Ovaj članak je uređena verzija govora održanog velikom skupu od 700 voditelja Katoličke karizmatske obnove iz cijelog Svijeta, 19. rujna 2003 u Centru Fokolara u Castelgandolfu, Italiji.

Bio sam zamoljen osvrnuti se na pitanje prirode Katoličke karizmatske obnove. To je važno pitanje. Tijekom duljeg vremena, često se mijenjaju prvotne zamisli i u praksi se udaljuju od početnih nadahnuća primljenih po Duhu Svetom. Može se dogoditi da na kraju više nemaju nikakove veze sa iskustvom izljeva Duha Svetoga kojeg smo nazvali Katolička karizmatska obnova. Uvijek moramo biti pažljivi kako ne bismo krivo protumačili ili iskrivili Božje djelovanje.

Većina stavova koji će slijediti neće biti novost za one koji vode karizmatsku obnovu no može se dogoditi da se nećete složiti sa svima. Neka pitanja mogu imati nevažan značaj za neke zemlje i situacije a može se dogoditi da propustim neke koje vi smatrate vrlo bitnima. Zašto se to može dogoditi? Jer istina jest da makar smo svi članovi jedne, Katoličke Crkve, među nama postoje važne kulturne i povijesne razlike.

Te se razlike odražavaju u malim i velikim stvarima a iste istine imaju različite načine izražavanja. Što se čini u jednoj zemlji može biti neprimjereno u drugoj pa je i doživljaj Crkve često različit. Stilovi i strukture vodstva Karizmatske obnove razlikuju se među zemljama te zato naš međusoban odnos i odnos prema hijerarhiji može biti strukturiran i formalan ili vrlo otvoren i neformalan.

Ne želim reći da je jedan način pogrešan a drugi ispravan – često se događa da su vrlo različiti, jednostavno zato jer su okolnosti drugačije. Sve što ovdje govorim dolazi iz mog vlastitog razumijevanja i iskustva ovog predivnog Božjeg dara kroz preko 30 godina. Dok pišem o Katoličkoj karizmatskoj obnovi svjestan sam da se bavim nečim vrlo dragocjenim i bliskim Božjem srcu. Hodam po svetom tlu s poštovanjem.

To nas dovodi do vrlo bitnog dijela odgovora na pitanje o naravi Obnove.

Katolička karizmatska obnova ne postoji kako bi stvorila više i veće grupe niti da izgradi veliku organizaciju. Ne, naša želja je jednostavno pomoći drugima da obnove svoje kršćanske živote na isti način kako smo ih mi obnovili. Neke su organizacije potrebne kako bi se poduprlo djelovanje Duha Svetoga – no njih se treba što manje stvarati.

Ta jednostavna želja obnove života odražava se u našem pristupu vodstvu. Narav i svrha vodstva Obnove jest pružanje usluge a ne zahtijevanje poslušnosti i komformiteta. Voditelji se prepoznaju po Božjim darovima te su kroz razne procese pozvani služiti. Za vođe u Obnovi ne postoje neke određene kvalifikacije uz pomoć kojih bi oni napredovali. Vodstvo je dar i sposobnost. Neki su jednostavno pozvani da preuzmu vodstvo, drugi su izabrani ili im je ta uloga dodijeljena, te su predani osnivanju nove grupe ili službe. Ne postoji jedinstvena, ispravna procedura kao ni formalna hijerarhija. Obnova je uvijek pod pastoralnom brigom lokalnog biskupa. Nedostatak formalne strukture katkad može dovesti do neslaganja i problema pa lokalni biskup može odlučiti postaviti određena pravila za takve slučajeve. Kada se zatraži, mogu se postaviti statuti kojima se grupi, zajednici ili službi daje pravni status koji specificira njihovu strukturu, službenike i misiju prema kanonskom zakonu.
Sve ove različite karakteristike izražavanja i vodstava iskustvo su mnogih zemalja te izdvajaju Katoličku karizmatsku obnovu od drugih crkvenih pokreta. To ujedno može biti i snaga i slabost no svejedno privlači pažnju na činjenicu da Obnova nije ljudska umotvorina. Ona dolazi izravno od Božje vlasti. Također naglašava činjenicu da se djelovanje Duha Svetoga nama može katkad činiti neuredno. No moramo se oduprijeti napasti da to djelovanje ‘uredimo’ čak i ako naša neformalna i opuštena struktura otežava drugim crkvenim tijelima povezivanje s nama – osobito zato jer ne govorimo jednim glasom na sva pitanja.

Koliko god neuredna, ni jedna Božja inicijativa ovako plitkog korijenja nije tako daleko došla u Crkvi, tako brzo i toliko snažno kao Katolička karizmatska obnova. Razlog je to što se radi o izravnom djelovanju Duha Svetoga, ne čovjeka. Životi milijuna ljudi su izmijenjeni, donešena je nova vjera i vizija te su mnogi zapaljeni ljubavlju i željom da služe Gospodinu i Njegovom narodu. Danas procjenjujemo da postoji 120 milijuna ljudi koji mogu posvjedočiti o iskustvu Duha Svetoga koji mijenja živote kroz njihov kontakt sa katoličkom karizmatskom obnovom.

Papa Pavao IV je poznatom izjavom opisao Obnovu kao “priliku za Crkvu i za Svijet”. To je točno to, ali nažalost tu priliku je prepoznalo i prihvatilo premalo ljudi. Kako bi nadalje razvijali pitanje naravi Katoličke karizmatske obnove, dozvolite da preoblikujem pitanje.

Kako biste vi opisali Obnovu?

Počnimo sa svime što Obnova NIJE:
• nije pokret u smislu strukturirane organizacije poput mnogih u Crkvi.
• nema pravila života ni pisanog statuta.
• nije posebna pobožnost Duha Svetoga
• nije samo mreža molitvenih skupina ili zajednica
• nije neobična nova duhovnost koja bi bila prikladna samo za neke određene (neki bi rekli ‘neobične’) ljude. Podizanje ruku u molitvi nije unaprijed određena liturgijska gesta – događa se spontano zbog onoga što je Gospodin učinio u našim srcima.
• to nije nešto čemu se netko odlučuje pridružiti, poput kluba.

Kako bi opisali što je zapravo Obnova?

To je osobno iskustvo prisutnosti i snage Duha Svetoga koji na nov način obnavlja milosti našeg krštenja. Ne samo da Sveti Duh ponovo zapaljuje sve što smo već primili nego ponovo dolazi sa snagom da nas opremi svojim darovima za službu i misiju.
Ne postoje specijalni, superiorni ljudi u Crkvi koji se zovu “karizmatici” – nego milijuni običnih žena i muškaraca čiji su životi “karizmatski” obnovljeni ili drugim riječima, obnovljeni djelovanjem Duha Svetoga. Kardinal Suenes nas podsjeća da je karizmatsko kršćanstvo normalno kršćanstvo, jer je Crkva sama po sebi karizmatska; pa nije ni predviđeno da živimo svoj kršćanski život bez prisutnosti i snage Duha Svetoga. Nažalost, mnogi kršćani i dalje pokušavaju tako živjeti. Zato je cilj Obnove unjeti život Duha Svetoga u svaki dio Crkve tako da Duh uđe u život svakog kršćanina.
Obnova postoji kako bi pomogla ljudima da žive nov život sa snagom Duha – ne zato da bi ih uvela u nešto što se zove Katolička karizmatska obnova. Mi smo obnovljeni kada se otvorimo Bogu i prihvatimo ono što nam On nudi – puninu Duha Svetoga. Drugog načina nema. To je Božje djelo, ne naše, On njime upravlja i upućuje. To znači da smo po samoj svojoj prirodi drugačiji od drugih crkvenih pokreta.
1996. kardinal Suenes je napisao:
“Interpretirati Obnovu kao ‘pokret’ među drugim pokretima znači krivo razumjeti njenu narav; to je pokret Duha Svetoga koji se nudi cijeloj Crkvi i namjenjen je oživljavanju svakog dijela života Crkve.”Naravno, postoji način na koji Katolička karizmatska obnova preuzima određen vanjski izgled pokreta – npr. Dijecezijski i Nacionalni odbori, regionalni i nacionalni koordinatori te određene grupe koje služe i asistiraju Obnovi. No takve strukture postoje samo da bi potpomogle rad Svetog Duha a ne da bi slijedile neke vlastite ideje ili da bi gradile vlastita kraljevstva.
Obnova se prvenstveno tiče mene i Boga – moram donijeti svjesnu odluku da prihvatim ono što mi On nudi. Rezultat? Moja vjera će oživjeti. To nema veze sa mojim planovima, mojim idejama i zaslugama. Ono sa čime ima veze su ljubav, milost i Božja snaga. Poklon je sam Bog – koji nam je dan na nov, ispunjeniji i divan način. Kroz milost Obnove nasljeđeno kršćanstvo se mijenja u aktivan život vjere u snazi Duha Svetoga. Ulazimo u živi odnos sa Isusom koji je pod vodstvom Duha Svetoga.

Milost Obnove opisana je na više načina:

• krštenje u Duhu Svetom
• oslobođenje Duha Svetoga
• izlijevanje Duha Svetoga

U Vjerovanju piše da “vjerujemo u Duha Svetoga i Gospodina koji daje život”. Krštenje u Duhu način na koji primamo taj život – to je kanal milosti koji je na raspolaganju svima. Nije najvažnije kako to nazivamo – važno je da u to vjerujemo i primamo.

Sada nekoliko riječi upozorenja: Katolički karizmatski pokret nema monopol na ovu milost te ona nije naše vlasništvo. Pripada Bogu koji ju dijeli kako želi. Svima nama treba ispunjenje i ponovno punjenje Duhom Svetim; tu istinu je napisao Pavao u Poslanici Efežanima (5:18) riječima: “… – punite se Duhom!”. To doslovno znači da se trebamo nastaviti puniti Duhom. Karizmatska obnova je djelotvoran kanal te milosti no Gospodin našu potrebu za osnaživanjem i osvježivanjem ispunja i kroz druge kanale. Tako da ako tvrdimo da smo mi u Obnovi superiorni drugim kršćanima jer smo kršteni u Duhu, pa smo zato jedini kroz koje ta milost može teći, u krivu smo. Tada nismo shvatili Božju narav – on udjeljuje tu milost i unutar i izvan Karizmatske obnove te kolikogod mi bili iznenađeni nekim kanalima koje On odabire, trebamo uživati i radovati se njegovoj dobroti. Također, moramo se čuvati da ne ostavimo dojam elitizma – da postoje kršćani prve i druge klase, oni koji su kršteni u Duhu i oni koji nisu. Krštenje u Duhu je ponuđeno svima, nije nam dano da nas učini superiornijim kršćanima – dano nam je da budemo korisni.

To me dovodi do četvrtog pitanja:
Kada kažemo da je Obnova milost za cijelu Crkvu, što time mislimo?

Milost je slobodno dostupna svima pa se Obnova ne smije identificirati sa nijednom određenom skupinom u Crkvi – tradicionalnom, progresivnom, liberalnom ili konzervativnom. Milost je namijenjena svakome te se ne može ograničavati pridruživanjem jednoj grupi. Također moramo biti oprezni da ne sudimo druge, da im ne govorimo što bi trebali raditi niti da govorimo Crkvi kako da se ponaša. Naravno, pozvani smo biti proroci kad navješćujemo Evanđeosku Istinu i dajemo svjedočanstva o djelovanju Duha Svetoga u našim životima no nesmijemo koristiti Obnovu tako da osuđujemo druge ili njome podržavamo vlastita stajališta. Moramo naučiti slijediti Duh u svemu što činimo i govorimo. Karizmatska obnova nije poput nijedne druge grupe ili pokreta koji dosta vremena odvajaju za vlastiti rast i uspjeh. Nije na nama da brinemo da li će Karizmatska obnova propasti ili uspjeti, ukoliko smo poslušni i vjerni onome što Bog od nas traži. Ne posjedujemo krštenje u Duhu – to je Kristov dar Crkvi. Naš je fokus na Njegovoj volji za Crkvu i nas – za mene i za tebe. Mi smo ovdje da izvršavamo Njegovu volju, ne našu, i nemoramo razumjeti sve što On čini. Pozvani smo biti vjerni, ne nužno uspješni u očima svijeta.
Tako kad kažemo da je Karizmatska obnova za cijelu Crkvu, mislimo na njen kler i laike. Ne smije biti pod dominacijom laika jer bi tako sprečavala kler u njihovom radu i služenju kao duhovni očevi i pastori. Također, ne smije biti pod dominacijom klera jer onda laici ne bi mogli koristiti u potpunosti Bogom dane darove i karizme za službu Bogu i nama samima. Katolička karizmatska obnova je očito dar cijeloj Crkvi.
Svima treba snaga Duha Svetoga a mi drugima možemo pomoći da ju prime jer iz iskustva znamo koliko Otac želi izliti svoj Duh na nas. Kako je Isus to rekao: “..koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!” (Luka 11, 9-15).
Pozvani smo upućivati na te zanemarene duhovne izvore koji su svima pristupačni te koje treba prilagoditi tako da ljudi mogu rasti u pouzdanju i biti opremljeni da djeluju za Boga i ljude.

Charles Whitehead