao onaj farizej iz evanđelja, koji, i kad je došao u crkvu, sam sebe samo hvali: “Hvalim te, Bože, što nisam kao ostali ljudi: razbojnici, nepravednici, preljubnici ili kao ovaj carinik”(Lk 18,11).
On, ako i učini koje dobro djelo, čini samo zato da ga ljudi vide i hvale.
I baš zato što je sebe postavio “bogom”, oduran je i Bogu i ljudima. Zato sv. Jakov i piše u svojoj poslanici: “Bog se protivi oholicama, a poniznima daje svoje milosti” (Jak. 4,6).

Oholost je mnoge od dobrih anđela učinila davlima i stanovnicima pakla. Oholost je i prve ljude upropastila, jer su htjeli biti “kao bogovi” , nisu poslušali Boga, jer su htjeli biti sretni bez Njega.

Oholost je i onoga egipatskog faraona i egipatski narod upropastila jer kad je Bog slao Mojsija k njemu i tražio od njega da pusti narod izraelski iz Egipta, on je oholo odgovorio: “Tko je Gospodin da ga slušam i pustim Izrael? Ne poznam Gospodina i neću pustiti na-rod”. (Izl. 5,2). I bio je i on i sav narod egipatski potopljen u Moru Crvenom.

Isus je korio pismoznance i farizeje zbog oholosti, da nas nauči da budemo ponizni i pred Bogom i pred ljudima. A sam je bio utjelovljena poniznost: “Učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim!”

Samo ako budemo ponizni, slušat ćemo Boga, vršiti njegove zapovijedi, ljubit ćemo Boga i svoga Bližnjega kao sami sebe i bit ćemo spremni sve podnijeti za Boga i bližnjega, kao što je i Isus učinio “kad se ponizio sve do smrti, i to smrti na križu” da proslavi Boga i spasi ljude.

Apostoli su dobro naučili i prihvatili od Isusa poniznost. O njima čitamo u Djelima Apostol-skim, koje je napisao sv. Luka: “Ali oni otidoše ispred velikoga vijeća radujući se što su bili dostojni da trpe sramotu za ime Isusovo” (Dj. Ap. 5,41).

Netko je rekao: “Poniznost je krepost velikih umova”. I s potpunim pravom. Već u svoje doba veliki poganski mudrac Seneka ponizno je priznavao: “Scio me nihil scire” – “Znam, da ništa ne znam”. A uživao je ugled velikog mudraca. To je bilo istinito priznanje dos-tojno jednog umnog velikana. Bio je uvjeren da ima mnogo više toga što ne zna nego što zna. A oholi čovjek misli da je on popio mudrost čitavoga svijeta.
Velik je i u čitavome svijetu poznat glazbenik Josip Haydn. Ostao sam zadivljen kad sam čitao, kako je on, kad se prvi put izvađao na pozornici njegov muzički oratorij “Stvaranje”, a publika bila upravo neopisivo oduševljena, on izišao na pozornicu i počeo plakati. Od ganuća digao je ruke prema nebu i rekao: “Ništa nije moje. Sve je odozgor!” Moje umijeće i moja sposobnost su samo “dar Božji”.

Možemo navesti i riječi svaju svetaca o oholosti i poniznosti: To su sv. Ivan Vianney, arški župnik i sv. Igancije Lojolski: Prvi je rekao: “Samo nas naša oholost priječi da budemo sveti!” a drugi: ” Tko želi velike stvari činiti u kraljevstvu Božjemu, taj neka prije svega bude malen u svojim očima”.
To je istina koju nas je naučila vječna istina, koju je ona izrekla za svakoga i za sva vre-mena: “Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen!” (Mt 23,12).

Isus nas opominje: “Ne dajte se zvati Rabbi. Ta jedan je učitelj vaš, vi ste braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji. Ta jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. Ni vođama se ne nazivajte, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka bude poslužitelj!”
I nas moli i zaklinje da ne budemo kao farizeji.

Pred nekoliko godina došao je jedan mladi Amerikanac u Alžir. Među ostalim iz znatiželje tu pos¬jeti naselje gubavaca, gdje se susretne s jednom časnom ses¬trom, koja je bila također rodom iz Amerike. 

Upusti se s njom u kraći razgovor. Na koncu razgovora reče joj: “Sestro, ja ne bih ovdje služio ni za 10.000 dolara svaki dan.”
– “To je zaista, vrlo malo”, odgovori sestra, “ne bih ni ja za te novce!”
– “Pa, koliko vi dobivate?” Ona podigne križ sa svojih prsiju i poljubi ga: “Novca ne dobi-vam. Služim jedino iz ljubavi prema mome Spasitelju!”
Svaka naša misao, želja, riječ i djelo neka bude izraz naše ljubavi prema Bogu!

Svetac sjene – Živio jedan tako dobar svetac u pustinji, da su anđeli zadivljeni silazili s neba na zemlju i promatrali kako na zemlji netko može biti toliko svet.

Svetac je živio jednostavno, a širio je krjepost kao što zvijezda širi svjetlo i kao što cvijeće rasprostire svoj miris, a do sebe nije ništa držao.

Dvoje je činilo program njegova života: darivati i opraštati. Te dvije stvari nikada nisu izlazile iz njegovih usta, nego su dolazile na vidjelo u njegovu smiješku, lijepom vladanju, popuštanju u njegovoj ljubavi svakoga trenutka.

Anđeli rekoše dragom Bogu da mu udijeli dar čudesa. A Bog odgovori: „Vrlo rado, ali pitajte ga što on želi.“
Tada mu anđeli rekoše: „Ipak je potrebno da učiniš jedno čudo. Inače ćemo ti ga prisilno nametnuti.“
„Dobro,“ reče svetac, „dajte da učinim mnoga dobra, a da to nitko ne dozna. Evo samo to želim.“
Anđeli su tada dugo međusobno vijećali i konačno su se ovako složili: svaki put kada se svečeva sjena bude odražavala ili uz njega ili iza njega, tako da je on ne će moći vidjeti, ona će imati povlasticu da ozdravlja bolesnike, ublažuje boli i tješi žalosti.

Tako je i bilo. Dok je svetac išao, njegova sjena koja je padala iza njega ili njemu sa strane ozdravljala je bolesnike, vraćala radost žalosnim i uplakanim majkama. A svijet je poštivao njegovu čednost i šutke ga je slijedio.

I nikad nitko nije govorio o njegovim čudesima, a malo po malo zaboravili su čak i njegovo ime i samo su ga nazvali Svetac sjene.